Živopisno kordunsko selo Klokoč nedaleko Vojnića, u kojem je pred rat živjelo više od 400 ljudi, danas ima samo 56 stanovnika, a prema svemu sudeći ubrzo će ih biti 55. Naime, povratnik Đorđe Gunj čvrsto je odlučio da još jednom, kao i onog kolovoza 1995. godine, napusti djedovinu, ovaj put nezadovoljan i razočaran odnosom mjesne, lokalne i državne vlasti prema njemu, ali i ostalim povratnicima.

Kada je zaduvala Oluja, njegova obitelj je bez razmišljanja spakovala najnužnije pa otišla put Bosne i kasnije Srbije, sve do Zaječara. Đorđe se vratio 1998. godine pun optimizma, nade i vjere u častan život na svome. U proteklih 20 godina imao je dovoljno vremena da o svemu dobro razmisli pa njegova odluka da još jednom ode nije donesena naprečac, poput one iz 1995. godine.

- Deset godina čekao sam da mi država obnovi kuću jer je stara, drvena, bila potpuno uništena. Cijelo to vrijeme potucao sam se po tuđim kućama, a kada je napokon završena obnova moje, doživio sam veliko razočaranje. Betonski podovi vrlo brzo su se počeli mrviti u pijesak koji sam svaki dan morao mesti. Prozori i vrata kao da su ukrivo bili postavljeni u neki svinjac, a ne u kuću u kojoj će čeljade živjeti. Nisam zaposlen, nemam nikakvih primanja pa nisam u mogućnosti popraviti ono što je loše učinjeno. Još bih nekako i prihvatio tako obnovljenu kuću kada bih imao posao, no ovako jednostavno ne mogu živjeti. Sa 46 godina života, dakle u naponu snage i zdravlja, nalazim se ni na nebu ni na zemlji. Ni posla ni penzije pa sam čvrsto odlučio da u listopadu odem u Kanadu, gdje mi živi brat koji je onamo otišao 1998. godine i dobro se snašao. Pomoći će i meni. Ovdje nema života, barem za mene, a kako vidim i drugima je teško. Ostaju samo starci koji nemaju kamo, a mlađi, ono malo što ih ima, pomalo traže izlaz u drugim zemljama. Znam ih nekolicinu - objašnjava Đorđe.

Klokoč je svojevremeno bio bogato selo. Svaka od stotinjak kuća imala je traktor, ljudi su držali stoku, nitko nije imao manje od pet krava. Obrađivali su njive, radili u Vojniću i Karlovcu. Danas je ovdje pustoš u kojoj je ljudi sve manje, a divljih svinja sve više.

Otišao je Đorđe u općinske urede socijalne skrbi, tražeći barem neku crkavicu da može preživjeti. Otišao jednom i nikada više. Tamo su bili vrlo jasni i nedvosmisleni: prepiši kuću na državu i imaš svaki mjesec 400 kuna.

- E, to me razljutilo, bio je to jezičak na vagi koji je prevagnuo u odluci da zauvijek odem. Apsolutno nikoga nije briga kako čovjek može živjeti bez ikakvih primanja ili zaposlenja. Povratak je završena priča. Počela je nova – odlazak - kaže na kraju Đorđe Gunj.