Koliko samo moraš stajati udesno da bi ti se ‘New York Times’ činio kao lijeve novine? – pita se Thomas Pynchon u svome posljednjem romanu ‘Krvava oštrica’. Tako nekako mogao bi glasiti i komentar histerije kojom je globalni medijski mainstream prije nešto više od mjesec dana dočekao rezultate grčkih parlamentarnih izbora: koliko samo morate stajati udesno da bi vam umjereni program lijevih reformista djelovao kao prijetnja ekstremističke, radikalne politike? Naklapanja o neodgovornosti i ‘lažnoj revolucionarnosti’ Sirize, koja su pratila prve tjedne njenoga mandata, rekla su nam stoga puno više o stanju globalnog neoliberalnog konsenzusa negoli o stvarnim pozicijama nove vlade. Te je pozicije, uostalom, u nekoliko navrata podržao čak i ‘New York Times’: eto najpreciznije mjere realpolitičke radikalnosti koalicije grčkih radikala.
Inverzni odraz medijskog patroniziranja i paranoiziranja vidjeli smo pritom u razumljivom entuzijazmu i neutemeljenoj euforiji koji su nakon izbora zavladali globalnom intelektualnom ljevicom. ‘To je nešto što zovem mentalitetom kargo kulta’, protumačio je nedavno ugledni kanadski marksist Leo Panitch, referirajući se na kultove koji nastaju u siromašnim, netom koloniziranim zemljama nakon što u njih prodre kapital: ‘Kada god na horizontu ugledate brod na kojem piše socijalizam, tumačite to kao dolazak mesije. Ne bismo to trebali činiti. Trebali bismo promatrati Grčku uzevši u obzir sve njezine probleme i sva ograničenja.’ A problemi i ograničenja pokazali su se, evo, neobično brzo i vrlo jasno: na nedavnim pregovorima o četveromjesečnom produženju tzv. financijske pomoći Grčkoj, nova je vlada morala pristati na skoro sve zahtjeve kreditora i njihovih političkih predstavnika iz vodstva Evropske unije. Nisu pomogli entuzijazam i euforija, nije pomoglo instantno promoviranje ministra financija Janisa Varufakisa u medijsku zvijezdu; neće stoga pomoći ni optimistični zaključak ‘New York Timesove’ kolumnističke perjanice, nobelovca Paula Krugmana, da je Grčka na kraju ipak ‘prošla OK’, a ni poneki retorički ustupak evropskih pregovarača u konačnom tekstu ugovora.
Siriza će ključne bitke voditi iza glavne scene, u okršajima svojih brojnih struja i frakcija. I stoga, ako se fingirano zadovoljstvo Varufakisa i Ciprasa nakon pregovora može pripisati klasičnom PR-u, raduje barem što su neki istaknuti predstavnici stranke javno napali sporazum
Ondje se, znamo, više ne govori o omraženoj Trojci (MMF-u, Evropskoj centralnoj banci i Evropskoj komisiji), nego o ‘institucijama’ čije uvjete Siriza mora ispoštovati, ‘memorandum’ je postao ‘sporazumom’, a ‘zajmodavci’ se sada zovu ‘partnerima’: sve drugo ostalo je manje-više isto. Valjda tako i mora biti kada se snaga političkog projekta temelji na diskurzivnoj hiperbolizaciji slijeva i zdesna, ustvrdit će ciničniji: jedina promjena koju takav projekt može ostvariti zbiva se na razini diskursa. Pišući na ovom mjestu neposredno nakon grčkih izbora o poziciji u kojoj se našla Siriza – stiješnjena između neumoljive logike kreditora, reakcionarnih mitova o nepromjenjivosti sistema i maksimalističkih zahtjeva ‘pravovjernih’ komunista, ali poduprta sada već skoro pedesetpostotnom podrškom glasača – ustvrdili smo da će ključne bitke zapravo voditi iza glavne scene, u okršajima svojih brojnih struja, grupa i frakcija. I stoga – ako se fingirano zadovoljstvo Varufakisa i Aleksisa Ciprasa nakon pregovora može pripisati klasičnom političkom PR-u – raduje barem što su neki istaknuti predstavnici stranke javno napali sporazum. Statis Kuvelakis, član Centralnog komiteta, nedvosmisleno je sažeo domet pregovora: ‘Režim memoranduma će se produžiti, sporazum o posudbi i cjelokupni dug su priznati, nadzor – nova riječ za vladavinu Trojke – nastavit će se pod drugim imenom, a šanse da se provede Sirizin predizborni program sada su vrlo male.’
Evroparlamentarac Manolis Glezos krah nade u brzu promjenu grčke politike prokomentirao je još kraće: ‘U vlastito ime se ispričavam grčkom narodu jer sam i sam sudjelovao u stvaranju iluzije.’ A na internom sastanku Sirizinih parlamentarnih predstavnika, prema insajderskim informacijama, trećina prisutnih izjasnila se protiv sporazuma: brojka nije zanemariva, iako je još uvijek suviše mala. Ne poveća li se, čini se, iskrenijim i borbenijim članovima stranke slijede tek prilike za nove isprike.
Ono što situaciju pritom čini apsurdnom, činjenica je da inicijalne zahtjeve Sirize – privremeno napuštene na pregovorima – nije teško opravdati. Svi se slažu da je grčki dug zapravo neotplativ: njegovo restrukturiranje i otpis jednoga dijela samo su način da se takvo stanje prizna. Svi se slažu i da nakon rigidnih mjera štednje, tridesetpostotnog rezanja državnog proračuna i brojnih privatizacija većina stanovništva živi gore nego prije: obrtanje takve politike samo je način da se posljedice društvene katastrofe saniraju. Svima je, naposljetku, jasno i da će najveći dio nove tranše tzv. financijske pomoći biti odmah vraćen ‘institucijama’ u ime dugova i nakupljenih kamata, pa do grčkoga naroda taj novac nikada neće stići: svejedno, optužbe za ‘nerealni pristup’ i ‘neodgovornost’ upućuju se uglavnom grčkoj vladi. Četiri mjeseca odgode koje je ta vlada dobila do idućih pregovora, na sreću, sasvim su dovoljna da se spirala dužničke propasti pod pritiskom radikalnijih frakcija iznova dovede u pitanje. A to pitanje, koje uspon grčke ljevice uporno postavlja pred golemu većinu Evropljana, glasi otprilike ovako: koliko samo morate stajati udesno da biste mislili kako promašene politike međunarodnih institucija na kraju neće pogoditi i vas?
