>

novosti logo

Društvo Društvo

Leksikon tranzicije: Štrajk

Ideološko-politička percepcija štrajka i štrajkača kroz tranziciju se mijenjala, od ishodišnog socijalno-klasnog profila ka nacionalističkom. Štrajk je trebalo ideološki ocrniti, prokazati kao nedopustivi preostatak omraženog socijalističkog režima, kao neprijatelja mlade demokracije i domoljubnih vrijednosti

ŠTRAJK; odbijanje rada, odnosno obavljanja posla do ispunjena zahtjeva koji su u imenu radnika tim povodom postavljeni pred poslodavce (najčešće su to povišice plaća i/li poboljšanjâ uvjeta rada). Štrajk može biti i individualnog profila, ali češće je to kolektivna praksa organizirana i provedena unutar radne jedinice, nerijetko u koordinaciji sa sindikalnom središnjicom. Najčešće se pokreću u okolnostima procjene da je došlo do narušavanja radno-ekonomskog i socijalno-klasnog kompromisa, balansa između poslodavaca i radnika, kapitala i rada.

Iako se bilježe primjeri odbijanja obavljanja poslova još u drevnome Egiptu i starome Rimu, povijest štrajkova u klasičnom smislu te riječi je povijest industrijskog kapitalizma, radničkog organiziranja, a samim time i socijalističkih, komunističkih i anarhističkih partija koje su nastajale u tijesnom suodnosu s oblikovanjem radničke klase tijekom spomenutog razdoblja. Period 19. i prve polovice 20. stoljeća epoha je borbenih sindikata i štrajkova koji su nerijetko prerastali u ulične nemire, nasilne demonstracije i otvorene konflikte s represivnim organima države, da bi se kroz drugu polovicu prošlog stoljeća do danas protestni karakter štrajkova sve više transformirao u forme javnih performansa, vidljivo simboličko iskazivanje radničkog nezadovoljstva, ali najčešće bez konfrontacijsko-nasilnih elemenata, uz dodatak da su tijekom tog perioda u velikom broju zemalja štrajkovi postali zakonski legalni.

U našim tranzicijskim 1990-im godinama štrajk postaje još ‘problematičnija’ forma radničke artikulacije problemâ i nezadovoljstava, dodatno se ideologizira. Kao što piše Boris Buden u jednom od svojih kritičko-polemičkih eseja iz tog vremena, posvećenom tadašnjem štrajku prosvjetara, a objavljenom u ‘Barikadama’: ‘Štrajk nastavnika je opasan jer iznutra podriva jedinstvo domovine u odsutnom trenutku uspostave njezine državnosti… Nešto takvo kao realno socijalno nezadovoljstvo ne može postojati dok god funkcionira mehanizam nužnog žrtvovanja za domovinu.’ To je zgodan motiv koji pokazuje kako se ideološko-politička percepcija štrajka i štrajkača kroz tranziciju mijenjala, od ishodišnog socijalno-klasnog profila ka nacionalističkom. Jednako kao radnika, kojega je u Hrvatskoj valjalo preko noći prevesti u djelatnika, i štrajk je trebalo ideološki ocrniti, prokazati kao nedopustivi preostatak omraženog socijalističkog režima, štoviše, kao neprijatelja mlade demokracije i domoljubnih vrijednosti, a radnike u štrajku kao nacionalne izdajnike.

1/1