>

novosti logo

Ljevije od Evrope

Shematski govoreći, postoje tri grupe lijevih pristupa problemu krize EU-a. Prvi bi na neki način spašavao ono što smo već imali, a to su liberalna demokracija i socijalna država. Drugu grupu čine organizacije okupljene oko ofenzivnije ideje preuređenja EU-a, a u trećoj beskompromisno odbacuju cijelu ideju EU-a kao projekt vladajućih elita i kapitala

Evropa se mijenja iz dana u dan i događaji nas pretiču. Prije no što smo promislili što se jučer dogodilo, nastupi opet nešto novo. Što se događa s Evropskom unijom? Dva samita u posljednjih nekoliko tjedana u centru pažnje imala su tzv. migrantsku krizu. Njemačka kancelarka Angela Merkel, koja se u svojoj zemlji bori za politički opstanak, sada i sama govori kako će ona ‘odlučiti sudbinu EU-a’. No ta kriza samo je simptom dubljih proturječja koja izlaze na površinu i po kojima se EU i njezine institucije, kakve smo znali do jučer, s jedne strane faktički raspadaju, ali na taj način, paradoksalno, i opstaju.

Što u svemu tome rade organizacije ljevice? Pritom mislimo na političke stranke i pokrete, gdje ih ima, platforme, udruženja, lijeve sindikate. Hoće li se ‘nestajanje Evrope’ dogoditi ne zbog različitih stavova i pristupa na ljevici, već potpuno mimo nje? O tome smo razgovarali s Walterom Baierom, bečim ekonomistom, bivšim predsjednikom KP Austrije, a sada koordinatorom mreže Evropske ljevice transform! europe, Katarinom Peović Vuković s Odsjeka za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, članicom Radničke fronte i zastupnicom u Skupštini Zagreba te Vladimirom Unkovskim-Koricom, predavačem na univerzitetu u Glasgowu i članom grupe revolucionarnih socijalista Marx21 u Srbiji.

Danas se na EU ne može gledati realno ako ne uzimamo u obzir ogromnu asimetriju između zemalja centra i zemalja periferije – ističe Katarina Peović Vuković

Shematski govoreći, postoje tri grupe lijevih pristupa problemu krize EU-a, iako su prisutna i preklapanja. Prvi bi na neki način spašavao ono što smo već imali, a to su liberalna demokracija i socijalna država, koje ugrožavaju iliberalne fašistoidne tendencije u mnogim državama. Svi članovi te grupe zalažu se za socijalno pravednije evropsko društvo, protiv mjera stezanja, privatizacije javnih dobara, pogoršanja radnog statusa radnika i sl. U tu skupinu spada svih 15 stranaka, iz gotovo jednakog broja evropskih zemalja, koje čine Evropsku ljevicu (EL). Tu su njemačka Ljevica (Die Linke), KP Austrije, Radnička partija Švicarske, luksemburška Ljevica, pa i ona slovenska (Levica). Drugu grupu čine organizacije okupljene oko ofenzivnije ideje preuređenja EU-a, njezinog mogućeg skretanja s neoliberalnog kursa, naglaska na jačanju ideje građana Evrope, federalizmu i novom internacionalizmu. To je za sada pokret odozgo DiEM25 koji je začeo Janis Varufakis, privukavši svojom idejom mnoge javne osobe. Sada i kao stranka izlaze na izbore u više zemalja, rjeđe sami, a češće u koalicijama s nekim od lokalnih lijevih snaga koje dijele slična stanovišta. Taj pokret ima pristaša i u nas (najpoznatiji pojedinci su Srećko Horvat i Igor Štiks, a i čelnik slovenske Ljevice Luka Mesec išao je na sastanke s Varufakisom). Treća skupina su stranke koje beskompromisno odbacuju cijelu ideju EU-a, kao od početka do kraja projekt vladajućih elita i kapitala, u kojemu prava ljevica nema što tražiti. Ova skupina je vrlo raznolika. Od grčkih ekonomista na radu u Londonu koji bi ‘samo’ ukinuli eurozonu (Kostas Lapavicas) i nacionalizirali banke (Statis Kuvelakis), do cijelih stranaka, uglavnom izvanparlamentarnih, poput Socijalističke radničke partije Velike Britanije (SWP), čiji vođa Alex Callinicos već godinama neumorno nastupa, piše znanstvene radove i kolumne, zagovarajući lexit, tj. lijevi izlazak iz EU-a i njezine imperijalističke politike.

Na pitanje zašto EU skreće toliko udesno, Walter Baier odgovara: ‘Frustracija time što je jedan pokušaj, onaj Sirize, demokratskog i socijalnog izlaza proigran, traži druge puteve kako da se čuje i pronalazi ih u nacionalizmu i fašizmu.’ Je li izborni uspjeh Emmanuela Macrona u Francuskoj dokaz da se centar evropske politike stabilizira, da neoliberalna politika stječe novi vitalitet? ‘U stvarnosti su desničarske stranke na raznim izborima u Evropi u posljednjih pola godine pobrale 20 milijuna glasova više no ranije i time udvostručile svoju snagu. To nam pokazuje da liberalna, proevropska reformska retorika ne uspijeva zaustaviti marš desnice. Kao i da autoritarni način vladanja Macrona u unutrašnjoj politici, svojom pojačanom neoliberalnom agendom, također izvlači tepih ispod nogu demokracije’, ocjenjuje Baier.

Katarina Peović Vuković ovako utemeljuje podjele: ‘Postoje dvije linije podjele evropske ljevice, jedna linija je odnos prema tome što je sadržaj politike evropske ljevice, druga linija je njegova struktura i odnos pojedinih članica. Treći slučaj samo problematizira prva dva i stavlja ih u fokus. Naime, ako ćemo postaviti pitanje sadržaja lijevih politika, onda vidimo da postoji duboki rez između onih koji se drže temelja ljevice – kritike političke ekonomije – kritike kapitalizma i načina proizvodnje u kapitalizmu koji postavlja okvir za sve distorzije i onih koji se smatraju ljevičarima, ali se uglavnom zadržavaju na pitanjima ljudskih prava i prava manjina.’ Politika Radničke fronte je antikapitalistička: ‘Kritika političke ekonomije, koja u programu svake lijeve stranke znači antikapitalističku orijentaciju, osigurava poziciju iz koje je sasvim jasno da se asimetrija između manjine bogatih i većine – šezdeset i četvero ljudi drži jednu trećinu ukupnog svjetskog bogatstva – stvara ne iz neke moralne korumpiranosti manjine, već zbog uvjeta proizvodnje u kapitalizmu. Da bi kapitalizam funkcionirao, neki moraju biti siromašni. Jedna od najvećih zabluda na koju pristajemo i mi na periferiji te Evrope jest ona da će ‘pametan’ način upravljanja dovesti do dobrobiti svih.’

Vladimir Unkovski-Korica za svoju organizaciju kaže: ‘Marks21, kao revolucionarna socijalistička organizacija u Srbiji, protivi se učlanjenju Srbije u EU. Tu vladaju pravila koja postavlja krupni kapital. U Mastrihtu je 1992. potpisan ugovor koji je stvorio EU na neoliberalnim temeljima. Inspirisan idejom da tržište rešava sve probleme, taj je ugovor uveo načelo da sve države članice moraju da vode ekonomiju po određenim tržišnim pravilima. Postoje plafoni za budžetski deficit, inflaciju i dug. Uvodi se zajednička monetarna, ali ne i fiskalna politika. Sve ovo je uvećalo neravnomernost unutar EU-a.’

O tome što je postalo drugačije, Walter Baier kaže: ‘Desni radikalizam već je dugo u središtu društvenog događanja. Novo je to da oni sada sjede u vladama. Pa ako je to jučer posvuda bila mogućnost, danas je to sve više evropski trend koji postaje stvarnost.’

Ta se desnica pregrupira i surađuje na nivou Evrope. U nas se malo piše kako stranke poput francuske Nacionalne fronte, Slobodarske partije Austrije (FPÖ), talijanske Sjeverne lige (Lega Nord), Flamanskog interesa (Vlaams Belang), nizozemskog PVV-a i češkog SPD-a zajedno djeluju i kao frakcija Evropa nacija i slobode. U tome je sadržan prividni paradoks što takve stranke u svome proglasu od 25 točaka inzistiraju na suverenizmu, povratku većine ili svih političkih kompetencija ‘suverenim nacijama’, uključivo s pravom na vlastito rješavanje ‘migrantskog pitanja’. A sve to rade udruženim, evropskim snagama.

Što to znači za ljevicu? Baier smatra da ljevica ponavlja ovaj dvostruki mlinac u koji su stisnuti radni ljudi unutar EU-a. S jedne strane makronizam, s druge nacionalizam: ‘Mora li se ljevica u ovoj dilemi odlučiti za jednu od ove dvije strane te se tako cijepati na različite koncepte, kao što su očito suprotstavljeni DiEM25 Janisa Varufakisa s jedne i euroskeptični Plan B za Evropu Jean-Luca Mélenchona u Francuskoj s druge strane?’

Za Katarinu Peović Vuković, ‘mitove o jednakim šansama pretače se u drugi tip razdjelnice ljevice – to je pitanje organizacije EU-a čime se bave oni koji su koncentrirani na reforme ‘iznutra’, dugi marš kroz institucije koji, prema nekima, može završiti povoljno po većinu. Tu se onda koncentrira na deficit demokratičnosti, organizaciju EU-a koja se mora demokratizirati kako bi svi imali jednake mogućnosti i kako bi EU postala nadnacionalna organizacija jednakih. Ipak, i tu postoje manjkavosti ako se u takvu reformu ne krene iz perspektive nacionalnih ekonomija i ne uvidi da je asimetrija posljedica jakih kapitalističkih centara i periferije EU-a koja je opterećena suficitom, dugom i u strukturalno i trajno lošijem položaju.’ Pitanje je samo što bi danas značio povratak na ‘nacionalne ekonomije’, naročito s obzirom na različitu strukturiranost ‘nacija’.

Jedini način da se jaram zbaci je da radikalna leva vlada bude spremna da odbaci ugovore EU-a i, u krajnjoj liniji, istupi iz same Unije. Takvu odluku bi bez sumnje pratio bolan period – kaže Unkovski-Korica

Baier podsjeća na to kako lijeve stranke, naročito kada su male i kada ih je više, na nacionalnim izborima međusobno konkuriraju (ako ne sklope savez), ali da to ne moraju na evropskom nivou, gdje mogu djelovati zajedno.

Unkovski-Korica je skeptičan spram takvog pokušaja: ‘Jedan deo levice u Evropi smatra da ovaj problem može da se reši združenim levim pokretom širom kontinenta za reformu EU-a, tj. za stvaranje ‘socijalne Evrope’. Nažalost, tako nešto deluje utopijski. Evropski parlament nema velika ovlašćenja. Politiku EU-a vode predstavnici nacionalnih država u Savetu Evropske unije. Njihovu volju sprovodi neizabrana birokratija u Briselu, na čelu sa Evropskom komisijom. Ona je, zajedno sa Evropskom centralnom bankom i Međunarodnim monetarnim fondom, učestvovala u nametanju i sprovođenju mera štednje u Grčkoj, Irskoj, Portugalu i Španiji te na Kipru. Ove strukture su na više nivoa otuđene od stanovništva i demokratskih procesa. Bilo koja leva vlada koja bi pokušala da promeni putanju svoje zemlje i Evropske unije kroz briselske strukture kao takve suočila bi se sa neverovatnim pritiscima i nedemokratskom sabotažom.’

A Katarina Peović Vuković kaže: ‘Radnička fronta se zalaže za međunarodne odnose temeljene na ravnopravnosti i solidarnosti. Današnja EU ne stoji na tim pozicijama. Danas se na EU ne može gledati realno ako ne uzimamo u obzir ogromnu asimetriju između zemalja centra i zemalja periferije. Nelojalni uvjeti rasta bogatih evropskih zemalja – Njemačke, Austrije, Nizozemske, Belgije, Danske, Švedske, Francuske – poznati su, a nisu imali veze s mudrim ulaganjima, tehnologijom ili učinkovitošću, već je riječ o različitim početnim pozicijama, pri čemu se onda unutar tako zadanih okvira i strukturiranih uvjeta stvari ne mogu tako lako promijeniti. Danas smo ograničeni EU legislativom, pa nam Ugovor o funkcioniranju Europske unije onemogućuje pomoć državnih fondova koji ugrožavaju navodno poštenu tržišnu utakmicu. Primjerice restrukturiranje brodogradilišta 3. maj je sada pod upitnikom jer EU legislativa zabranjuje državne potpore 3. maju idućih deset godina. Kada smo u Gradskoj skupštini došli s prijedlogom odgode plaćanja komunalne naknade za tvrtku u stečaju prema kojoj radnici imaju potraživanja, a što bi im omogućio da se dignu na listi vjerovnika u slučaju oslobađanja neke stečajne mase, gradski uredi su taj naš prijedlog blokirali s argumentom da je to protivno Ugovoru o funkcioniraju EU-a. Dakle, stvari po nas nisu dobre. EU fondovi također ne mogu strukturno promijeniti neke stvari.’

Unkovski-Korica i njegova trockistička organizacija Marx21 najradikalniji su u odbacivanju EU okvira: ‘Jedini način da se taj jaram zbaci je da radikalna leva vlada bude spremna da odbaci ugovore EU-a i, u krajnjoj liniji, istupi iz same Unije. Takvu odluku bi bez sumnje pratio bolan period. Međutim, takva vlada bi bila slobodna da uvodi mere protiv kapitala na domaćoj i međunarodnoj sceni. Odbijanjem da otplati dug, nacionalizacijom banaka i vodećih ekonomskih resursa te preraspodelom moći i bogatstva, pod demokratskom kontrolom, ona bi uzdrmala evropski bankarski sistem, a inspirisala bi entuzijazam širokih slojeva stanovništva kod kuće i u inostranstvu. Takva vlast bi morala da se bori za nova međunarodna savezništva kako bi preživela. Što se tiče regiona, jasno je da bismo mogli da oživimo staru ideju balkanske federacije kao prvi korak u tom procesu.’ No pitanje je može li se to postići, kao i puno manji ciljevi, poput ‘samo’ nacionalizacije banaka, a da se ne isprovocira jedna nova revolucija.

Katarina Peović Vuković podsjeća: ‘Nedavno smo bili na razgovoru s evropskim parlamentarcima GUE/NGL (Confederal Group of the European United Left/Nordic Green Left) koji broje članove iz 14 država, za sada ne i iz Hrvatske, gdje je cilj bio uključivanje istočnoevropske ljevice. Također smo sa slovenskom Ljevicom imali niz suradnji i akcija (Piranski zaljev, Bleiburg). Horizont ideja i programa koji bi bili alternativa postojećem stanju ne može se razviti bez da se uvaži okvir internacionalizma.’

Je li program što ga za Evropsku ljevicu nudi Baier ‘najrealističniji’? ‘Mora biti moguće prezentirati jedan odgovarajući i koherentan program, u kojemu će se posebno istaknuti interesi mlade generacije i žena. Trebamo graditi Evropu u kojoj će do izraza doći socijalna, privredna i ekološka pitanja. U njoj se mora izraziti otpor rastućoj militarizaciji EU-a i jasno izraziti solidarnost s izbjeglicama i migrantima.’

Činjenica internacionalizma u vremenu neoliberalne globalizacije postoji i na ljevici i na desnici. Pitanje je samo u ime kako shvaćenih naroda su neke političke organizacije zajedno.

1/4