U Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku održan je 11. nastavak postdiplomskog kursa ‘Feminizam u transnacionalnoj perspektivi’. Tema je ove godine bila ‘Ljubav i teror’, a teza koja je kroz četiri dana propitivana bila je traži li ekstremno zlo ekstremne lijekove. U pozivnom pismu organizatorice navode kako se u suočenju sa tzv. migrantskom krizom koja se dovodi u direktnu vezu sa terorizmom, kao ‘uvoznim proizvodom’, što sve skupa prijeti moralnim kolapsom cijelih društava, moramo oduprijeti toj konstrukciji. A kao mogući radikalan odgovor predlažu baš ljubav. No, da ne bi bilo sve tako jednostavno ili čak eskapistički banalno, većina je sudionica propitivala i taj termin, manipulacije njime i potrebu da se on preispita. Ne samo u svojim različitim pojavnim oblicima, već i u izazovima s kojima ‘ljubav u doba terora’ mora živjeti. Propitivane su prakse, odluke, akcije, kritički i umjetnički pristupi stanjima, efektima i izrazima ljubavi i terora, često pomiješanima do neprepoznatljivosti.
Brigita Miloš s riječkih kulturalnih studija pozabavila se analizom poznate fotografije snimljene 2015. u Tovarniku, na vrhuncu prvog vala dolaska migranata i izbjeglica s Bliskog istoka
Razgovarali smo sa dvije izlagačice, Brigitom Miloš iz Hrvatske i Silvanom Carotenuto iz Italije, koje su na primjerima analize jedne fotografije objavljene u nas (vidi sliku) i književnog opusa američko-nigerijske autorice Nendi Okorafor, pokušale dovesti u vezu i rasplesti dvije, na prvi pogled nespojive pojave, ljubav i teror. Brigita Miloš s riječkih kulturalnih studija pozabavila se analizom poznate fotografije snimljene 2015. u Tovarniku, na vrhuncu prvog vala dolaska migranata i izbjeglica s Bliskog istoka. Na njoj vidimo policajca kako zaštitnički drži u naručju dijete migranata. No to nije ‘cijela slika’. Ne radi se samo o različitim kadriranjima, jer se u široj slici vidi dramatičnost situacije policijskog postupka prijave, a vide se i drugi likovi, od roditelja do ostalih migranata, nego i o interpretaciji same geste. I to manje policajčeve, a više društva koje je takvu sliku trebalo.
- U bergerovskoj maniri, ponudila sam različita kadriranja kako bih različitim perspektivama kontekstualizirala pitanje omjera intuicije o svijetu iza fotografske površine – kaže Brigita Miloš, koja se pita koliko je moguće pristati na vrstu ‘javne intimnosti’ i što je učinak koji je fotografija željela postići.
- Ako fotografija jest ili može biti o dijelovima koji su ‘za’ cjelinu, tada je samo pitanje predstavlja li ona nedavnu nam stvarnost donekle retoričke naravi. Osim što se ‘total’ pokazao slojevitiji i po intimističke kadrove razorniji, fotografija baštini ontologiju svoje kakve-takve dokumentarnosti, pa tako nema mjesta banalizaciji policajčeve geste - dodaje.
‘Javna intimistika’ onečišćena je osjećajem cjeline, čiji reprezentativni dio ima drugačija pripisana svojstva od djelića obazrive podrške vidljivog na slici. Autorica se pita nije li tu više riječ o žudnji za stvarnošću koja bi mogla biti spram izbjeglica i migranata podržavajuća, ali to nije.
- Policajčeva gesta neobična je za većinu slučajeva onog što se naziva intervencijama represivnog državnog aparata. Ona je obilježena prisnošću, blizinom, brigom, a to nisu nužni niti uobičajeni atributi na mjestima i u prilikama o kojima je riječ. Gesta je prije svega atipična, utoliko što ju čini muškarac. Koncepti očuvanja života djeteta, njegovanja, te interes za oblikovanje djeteta u prihvatljivo ljudsko biće, interesi su koji rukovode ‘majčinskim mišljenjem’ - smatra Miloš.
Na prvi pogled može se učiniti dobrodošlim povezati majčinsko i gestu policijskog službenika, koja značenjski nadilazi opis njegova posla. No, ako je mehanizam ‘muško za žensko’; ‘policijski službenik - majka’ funkcionalan, na što on može ciljati? Možemo li zaključiti da je policijski službenik na slici metafora države kojoj služi?
Jučer je skoro tisuću ljudi iz Afrike stiglo u napuljsku luku. Među njima je bilo mnogo žena i djece i dva mrtva tijela. Opći pogled dirigirane javnosti konstruiran je oko bahatih prijetnji mržnje i odbijanja, kaže Silvana Carotenuto
- Držim da možemo, stoga što je to muško uniformirano tijelo u danom trenutku postalo ili trebalo postati identifikacijski otponac osnažen državnim simbolima koji ga depersonaliziraju i postavljaju na ravan izvršnog segmenta države. Taj, pak, metaforički trenutak proizvoljno crpi iz repertoara onog što je samoj državi počesto drugotno: iz polja brižnog kao privatnog, emocionalnog, neplaćenog, majčinskog. I u tome je upravo kratki spoj - tvrdi Miloš.
Jer, da bismo u to povjerovali trebali bismo se pomiriti s činjenicom ili naslutiti da država, kada je to potrebno, ‘funkcionira i misli’ kao majka. A koncept ‘brige za potrebite’ državi, ne samo Hrvatskoj, problematičan je upravo iz razloga ideje ‘podrške’ koja, koncipirana kao državna, prestaje biti suosjećajna gesta, i pretvara se u zahtjevan, kontinuiran, plaćen i skup posao. Zaključna teza naše sugovornice je da je ‘fotografija u pitanju odigravala na dubioznom i skliskom polju metaforičkog obrata u kojemu suosjećanje za onog koji je podržan biva zamijenjeno osjećajem zadovoljstva zbog ‘plemenitog’ ostatka državne intervencije, koja pogađa upravo u onaj segment ‘potrošača’ fotografije koji ostaje zbunjen ili utučen prizorima očaja.’ Zato je spektakularizacija i utilizacija patnje strukturni zločin, jer sadržava prešutni narativ o tome da je odvajanje od vlastitih sigurnih zona i ulaženje u navodno nesigurne zone reprezentacija patnje, iz kojih god pobuda, proces po sebi razumljive i simplificirane recepcije. ‘A suprotnost neizvjesnosti nije sigurnost, već borba za egalitarni društveni i politički poredak u kojem će biti moguće međuovisno življenje’, citira Brigita Miloš poznatu teoretičarku Judith Butler.
Silvana Carotenuto, naša sugovornica iz Napulja, pokušala nam je približiti svijet Nendi Okorofar, američko-nigerijske književnice, koja nastoji donijeti temu Afrike u svjetsku književnost.
- Slike u pozadini njenih književnih radova uvijek su post-apokaliptičke i afričke. Osim u romanu Book of Phoenix, smještenom između Afrike i Amerike, gdje se radi o nasljeđu neljudskog putovanja u Ameriku afričkih robova. Da bi konstruirala svoje ženske, feminističke protagonistice, ona upotrebljava afričku mitologiju i magiju, no istovremeno njeno pisanje postaje ‘univerzalnim’, uključujući zapadni svijet. A to zato što je njezin interes upravo u onome ‘biti između’, u mnoštvenosti perspektiva - kaže Carotenuto, pozivajući se na postkolonijalnu teoriju.
I sam život autorice podijeljen je između Amerike, u kojoj je rođena, i stalnih putovanja natrag u Nigeriju, zemlju njenih roditelja.
- Zato kada čitamo njezin roman Who fears dead, Afrika je ta koja pati od ‘etničkog čišćenja’ i povrede žene. Protagonistica je dijete silovanja, predodređeno da ubije svog biološkog oca. Ona prolazi pustinjom hvatajući zlog čovjeka, da bi ponovo ispisala historijsko proročanstvo koje budućnost vidi u opresiji jedne moćne etničke grupe nad drugom, uz pomoć eksploatacije, nasilja nad ženom, silovanja i ubojstva. Junakinja u tome uspijeva, pri tome i sama ginući, ali ne prije no što uspije učiniti, uz pomoć svoje magije i nadnaravnih moći, da sve žene oko nje zatrudne s djecom koja nemaju očeve. U stvari, njena je misija da okrene njihov bijes u pravdu. Na kraju romana, ona pjeva pjesmu iz svog djetinjstva, koja donosi mir i ljubav, u suprotnosti sa naukom mržnje - kaže Corotenuto, za koju je rad književnice Nendi Okorafor upotreba suvremene historije kao instance jezika koji se može dijeliti, razumjeti i slijediti od strane svih žena svijeta.
Ona naglašava teror, nasilje i opresiju protiv kojih žene mogu djelovati, svojom inteligencijom, imaginacijom, snagom, čak i ‘slabošću’, strahom i krhkošću – e da bi ispravile svijet.
- Refleksije Okorafor u njenim romanima na to što se događa u Africi mogu se razumjeti, kao što kaže Achille Mbembe, kao pretkazanje budućnosti čovječanstva, kako u terminima mnoštvenosti, tako i kao zanimljiva i jedinstvena instanca postkolonijalnog sna - dodaje.
Citira nam tog teoretičara postkolonijalizma: ‘Svaka stvar na tom kontinentu pod znakom je složenosti. Jedna od tragedija kolonijalizma bila je što je zbrisao ovaj element mnoštvenosti, koji je bio resurs društvenog razvoja u predkolonijalnoj Africi. On je zamijenjen paradigmom ‘jednoga’, nekom vrstom monoteizma.’ Pitanje je kako povratiti ideju mnoštvenosti, baš kao resurs toga kontinenta, njegovog ponovnog stvaranja, ali i stvaranja svijeta. No, Corotenuto je odlična sugovornica u opisu stanja izazvanog migracijama i reakcijama na njih u južnoj Evropi, naročito u Italiji i na njenom jugu, u Napulju, gdje živi. Za tu temu životno je zainteresirana, posebno u njenoj rodnoj perspektivi. Odmah nas uvodi u središte događanja.
- Jučer je skoro tisuću ljudi iz Afrike stiglo u napuljsku luku. Među njima je bilo mnogo žena i djece i dva mrtva tijela. Opći pogled dirigirane javnosti konstruiran je oko bahatih prijetnji mržnje i odbijanja, straha, osjećaja katastrofe, invazije, itd. Istovremeno, koliko je meni poznato, civilno društvo ponaša se potpuno drugačije - kaže Corotenuto.
Po njenom mišljenju izloženost tragediji, patnji drugih ljudi, sjećanje na osobnu ili obiteljsku migraciju u talijanskoj prošlosti, sjećanje na rat – posebno kad su u pitanju sirijske izbjeglice – pa čak i utjecaj katolicizma, potiču ljude da pomažu.
- A sve to nasuprot skromnoj državnoj intervenciji, te, naročito u zadnje vrijeme, sve većem miješanju mafije u tokove novca koji su namijenjeni rješavanju pitanja migracije. Nevjerojatan je broj žena uključen u volonterski rad i političke organizacije koje se bave različitim oblicima gostoljubivosti, nudeći podučavanje talijanskog jezika, radeći akcije protiv lošeg puta koji žene vodi u prostituciju, eksploataciju i zlostavljanje – dodaje.
Njen je dojam da na jednom nivou postoje mediji, posebno TV, koji kreiraju ‘teror’ – a ta tema je naravno zauzela sve političke i javne diskurse. No, na nivou svakodnevnog života, u suočavanju sa životnim problemima, ozbiljna je situacija pokrenula ljude općenito, a posebno žene, da djeluju inteligencijom naroda.
- Strah od ‘drugačijeg’, stranog, osvajača, uništavatelja ‘našega’ društva postoji i djelatan je, no istovremeno poticaj da se pomogne, osjećaj neke ljubavi i naklonosti još postoji, opire se i opstaje među ljudima, barem se iskreno nadam da je tako - kaže Corotenuto.
A ta nada je, barem lokalno, i politički utemeljena.
- U Napulju, gdje imamo specifičnu političku situaciju da je gradonačelnik poprilično liberalan i na strani mladih, događaju se ‘okupirani prostori’, koji su na neki način legalizirani, u kojima se pruža pomoć i integracija migrantima i to je izvanredno. Gradonačelnik ih politički podržava, dajući im na znanje kako je svjestan da pomoć, dijeljenje, razumijevanje, stvarna društvena intervencija, oblici razmjene i podrške, mogu doći samo od ljudi. Mladih ljudi koji se opiru, inteligentnih ljudi, jakih žena, žena koje znaju kako nadvladati mržnju brigom i sudjelovanjem - kaže Corotenuto, svjesna je da ne opisuje idiličnu situaciju, jer ona ima ugrađene poteškoće i povijesna previranja i unutar sebe.
