Međunarodni dan ljudskih prava, 10. prosinca, ubilježio je ove godine jednu od onih lijepih okruglih obljetnica. Prošlo je 70 godina otkako su Ujedinjeni narodi donijeli Opću deklaraciju na tu temu. U slavnom dokumentu navodi se da su ljudska prava temelj slobode, pravde i mira u svijetu. Odmah potom, a još uvijek u preambuli, ističe se da su ona i put prema slobodi od straha i neimaštine. Pučko pravobraniteljstvo RH, međutim, našlo je prošlog vikenda razloga da se malo više zadrži baš na tom mjestu. ‘Upravo je siromaštvo veliki neprijatelj ljudskih prava i partner diskriminaciji, jer često znači život u potpuno neadekvatnim uvjetima, društvenoj izolaciji, a može imati brojne posljedice na zdravlje, obrazovanje ili pristup tržištu rada, kao i dovesti do beskućništva’, poručila je pravobraniteljica Lora Vidović, očito dobro znajući kako nam najbolje može i treba čestitati taj veliki dan.
Jer dovoljno je primijetiti da je i danas, sedam desetljeća kasnije – danas, ustvari, pogotovo – uopće još nužno posebno naglašavati takve činjenice. A nužno je zbog toga što to siromaštvo, ta neimaština, nije slučajna ni samostojeća pojava. Ono je društveno i politički uvjetovano stanje itekako egzaktnih, dosta jednostavno postavljenih ekonomskih odnosa. Pa da vidimo kako po tom pitanju dalje stojimo u Hrvatskoj, jer je Vidović iznijela još toga zanimljivog. I naročito da vidimo zato što njezino obraćanje nije rezultiralo gotovo nikakvim javnim odjekom, kamoli intervencijom.
Prema zadnjim podacima, moglo se čuti u nastavku, u Hrvatskoj oko 20 posto građana živi u riziku od siromaštva. U istom položaju je više od 28 posto starijih osoba, kad se izdvoji samo njihova kategorija. Preko sedam posto građana ne može sebi priuštiti adekvatno grijanje u najhladnijim mjesecima. Stoga na ovome mjestu u proglasu naša pravobraniteljica kreće s adresiranjem problema: političkim vlastima. Ona podsjeća da nije uvažen njezin prijedlog smanjenja PDV-a na drva za ogrjev, toplinsku energiju i plin. Navodi i da Hrvatska ne ispunjava vlastite ustavne obaveze prema zaštiti socijalne sigurnosti i obrani prava na pravedne i povoljne radne uvjete. Podsjeća da je neophodno povećati iznose naknada i dostupnost socijalnih usluga u svim dijelovima zemlje.
Ali pomaknimo se malo od institucije domaćeg ombudsmana te pogledajmo statistiku iz baze Europske unije. Zadnji izvještaj Eurostata, naime, otkriva još crnju sliku o stanju u Hrvatskoj. Po tom često citiranom izvoru, rizik od siromaštva ili stopa socijalne isključenosti u Hrvatskoj se kreće do 28 posto. Među najbolje situiranim zemljama prednjače pak Češka, Slovačka i Slovenija, s postocima od 12 do 17. Ovdje treba primijetiti i otkud raskorak između prvih gore iznesenih informacija i ovih Eurostatovih. Rastumačio ga je ekonomski analitičar Domagoj Mihaljević u članku na portalu Bilten, krajem studenoga.
Niže i blaže cifre o domaćem siromaštvu potpisuje Državni zavod za statistiku, a ta ustanova čini nešto slično i s plaćama. Zato ispada da je prosječna neto plaća u rujnu bila 6.195 kuna, dok je medijalna dosegnula 5.100 kuna. Medijalna plaća, to je ona od koje točno pola svih ostalih plaća u istoj zemlji iznosi više, a drugih pola niže. DZS iz obračuna izostavlja obrtnike, poljoprivrednike, slobodne profesije, ugovore o djelu, kao i autorske ugovore, te zaposlene u statusu osposobljavanja za rad bez uspostave radnog odnosa. Metodologija je đavo, reklo bi se, a njome postignuta razlika u ovom slučaju otkriva se kroz podatke Porezne uprave o plaćama u 2017. godini.
S obzirom na to da Porezna uprava uključuje i spomenute kategorije visoke brojnosti, prosječna neto plaća broji samo 4.700 kuna, a medijalna 4.250. Razlika je pogolema, no pitanje prezentacije stvarnosti ionako je dio sveukupnog pothvata osiromašenja ove zemlje. Dabome, u korist sićušnog postotka najpovlaštenijih, npr. poreznom reformom, kako dalje otkriva Mihaljević. Premda se mnogo govori o socijalno osjetljivim mjerama, realni profil aktualne reforme je ipak bitno drugačije naravi.
Nastavlja se trend smanjivanja poreznog opterećenja bogatijih, pomicanjem razreda od 24 posto poreza na dohodak. Dosad su viši porez od 36 posto plaćali svi s dohotkom koji premašuje 17.500 kuna osnovice. Ubuduće, 24 posto plaćat će svi koji se nalaze između 17.500 i 30.000 (tridesettisućakuna). Točnije, svega 1,3 posto zaposlenih ili oko 20 tisuća ljudi. Ništa bolje nismo prošli ni s drugim poznatijim reformskim mjerama, kao što je povećanje neoporezivog dijela za nagrade. Više je odvojenih izvora pojasnilo kako će tu olakšicu poslodavci iskoristiti za stabiliziranje svog profita. Jer nitko ih ne tjera da postupe imalo drukčije, osobito ako vlasti nastave odobravati sve viši uvoz jeftinije radne snage. Osim toga, i smanjeni PDV na pojedine namirnice i na lijekove nije usmjeren dovoljno izravno na poticanje potrošnje. A pogotovo ne na pothvate kao što je npr. moderniziranje tehnologije.
Hrvatska ekonomija organizirana je kao igralište za vulgarnije oblike take money and run poslovne filozofije. Tehnološki razvoj, o znanstveno-istraživačkoj djelatnosti da ne govorimo, tek su pusta priča. Bolji te kudikamo manji dio hrvatskog obrazovnog sustava koristi se već naveliko po zapadu, dok gori čini navedene statistike. Vratimo se nakratko Eurostatu: Hrvatska spada i među članice EU-a s najviše odraslih pojedinaca čija iskorištenost punog radnog potencijala ne prelazi 20 posto. Razlog je jasan, imamo li na umu da ova zemlja također prednjači udjelom nesigurnih, prekarnih oblika zaposlenja. Već je stari podatak da naši ljudi daleko više rade na određeno vrijeme ili bez ikakvog ugovora, ako uopće rade.
Jedna druga reforma dodatno otkriva zašto bismo trebali što bučnije slaviti Međunarodni dan ljudskih prava. Mirovinska reforma iznevjerava socijalnu i ekonomsku funkciju, ako je vjerovati portalu Faktograf. Drugi stup mirovinskog osiguranja se ne spašava radi interesa (budućih) penzionera, nego radi bankovnih fondova. Umjesto kažnjavanja poslodavca koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, penalizira se sam taj radnik. On će zbog toga primati manji mjesečni iznos, iako nije imao izbora kad je njegov gazda odlučio zaposliti mlađeg i jeftinijeg. Na kraju, dok 1,14 milijuna umirovljenika prima u prosjeku 2.405 kuna mjesečno, skupina od 71.304 branitelja dobiva prosječnih 5.752 kune mirovine. Suma povlaštenih mirovina i manjak uzrokovan drugim stupom inače zajedno tvore preko dvije trećine deficita javnog budžeta.
Na sve to prilijepljen je mirovinskom tzv. reformom i duži radni staž, sa 65 na 67 godina starosti. To nema utemeljenje u dužem životnom vijeku, koji se u Hrvatskoj kreće osjetno ispod prosjeka EU-a. Štoviše, posljednjih nas je godina zadesila regresija, pa se bilježi smanjenje očekivanog trajanja života. Trend je primijećen u mnogim zemljama, čak i u Americi, uvjetovano dugim razdobljima ekonomske krize i drugih nesigurnosti. Ali rečeni bankovni fondovi drugog stupa služe se tezom o produženju životnog vijeka, jer nam tako mogu isplatiti niže mjesečne mirovinske anuitete.
Zaključno, dodatni problem je što sve ove podatke treba popabirčiti s margine javnog prostora. Ili će ostati u sjeni, jer se u medijskom mainstreamu uglavnom prikrivaju. Iako su posrijedi notorne činjenice koje svakodnevicom potvrđuje toliki udio stanovništva i radništva Hrvatske. Moć skretanja pažnje s bitnih aspekata ekonomskog i političkog života također raste, i tu ne kaskamo tehnološki toliko za svijetom. Tek povremeno u javnosti izbije neki glas o rastu neimaštine, o pogaženim pravima, u uzurpiranoj vrijednosti rada. A bitno je ljudska prava, tako i ovo najosnovnije, zaštititi vladavinom boljeg prava, kako utvrđuje i UN-ova deklaracija. ‘Da ljudi ne bi morali pribjeći, kao krajnjem sredstvu’, glasi njezina poanta, ‘pobuni protiv tiranije i ugnjetavanja.’
