Ispred nas je peti ciklus izbora za vijeća nacionalnih manjina i drugi otkako smo u članstvu Evropske unije. Dosadašnje izbore pratili su brojni problemi u organizaciji, ali i medijska izolacija. Zapažamo li ovog puta neke promjene nabolje?

Pozitivan iskorak za ovaj peti krug izbora jeste činjenica da je usvojen zakon kojim su isključivo uređeni izbori za veća i predstavnike nacionalnih manjina. Taj zakonski propis uključuje određenu praksu iz prethodnog perioda i njime su popunjene dosadašnje uočene pravne praznine. Prvi put su jedinstvenim propisom uređena tehnička pitanja pripreme, održavanja izbora, izborne promidžbe, naknade troškova. Taj zakon je usvojen 1. marta ove godine, na snagu je stupio 14. marta, a samo 14 dana posle Vlada je donela odluku o raspisivanju izbora. Moramo priznati da je takva praksa neuobičajena. Iako izbori za veća nacionalnih manjina nisu nešto novo, postavlja se pitanje koliko je potencijalno zainteresovanih birača imalo priliku da se upozna sa novim odredbama zakona, jer je prezentovanje medijskih sadržaja koji su od interesa za nacionalne manjine inače problematično u Hrvatskoj. Svi medijski pokušaji nadležnih institucija da promoviraju ove izbore u prošlosti nisu polučili očekivane rezultate, o čemu svedoči dosadašnja vrlo niska izlaznost. Postoji potencijalna mogućnost da će ovogodišnji izbori za veća nacionalnih manjina biti još skromniji i još manje vidljivi jer će biti u senci skorašnjih izbora za Evropski parlament, za koje je predizborna utrka već počela, dok formalna kampanja za veća nacionalnih manjina još nije ni započela.

Kako biste ocijenili rad manjinskih vijeća i predstavnika nacionalnih manjina nakon 16 godina njihovog postojanja?

Ključna stvar jeste da li se ostvaruju prava i obaveze propisane Ustavnim zakonom, što ovisi o više faktora: kako ih percipiraju i koliko ih podupiru nadležna tela jedinica lokalne i područne samouprave za koja su birana, koliko ih uspešnima smatra njihovo biračko telo, kao i kakva je percepcija rada samih članova veća. Iskustva su različita. Generalno gledajući, može se zaključiti da od prvih izbora veća nisu u potpunosti ostvarila svoje ciljeve koji su zapisani Ustavnim zakonom, odnosno na način kako je to njime uređeno. Među pojedinim članovima postoje određena nerazumevanja samog pozicioniranja veća, koja se često tumače kao institucije manjinske samouprave, a ne samo kao savetodavnog tela čiji je cilj unapređenje položaja pripadnika nacionalne zajednice. I pod tim se ne podrazumeva samo pitanje jezika, pisma, obrazovanja, nego i infrastrukturnih projekata od interesa za pripadnike manjina koji su najčešće grupirani u delovima naselja koja se zaobilaze. U razgovoru sa većnicima najmanje slušamo o tim potezima i reakcijama, a mnogo više o aktivnostima koje se tiču istorije, kulture, što je delokrug kulturne autonomije koju provode udruge sa finansijskim sredstvima koja se najvećim delom obezbeđuju iz državnog proračuna putem Saveta za nacionalne manjine.

Vijeća nacionalnih manjina sastavni su dio sistema lokalne samouprave u kojoj imaju svoju Ustavnim zakonom propisanu ulogu. Kolika je spremnost lokalne i regionalne samouprave na djelovanje vijeća za nacionalne manjine kao savjetodavnih tijela?

Jedinice lokalne i regionalne samouprave prema zakonu imaju obavezu da saslušaju i razmotre predloge, zahteve i primedbe veća nacionalnih manjina, ali nemaju obavezu da ih i prihvate, što je pomalo frustrirajuće za neke sredine jer praksa dokazuje da prava pripadnika nacionalnih manjina ovise od stranačke i političke garniture po sredinama. Negde je ta saradnja sa izvršnim vlastima prilično konstruktivna, dok je negde vrlo sužena ili ne postoji, te se delovanje veća svodi na mrtvo slovo na papiru. Za pojedina veća još uvek su aktuelna i nerešiva pitanja prostora za rad i finansiranja, a Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina jasno je uredio da su jedinice lokalne i regionalne samouprave nadležne da osiguraju finansijska sredstva i odgovarajuće uslove za rad. Istina, pojedine male opštine su ekonomski slabe i nemaju dovoljno sredstava ni za redovne obaveze, ali mogu osigurati prostor u okviru zgrade koju i sami koriste, međutim i to je svedeno na nečiju dobru volju. Mnoga veća su ponosna što su im njihove opštine i gradovi dodelili finansijska sredstva kao podršku za promoviranje neke knjige ili za kulturno-umetnički program, što nije primarni posao veća.

Još uvijek miješamo uloge udruga i vijeća, a tome treba pridodati i ulogu političkih stranaka sa kojima se vijeća često poistovjećuju. Zašto se ova tri faktora nisu uspjela razdvojiti: zbog linije manjeg otpora samih pripadnika nacionalnih manjina, njihove stručne potkapacitiranosti ili javnog marginaliziranja uloge vijeća?

Teško je dati jednostavan odgovor. Svesno ili nesvesno, direktno ili indirektno, takvoj situaciji u pojedinim sredinama doprinosili su i neki drugi oblici organizovanja nacionalnih manjina, bilo kroz udruženja ili stranački rad njihovih pripadnika. Zadnjih 16 godina relativno mali broj pripadnika nacionalnih manjina pokazuje interes da budu birani za članove veća, pogotovo u sredinama u kojima nema značajne podrške opština i gradova, a ni lokalne zajednice. Ako se bolje pogleda, ograničen je broj ljudi koji je zainteresovan za manjinsku problematiku i njihovo se delovanje preklapa do te mere da ni sami ne znaju razgraničiti svoje uloge. U tim sredinama isti ljudi su članovi i udruga i političkih stranaka, bilo manjinskih ili većinskih, građanskih, i birani su za članove veća nacionalne manjine. Žalosno je da se izbori za veća nacionalnih manjina često koriste kao arena za političko prepucavanje, gde se lome različiti grupni interesi unutar jedne manjinske zajednice, ali i lični interesi pojedinaca koji kroz izbor za veće rešavaju svoja egzistencijalna pitanja. Sve je to daleko od onog što se htelo postići institucijama veća nacionalnih manjina.

Kako da vijeća odgovore izazovima društveno-političkih strujanja u ostvarivanju svojih zakonskih ovlasti da artikuliraju interese pripadnika svoje nacionalne zajednice i istovremeno se približe širim masama, koje zaziru od bilo kakvog svrstavanja sa nacionalnim predznakom?

Kako zadaće veća još uvek nisu jasne ni već biranim članovima veća, još veća je zbrka kod onih koji bi ih trebali birati. U mnogim sredinama pripadnici nacionalnih manjina nemaju ni informacije o tome što njihova veća rade, što dokazuje da je neophodno osigurati medijski prostor za komunikaciju sa biračkom bazom. Međutim, sve zavisi i od krajnjeg interesa nacionalne zajednice. Pred većima nacionalnih manjina jeste ozbiljan izazov i zadatak da pronađu puteve kojim bi uspostavili kontinuitet kontakata sa svojom bazom u cilju očuvanja osiguranih zakonskih prava za podizanje kvalitete života, a samim time i garancije opstanka identiteta nacionalnih manjina u Hrvatskoj.