Milan Bandić definitivno je politička ličnost 2018. godine u Hrvatskoj, i to poprilično premoćno, bez mogućnosti da bilo kakav imaginarni žiri nekom drugom ovdašnjem političaru dodijeli tu titulu, koja pritom nije naročito laskava, ali precizno govori o tome u što se pretvorila politika u ovoj zemlji. Zagrebački gradonačelnik i šef Stranke rada i solidarnosti toliko je rasprostranio svoje političke akcije u proteklih godinu dana da priča o njemu uključuje ili dodiruje i Andreja Plenkovića i HDZ, i SDP Davora Bernardića, i predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, i Zlatka Hasanbegovića i Brunu Esih, i Most nezavisnih lista i Vrdoljakovu Hrvatsku narodnu stranku, i Krešu Beljaka i Darinka Kosora, i nacionalne manjine, i desnicu, i ljevicu, i centar, i četnike i ustaše, i nadzemlje i podzemlje, i pravosuđe i zdravstvo, i obrazovanje i medije, i korupciju i branitelje, i tri glavne ovdašnje vjerske zajednice, i sport i kulturu… U ovoj godini, gradonačelnik Bandić uspio je sačuvati vlast svoje koalicije u Gradskoj skupštini bez petero zastupnika Neovisnih za Hrvatsku, što mu je bio plan praktički otkako je prije godinu i pol sklopio vladajući savez s Esih i Hasanbegovićem, a Bandićev parlamentarni klub nabubrio je, s početnog jednog ili nijednog pripadnika, na njih čak dvanaestero, uz tendenciju daljnjeg narastanja.

Osim vlasti u Zagrebu, Bandića zanima samo to da ga Vlada sluša oko nekih pitanja koja su mu važna u kontekstu predstojećih predsjedničkih izbora, te da se sudski postupci odvijaju tako da ne ugrožavaju te dvije njegove centralne političke opsesije

Premda će skupštinska većina – sastavljena od Stranke rada i solidarnosti, HDZ-a i trojice svježih bandićevaca pronađenih u HSS-u, HSLS-u i na listi Sandre Švaljek – brojati dvije ruke manje nego dosad, učvršćivanje vlasti u Zagrebu puno je važnije postignuće od formalnog enormnog ojačavanja kluba u Saboru, važnije jer je konkretnije i jer upravo iz upravljanja Zagrebom i njegovim deset milijardi kuna teškim proračunom proizlazi mogućnost za pridobivanje novih i novih parlamentaraca, a to samo po sebi više ima pirotehničko-psihološke efekte nego što je realna slika Bandićeve parlamentarne i unutarkoalicijske snage i utjecaja. Premijer Plenković nastoji zamagliti istinu kad izjavljuje ono što je izjavio u ponedjeljak: ‘Klubu HDZ-a u ovom sazivu Sabora nije pristupio nitko. Iz kluba su otišli oni za koje smatram da bi bilo bolje da u njemu nisu nikada ni bili… Komentatorsko uđuture komentiranje i stavljanje nekakvih tereta na HDZ je nedopustivo. Molim vas kad to komentirate, da napravite razliku tko što i zašto radi sa svojim mandatima. Mandati su neopozivi, ni sa kim nismo razgovarali. To što neki odlaze iz SDP-a jer se SDP raspada, pa u njemu ne vide smisao daljnjeg djelovanja, to morate pitati SDP. To što oni žele poduprijeti većinu, to je njihov odabir.’

Premijer zamagljuje istinu inzistiranjem na formi, jer je sasvim izvjesno da velika većina onih koji sad čine Bandićev klub ne bi krenula za njim kad bi odlučio napustiti vladajuću koaliciju predvođenu HDZ-om, nego bi pronašli način da nastave podržavati vlast, jer je zbližavanje s vlašću osnovni smisao njihovog pristupanju saborskom klubu Stranke rada i solidarnosti. Kao što je Tomislav Saucha, optuženi bivši SDP-ovac, izabrao Vrdoljakov HNS da bi podupirao vrlo tanku HDZ-ovu većinu, tako i veći dio onih koji su napustili SDP i neke druge saborske opcije i priključili se Milanu Bandiću shvaćaju to kao nešto elegantniju ili nešto profitabilniju varijantu sudjelovanja u HDZ-ovoj parlamentarnoj većini, to im je taktičko-trgovačka pozicija za pokušaj istovremenog izvlačenja koristi od dviju strana koje su jednako zainteresirane za tu vrstu sporazumijevanja i koordinacije, dviju strana čiji se interesi trenutačno poklapaju. Da nije takvih kalkulacija, onda bi primjerice donedavna SDP-ovka Milanka Opačić prešla u nezavisne zastupnike, pa iz te niše podupirala Vladu, kad bi već formalni prelazak u HDZ, ipak, bio obostrano prevelika blamaža.

Plenkoviću je važno da u okviru Bandićevog kluba ima ponekog rezervnog igrača, ako se na nekom pitanju zakompliciraju unutarkoalicijski odnosi. Bandiću je pak širenje kluba važno zbog stvaranja dojma o porastu njegove generalne političke moći i za ostvarivanje još snažnijeg utjecaja na Plenkovića i HDZ, a taj dojam i taj utjecaj Bandiću su bitni zbog dva krupna razloga: prvi su nevolje, doduše sve benignije, koje ima sa zakonom, odnosno s optužnicama i istragama Državnog odvjetništva; drugi razlog jest gradonačelnikova ambicija da se 2019., po drugi put, kandidira za predsjednika Republike, pri čemu misli da mu mogu biti od pomoći neki potezi Vlade, kao što je na primjer udovoljavanje njegovom zahtjevu da u jesen 2019. svi učenici u osnovnim školama u Hrvatskoj dobiju besplatne udžbenike, što će zgodno koincidirati s predsjedničkom kampanjom. Takvih će zahtjeva sigurno biti još tokom idućih mjeseci: Bandić je, uostalom, već najavio prijedloge za rješavanje demografskih problema na državnoj razini. Povećavanjem brojčanog stanja u svome parlamentarnom klubu Bandić ne želi stvarati probleme Plenkoviću: više ili manje blefirajući, on želi da mu Vlada i HDZ budu na usluzi, da ga zaštite i da mu pomognu. Stvaranje problema samo je mogućnost do koje nikad neće doći, ili neće barem dok je Bandić izložen kaznenom progonu.

Bandić pokušava što šire postaviti svoj politički koncept za izlazak na predsjedničke izbore. Što će na to reći aktualna predsjednica, kojoj će njegova kandidatura sigurno otkinuti najmanje nekoliko postotaka u prvom krugu?

Milana Bandića ne zanima ni da ima svog čovjeka u Vladi, ni da bilo koga istiskuje iz vladajuće koalicije: osim vlasti u Zagrebu, njega zanima samo to da ga Vlada sluša oko nekih pitanja koja su mu važna u kontekstu predstojećih predsjedničkih izbora, te da se sudski postupci odvijaju tako da ne ugrožavaju te dvije njegove centralne političke opsesije. U tom svjetlu treba gledati dugo pripreman i strpljivo čekan obračun s Neovisnima za Hrvatsku, čiji je dvogodišnji politički saldo istjerivanje iz vlasti i na državnoj i na zagrebačkoj razini. Esih i Hasanbegović u jednom su trenutku shvatili da ih se Bandić nastoji riješiti, pa su iskoristili neobjašnjivi službeni posjet Zagrebu Dragana Markovića Palme, predsjednika Skupštine grada Jagodine i Arkanovog prijatelja, da isprovociraju sukob koji se nikako ne može izgladiti, e da bi ispalo da su Neovisni za Hrvatsku žrtva gradonačelnikove izdaje pravovjernog hrvatstva i da su Neovisnima za Hrvatsku principi važniji od pozicija u vlasti. Ne čini se da im je to uspjelo. A Bandić ih je odavno želio izbaciti iz koalicije, jer ne podnosi tvrdoglave te ideološki i moralno nefleksibilne političare, kao ni one koji žele više nego što im realno pripada i koji to žele agresivno i nepopustljivo, baš onako kako je Hasanbegović zahtijevao uklanjanje Titovog imena s trga kod Hrvatskog narodnog kazališta.

Najvažnije: Bandiću je jasno da ne može na predsjedničke izbore s balastom koalicije s radikalnom desnicom, jer u tom slučaju postaje kandidat radikalne desnice, a to je siguran put za propast na predsjedničkim izborima, naročito za nekoga tko ionako teško može pobijediti, bez obzira na gotovo svakodnevne medijsko-estradne predstave u rasponu od manipuliranja vlastitim zdravstvenim stanjem do vrijeđanja novinara te ruganja zdravom razumu i najobičnijoj pristojnosti. Usprkos uvredama, novinari svakodnevno dolaze po nove porcije poniženja, jer je Bandić naprosto ‘klikabilan’.

Odsijecanjem Neovisnih za Hrvatsku i usisavanjem pojedinih SDP-ovaca Bandić pokušava što šire i što uključivije postaviti svoj politički koncept za izlazak na predsjedničke i na sve druge izbore. Uz svoje tradicionalno desno i desno-centrističko biračko tijelo, pokušava se protegnuti i na ljevicu, odnosno nastoji iskoristiti krizu u SDP-u i zbunjenost jednog dijela birača ljevice, zbunjenost izazvanu SDP-ovskim prebjezima pod Bandićeve skute i nejakošću lijevo-liberalne opozicije. Njegov koncept, zapravo, sve je bliže lijevom populizmu s naglašenom državotvorno-nacionalističkom crtom i s prikrivenim pogodovanjem interesnim grupacijama povezanima s gradskim komunalno-građevinskim poslovima: to je formula koja bi, u aktualnoj idejnoj pomutnji, mogla naći svoje poklonike širom političkog spektra. Što će na to reći aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja Bandiću šalje plišane medvjediće u bolnicu, s obzirom na to da će joj njegova kandidatura sigurno otkinuti najmanje nekoliko postotaka podrške u prvom krugu izbora? Može li se Bandića nagovoriti da odustane od predsjedničke utrke? Prema našim sugovornicima bliskima gradonačelnikovom krugu, spomenutu kandidaturu može zaustaviti samo daljnje i još ozbiljnije narušavanje Bandićevog zdravlja i ništa izuzev toga: neovisno o realnim šansama za uspjeh, on živi za politiku, a izbori su sama srž politike i omogućuju višemjesečnu medijsku sveprisutnost, što je dotičnome veoma važno em zbog unutrašnje nezdrave potrebe i kontroliranja vlasti u Zagrebu, em zbog odašiljanja poruke pravosudnim mehanizmima koji se bave njegovim mutnim poslovima.

Eto, i Ivica Todorić ugledao se na Bandićevu formulu, pa misli da će spas pred kaznenim progonom pronaći u izravnom političkom angažmanu kao svojevrsnoj obrambenoj strategiji. Nije, međutim, dovoljno ugledati se na Bandića. Treba imati njegov politički talent i njegovu strast za vlašću i moći koja je veća od života. Todorić to nema, kao ni bilo tko drugi tko trenutačno javno djeluje u Hrvatskoj.