>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Leo Rafolt: Plaši me izostanak pozitivnog scenarija oko korona-krize

Slijediti ograničenja koja nam nameću institucije više razine, makar bile i kontradiktorne, poput Stožera ili WHO-a, moguće je i usporedno sa stvaranjem vlastitog i proaktivnog epidemiološkog menadžmenta, koji vodi pozitivnom scenariju. Izostanak takve svijetle točke te sposobnosti znanosti ili politike da na nju upru prstom plaši me više negoli sam virus

Naš sugovornik Leo Rafolt teatrolog je i teoretičar koji predaje na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu. Upravo mu je izašla knjiga ‘Virus in fabula’ (Meandar Media, Zagreb 2020.), kao gotovo trenutna spisateljska reakcija na krizu izazvanu pandemijom koronavirusa.

Kako ste došli na ideju da napišite knjigu o koronavirusu? U njoj propitujete i sam postupak motivacije kao paralelni proces s tokom same bolesti?

Motivacija za pisanje ovakve knjige došla je posve prirodno, iako mi se kontekst u kojem je ona nastala sada, a posteriori, posebice u odnosu na neke apstraktne akademske uzuse, čini sasvim neprirodnim. Sve sam knjige dosad pisao na temelju opsežnih istraživanja. Čak i kad sam pisao o temama iz bliske suvremenosti, njima je ipak prethodila neka vrsta pomnog čitanja, jasne metodološke niše u koju sam se trudio uklopiti. Motivacijski pogon ove knjige, čini mi se, valja potražiti u njezinu četvrtom poglavlju, u kojem govorim o razlici između izolacije i povlačenja, vremena za sebe, kritizirajući pritom neoliberalnu ideju ‘maksimalne iskoristivosti’ tog vremena, svojevrsnog praznog hoda. U neku ruku, izgleda kao da sam pao u zamku upravo takve iskoristivosti, bivajući istodobno akademski eksploatiran. No s druge strane, čini mi se da sam upravo (auto)tematizacijom metode nastajanja ove knjige tu zamku spretno izbjegao, katkad, doduše, priznajući da je vrijeme za sebe zapravo ponajprije vrijeme sa suviškom sebe.

Nekontrolabilna egzistencija

Što ste mislili pod naslovom ‘hešteg semioza’? Što je svijet heštega, metapodataka i kako se on zatvara u sebe?

Fascinira me taj metainformacijski fenomen već neko vrijeme i, da vam priznam, ne znam kako bih se s njim obračunao, kako bih ga uglavio. Na nekoj čisto kolokvijalnoj razini, uistinu, moguće je pretpostaviti da bi virus u svijetu otprije tek nekoliko desetljeća medijskim prostorom cirkulirao puno sporije. To ne znači da bi sve informacije o fenomenu kao što je Covid-19 bile točne, sasvim provjerene, jasno predočene ili razgovijetne. Ne mislim na tom mjestu samo na pojavu poput fakenews, koja je mnogo starija od nekoliko desetljeća. Jedna je od ponajvećih zabluda najranije internetske ere bila upravo ona o ‘pretraživosti’ i lakoj dostupnosti informacija. Svijet informacija danas je pregrijan, kako ističe Thomas Hylland Eriksen. Čini mi se da je upravo ovo stanje kriznosti pokazalo da smo svi, kao puki recipijenti informacija, osuđeni na neki posve zalihostan fagijski postupak, unutar kojega jedna informacija rađa drugu itd. Informacija je poprimila zaraznost samog virusa, nasilno se odvojivši od svojeg primarnog označitelja, uvijek u tom stanju onkraj, ponad. Ta noćna mora Umberta Eca i sociosemiotici sklonih teoretičara izlazi na vidjelo i u doba korone. Fenomenologija heštega samo prividno pledira na ‘čisto značenje’, dok u stvarnosti postaje metaforom egoističke proizvodnje značenja kao takvog, i to bez izvora, bez krajnjeg recipijenta, kao u nekom muzeju koji nitko više ni želi posjetiti zbog previše artefakata i suviška značenja.

U knjizi se koristim metaforom gadnog problema Timothyja Mortona kako bih ukazao na to da je koronu stvarno moguće racionalizirati, ona je zaraznija od obične gripe, ali ta činjenica ne ukazuje na neko racionalno rješenje

Što su to grabežljivi identiteti, oni čija konstrukcija i mobilizacija zahtijevaju istrebljenje drugih, neposrednih društvenih kategorija (Arjun Appadurai)? Manjine su relativno novi izum, koji se morao oblikovati u odnosu na fenomenologiju nacije. Može li se njih dekonstruirati ili nekako drugačije dovesti u pitanje? Kakve to ima veze sa ‘strahom od malog broja’?

U knjizi sam se ponajviše poslužio Appaduraijevom sintagmom straha od malih brojeva kako bih ukazao na najstrašniju neoliberalnu noćnu moru, broj jedan, tu nekontrolabilnu egzistenciju koja se može ukazati u formi terorista, ali i u formi živo-nežive egzistencije, poput virusa. Njegov pojam predatorstva je specifičan, osobito kad ga upotrebljava u sintagmi grabežljivih identiteta, koji nastaju upravo iz rascjepa između identiteta većine i neke apstraktne totalnosti. U tom smislu, posve paradoksalno, tjeskoba je prisutnija kod većinskih identiteta negoli onih manjinske osnove, što bi značilo da većina sebi za pravo uzima neku vrstu istrebljenja socijalnih kategorija koje su joj posve nalik. Njegove se teze lako mogu primijeniti i na odnos prema izbjeglicama na ovom prostoru, koje se vrlo često, ali, nažalost, i vrlo uspješno uklapaju u svojevrsne identitetske klastere, pa potom stereotipiziraju, kao silovatelji, pedofili, sodomisti. Pojam manjine izranja iz napetosti, prvo, prema zastarjelim modelima globalizacije i kulturalnog imperijalizma i, drugo, u odnosu na sve kompleksniji sustav modernog društva, koje valja sekvencionirati u različite podsisteme. Globalna je imaginacija društvenosti odavno već došla na mjesto one lokalne, što i dovodi do deteritorijalizacije kao jednog od dominantnijih suvremenih fenomena.

Kritični ste spram napisa Giorgia Agambena, Slavoja Žižeka i Alaina Badioua o krizi izazvanoj koronavirusom. No vaša kritika je parcijalna, pa uzimate što vam odgovara, a odbacujete ono što ne, od svakoga od njih. Kako biste ukratko opisali poziciju njih trojice ponaosob i što je osnovni problem s njom?

Zapravo, ne bih rekao da sam prema njima kritičan. Koristim se mnogim njihovim teorijskih konceptima kako bih relativizirao i vlastitu poziciju. Mislim da im ne treba uzeti za zlo to što su na korona-krizu reagirali neposredno, gotovo ad hoc. Uostalom, to i sam činim. Mnogo mi je problematičnije što nastoje ‘kriznost’ izazvanu koronom nasilno uklopiti u svoju teorijsku nišu. Agambenova reakcija zanimljiva mi je zbog reakcija koje je posljedično izazvala, kao možda najranija. Talijanski filozof ističe da je biopolitička supstanca korona-krize natjerala pojedinca da zanemari sve preostale oblike društvenosti i političnosti, ali to ističe u trenutku kad ni znanost ni medicina ne znaju niša o tom kemijsko-biološkom agensu i njegovoj info-virulentnost (Franco Berardi Bifo), a koja pokreće cijeli niz psihoza, u javnozdravstvenom i u drugim segmentima društva. Pravni poredak, moramo priznati, nije bio suspendiran, ne bih rekao ni zanemaren. Agambena zanimaju moguće posljedice radikalizacije odnosa nastalih u pandemijskom periodu. Kritiku talijanskog modela nošenja s krizom on otvara Foucaultom, tezom o stalnom biološkom prebrojavanju, lociranju, detekciji pojedinčeva kretanja i javnozdravstvenog stanja. Međutim, moguće je da sustav upravo panikom hrani etatizam i tako, barem iz svoje perspektive, jača ‘ranjenu’ zajednicu. Žižekova mi je reakcija, s druge strane, utopijski simpatična, no mogu je iščitati jedino kao lijepu metaforu o zajedničkom brodu prema nekoj globalnoj postpandemijskoj i univerzalnoj solidarnosti. Stvarnost je, doduše vrlo recentna, nakon Žižekove knjige, pokazala da je ta teza promašena, odnosno da su partikularni interesi država sve snažniji, iako je njihov model obrane od korone sve sličniji. Najbliža mi je pak Badiouova argumentacija o dvostrukoj metafizici ovog virusa, negdje na osovini životinja-čovjek, zbog njegove sporne etiologije, i čovjek-čovjek, zbog fascinantne brzine njegova širenja, kao i njegova kritika medijskog rasplamsavanja negativnih vijesti i konstantnog, statistički gotovo savršenog prebrojavanja mrtvih, koji kao da su postali jedina javnozdravstvena metafora ove krize.

Sami opisujete postupke koje koristite pri pisanju ovih ogleda kao pop-akademizam. Što bi označavao takav postupak? Samo stil pisanja ili i nešto dublje u pristupu samim fenomenima svijeta i reakciji na njih?

To je neka vrsta cinizma kojom sam prije svega nastojao afirmirati onu Habermasovu tezu o nevjerojatnim dosezima našeg neznanja o neznanju. U početku sam mislio napisati neki oblik dnevnika iz karantene ili pak svojevoljnog povlačenja, izolacije. Međutim, s vremenom je taj projekt nadrastao, barem u teorijskom smislu, dosege čisto memoarskog zapisa o jednom odsječku vremena. Htio sam ipak ostaviti tu dozu relativnosti, kao nešto što stalno titra nad svim mojim tezama, gotovo kao u nekom obliku avangardnog ili političkog manifesta. Kao jedan od uzora spomenuo bih dnevničko-teorijski blog talijanskog filozofa Franca Berardija. On tamo konstantno revidira vlastite teze.

Nekad je temeljna odlika znanosti, posebice onih ‘tvrđih’, bila dosljednost, postupnost, a sad su se znanstvenici, u tom mahnitom, hiperaktivnom kontekstu kriznosti, gotovo počeli natjecati u medijima, kao na nekom tržištu potencijalnih korona ‘grantova’

Krivulja pristupa svih, naročito tzv. razvijenih, zemalja svijeta prema fenomenu pandemije najprije se činila drastično pojedinačnom i u svakoj državi drugačijom, da bi se s vremenom postupci počeli jednačiti. Čemu to pripisujete?

Valja imati na umu da je svaki virus vrlo nesigurna egzistencija, na pola puta između živog i neživog. U stalnom je dolasku i odlasku, može kratko biti prisutan, može se i kristalizirati i potrajati. Nancyjevim rječnikom rečeno, njegova je egzistencija uljezna, titrajna ili, kako nastojim objasniti u knjizi, na tragu odomaćivanja. Pristupi mnogih država, čini mi se, samo su naizgled bili različiti, osobito u samim počecima epidemije. Većina je država dosta nekritički slijedila upute WHO-a, a u nekim je situacijama bilo čak i smiješno gledati plagirane izvještaje, očekivanja, naputke i predviđanja u različitim državama. U početku su se nekako iskristalizirali ‘švedski’, ‘kineski’, ‘korejski’ i još pokoji model obračuna s krizom, no i njihove su se strategije s vremenom prilagođavale. U knjizi se koristim metaforom gadnog problema Timothyja Mortona kako bih ukazao na to da je koronu stvarno moguće racionalizirati, ona je zaraznija od obične gripe, ali ta činjenica ne ukazuje na neko racionalno rješenje. Nadalje, nju je teško moguće sasvim predvidjeti, u nekom je smislu i alogična, pa je i javnozdravstvene pristupe epidemiji bilo teško karakterizirati kao ispravne ili posve pogrešne.

Relikti kontrole

Postoje službene ocjene epidemiološkog stanja, u nas ih izdaje Nacionalni stožer, i one alternativne, raznih pravih stručnjaka i amatera. Vi niste za cenzuru razlika u pristupima, iako ona može dovesti, a po vama i dovoditi, samo do zbrke i nemogućnosti snalaženja u moru proturječnih informacija. Koliko je opasnost od nadziranja i praćenja veća od potrebe za izdavanjem uputa, pa i obaveznih, da bi se izbjeglo širenje zaraze? Je li biopolitika u srži ovoga fenomena ili je ona u teoretičara koji se njome bave zloupotrijebljena?

Nisam nipošto za cenzuru pristupa, iako se velik broj argumenata, čak i preporuka dežurnih epidemiologa, činio veoma nelogičnim. Nekoliko mi se problema tu otvara. Prvo, Stožer je nastupao isprva kao nepolitičko ili stručno, javnozdravstveno tijelo, iako mislim da takvo što ne postoji, pozivajući na neku solidarnost. Taj poziv je dolazio i od političkih elita, što mi se tek činilo licemjernim i neuvjerljivim. U jednom trenutku su se svi ‘drugi pristupi’ proglašavali okrutnim ili gotovo genocidnim. Sjetimo se samo floskule o bioteroristima. Mnoge su takve paradoksalne, često i kontradiktorne izjave ili prognoze mnogih znanstvenika uvelike narušile već okrnjenu platformu prosvjetiteljskog racionalizma u modernom društvu. Malo tko je u javnom diskurzu odlučio progovoriti o odgovornosti za znanstvenu činjenicu, posebice onda kad se ona plasira u javni ili medijski diskurz. Nekad je temeljna odlika znanosti, posebice onih ‘tvrđih’, bila dosljednost, postupnost, a sad su se znanstvenici, u tom mahnitom, hiperaktivnom kontekstu kriznosti, gotovo počeli natjecati u medijima, kao na nekom tržištu potencijalnih korona ‘grantova’. Upute su, naravno, bile neminovne. Nisam – čak i iz ove pozicije ‘naknadne pameti’ – kritičar onog posvemašnjeg lockdowna otprije nekoliko mjeseci, iako se pokazao posve promašenim, u mnogim aspektima i licemjernim. Agamben je tu bio donekle u pravu, iako je, deridaovskim rječnikom rečeno, ‘prekrižena’ snaga zakona, po meni, ovdje ipak preradikalno tumačenje talijanskog scenarija. Mnogo mi je poticajnije razmišljati o reliktima kontrole i discipliniranja koji će nakon što ovo sve prođe, moguće, ostati, opstati kao neki mali dispozitivi moći sistema.

Kao i vaša knjiga, vi i realno stanje fenomena korone vidite kao otvoreni kraj. Ironično naslovljavate zadnje poglavlje ‘A što ako sve bude u redu?’

Za vrijeme korone na svojem sam Facebook-zidu imao svojevrstan javni performans, koji su mnogi prepoznali. Naime, u tih nekoliko mjeseci odlučio sam se dijeliti samo pozitivne vijesti o ishodu korona-krize, ma kakve one bile. Teško sam u toj dinamici mogao neke od njih nešto detaljnije provjeriti. Nisam mogao vjerovati da u suvremenom diskurzu ne postoji pozitivan scenarij ove krize. Zanimljivo, još uvijek ga ne nalazim. Još uvijek je zatomljen. Biovirus je, kaže Berardi, živi organizam koji zrači neživim bićima, postaje info-virus, koji zauzvrat djeluje na psihosferu, gdje potom zaustavlja apstraktno funkcioniranje stroja, pa tijela usporavaju svoje pokrete, naposljetku odustajući od djelovanja. Opasno usporavanje i rezignaciju tog tipa, koja nalikuje na predaju, Berardi naziva psiho-deflacijom. Slijediti ograničenja koja nam nameću institucije više razine, makar bile i kontradiktorne, poput Stožera ili Svjetske zdravstvene organizacije ili pak Europske komisije, moguće je i usporedno sa stvaranjem vlastitog i proaktivnog epidemiološkog menadžmenta, koji vodi pozitivnom scenariju. Izostanak takve svijetle točke u budućnosti u javnom diskurzu oko Covida te sposobnosti znanosti ili politike da na takvu točku upru prstom, tog pozitivnog scenarija, plaši me više negoli sam virus.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2