>

novosti logo

Društvo Društvo

Leksikon tranzicije: Zapad

Zapad i njemu pripisane vrijednosti – uz još neke srodne ideologeme poput primjerice Europe – ostaju svjetlo-vodilja, putokaz za nekritičke predodžbe o tranziciji u tranziciji

ZAPAD; naziv za stranu svijeta koji se koristi kao samopodrazumijevajući eufemizam za zapadnu civilizaciju, a nju prvenstveno čine Sjeverna Amerika, zapadna i sjeverna Europa, Australija i Novi Zeland te njima, u razdoblju suvremene globalizacije od druge polovice 20. stoljeća naovamo, pridodani ‘otočići’ zapadnocivilizacijski shvaćenog progresa, posebice tehnološkog, u nekim dijelovima Azije (na primjer Japan, Južna Koreja, Hong Kong, Singapur, Tajvan).

U takvom je kontekstu Zapad druga riječ za rasadnik znanja, izuma, kulture, umjetnosti, odnosno za prosperitet, blagostanje, demokraciju, razvijeni svijet… Sve suprotno, primjerice, Balkanu, Istoku ili orijentu. U klasičnim povijesnim tumačenjima, korijeni Zapada i zapadne civilizacije su u antičkoj Grčkoj i Rimu, zapadnom Rimskom Carstvu kao preteči katoličkog kršćanstva te u kasnijim kasnosrednjovjekovnim tradicijama renesanse i reformacije, sa svojevrsnim vrhuncima u prosvjetiteljstvu i kapitalističkoj industrijskoj revoluciji. Nekada se, za vrijeme jugoslavenskog – pa samim time i hrvatskog – socijalizma, govorilo o ‘trulom Zapadu’ kao izvorištu kapitalističke dekadencije, dok se na drugoj strani nalazila samoproklamirana superiornost vlastitog autentičnog ekonomsko-političkog projekta ‘socijalizma između Istoka i Zapada’.

Percepcija se mijenja barem već od sredine 1960-ih i ranih 1970-ih nadalje, tako da će marker ‘truli Zapad’ figurirati tek kao isprazna ideološka fraza koja je prvo potiho, a potom sve glasnije bivala društveno ismijavana… Prema nekim, vrlo problematičnim i nerijetko osporavanim neokonzervativnim tezama, navodno neizbježni ‘sukobi civilizacija’ u modernom globaliziranom svijetu s kraja 20. i u 21. stoljeću – epohi ‘kraja povijesti’ – događat će se upravo na linijama vjerskih, ideoloških i kulturalnih podjela Zapad vs. ostatak svijeta. U tom je kontekstu svojevremeno, polovicom 1990-ih, naročitu pažnju i odobravanje značajnog dijela hrvatske političke i intelektualne javnosti iz razdoblja rane tranzicije izazvala globalno popularizirana teorija neokonzervativnog povjesničara Samuela Huntingtona o ‘sukobu civilizacija’, prema čijoj se mapi i Hrvatska našla na samoj istočnoj granici zapadne civilizacije.

Huntingtonova analiza došla je kao naručena Franji Tuđmanu, bila je sukladna njegovoj često puta ponavljanoj ‘mesijanskoj’ ideji o Hrvatskoj kao ‘braniku i predziđu kršćanstva’. Kako tada, tako i danas, Zapad i njemu pripisane vrijednosti – uz još neke srodne ideologeme poput primjerice Europe – ostaju svjetlo-vodilja, putokaz za nekritičke predodžbe o tranziciji u tranziciji.

1/1