>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Ljuti titl

Glasnogovornica granične policije BiH Sanela Dujković u Vijestima HRT-a priča o migrantima kod Maljevca. Ispod nje ide – titl s prijevodom! Sanelino ‘tokom’ prevodi se u ‘tijekom’, ‘uslovi’ postaju ‘uvjeti’ itd. Kao da govori Heidi iz Švicarske

Novi dan, N1, 23. listopada, 08:15

Članovi grupe Borg prilagođavali su u fotofinišu Lex Agrokor vlastitim potrebama, snovima, htijenjima i nadama koje se svode na jedno: uzmi pare i zbriši! Te su nade, snove i htijenja, dakako, uskladili s fondom Knighthead i Vladom, odnosno Martinom Dalić koja sada publicira knjigu o tome kako je srušila ortački kapitalizam u Hrvatskoj. U zakon su u zadnji tren ušle neke važne ‘sitnice’ – jedna je ta da se sva dugovanja Agrokora mogu zaboraviti osim onih ‘vezanih za zaduženja s prednosti namirenja’, što znači da će oni koji su nanovo posudili novac firmi, a to je u prvom redu Knighthead, svoj novac dobiti nazad, ali višestruko oplođen. Taj je fond već prije kupovao obveznice Agrokora po bagatelnoj cijeni – kako su se samo sjetili? – a sada, zbog ovoga, naplatio po punoj. Kupe za 20 centi, a prodaju za dolar zato što imaju ‘prednost namirenja’. Lova do krova! S druge strane, u zakon nije ušla odredba da predstavnici privremene uprave ne smiju angažirati svoje bivše tvrtke, što je, naravno, iskorišteno u punom opsegu mogućnosti, prema devizi ‘uzmi sve što ti život pruža’. Goranko Fižulić dao je enciklopedijsku definiciju operacije Lex Agrokor. ‘Ovo je najbolji primjer ortačkog kapitalizma u Hrvatskoj’, rekao je gost ‘Novog dana’. ‘Dečki koji su ovo radili nisu protiv ortačkog kapitalizma, možda su protiv ortačkog kapitalizma koji uključuje janjetinu’, dodao je Fižulić, potvrdivši da je kod nas iskorjenjivo sve osim lopovluka, nagodbenjaštva i filozofije ‘ja tebi, ti meni’, ‘ruka ruku mije’ i, pogađate, ‘vrana vrani oči ne kopa’.

Vijesti iz kulture, HRT, 24. listopada, 23:13

Junaštvo je kad braniš sebe od drugih, a čojstvo kad druge braniš od sebe, rekao je nekom prilikom kučki vojvoda Marko Miljanov, no čovjek bi se grdo prevario kad bi povjerovao da je ta pojava jako raširena. To se samo tako kaže, s tim se hvali, prenemaže, junači, to lijepo zvuči, ponosito, ali od toga, braćo i sestre, kruha nema, jao onom koji povjeruje da su ovi kolektivi onakvi kakvima se prikazuju u svojoj epskoj junačkoj tradiciji. Damir Karakaš jedan je od izuzetaka u toj priči. U ovoj sredini gdje svi vole biti žrtve, gdje svatko uvećava broj svojih mrtvih – kako bi imao jači motiv za zazivanje osvete – gdje vlada prava martirofrenija, taj lički pisac istupa kao moćan, hrabar, briljantan propitivač zla u vlastitom dvorištu. Njegov komad ‘Blue Moon’, koji je premijerno prikazan u zagrebačkom kazalištu Kerempuh, govori o tome kako su aveti prošlosti uzele sadašnjost i budućnost rokabili generaciji. Karakaš govori o surovoj klimi odrastanja u Lici, ocu, majci, puški, ubijanju srne, o ustašama, jamama bezdankama u koje su bacane žene i djeca, Cigani i Srbi, radi dakle nešto posve suprotno od onoga što je radio nesretni Jovan Radulović (‘Golubnjača’) koji je o istome – s vojskom sljedbenika, od zla oca i od gore majke – pisao iz srpskog kuta, što je lako koliko i naopako. Svatko bi trebao pogledati u svoje jame, onako kako to čini Karakaš, pun čojstva. Karakaš je u ‘Vijestima iz kulture’ ispričao sve o svojoj suradnji s Borisom Liješevićem, koji je nakon samo desetak pročitanih stranica ‘Blue Moona’ znao da želi postaviti tu knjigu na scenu, o Kulušiću, o radu na predstavi – koju morate vidjeti.

Dobro jutro, Hrvatska, HRT, 25. listopada, 08:30

To je vrh dna: ozarena od blagosti, Ljiljana Vinković u rukama drži visoko podignut vizual Sedlarova filma ‘Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj’ na kojemu su prikazani Aleksandar Vučić, Aleksandar Karađorđević, Milorad Pupovac i Svetozar Pribićević. Do nje sjedi Davor Meštrović, tupa izraza lica, bulji u prazno i valjda se pita što mu je sve to trebalo. Ljiljana Vinković ne zna kako se zove film o kojemu govori – nije, kako ona kaže, ‘Sto godina srpskog terora u Hrvatskoj’, nego ‘Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj’. To pokazuje već poslovičnu nepismenost Jakova Sedlara, autora koji, nažalost, nije dosegao ni razinu treša, ali i rutinsku nezainteresiranost voditeljice koju ne zanima previše posao koji radi. Aleksandar Karađorđević i Aleksandar Vučić jesu Srbijanci, ali Milorad Pupovac i Svetozar Pribićević nisu, oni su Srbi iz Hrvatske. Organizatora festivala Marijana Capeka urednici emisije potpisuju kao ‘autora festivala’ (riječ je o Festivalu domoljubnog filma Gordan Lederer). Što je to ‘autor festivala’, nitko ne zna. Ljiljana Vinković nakon toga predstavlja ‘Mit o Jasenovcu’ bivšeg KOS-ovca, osuđivanog prevaranta, čovjeka koji se sada slika pored bista Ante Pavelića, tvrdi da je u Jasenovcu ubijeno manje od 2000 ljudi i tako dalje i tomu slično. KOS, kontraobavještajna služba JNA, veliko je zlo koje nikad nije prokazano, a i danas radi svinjarije – svi su ti ljudi vezani tajnim nitima opačine, ekstremizma i nasilja. Šteta je da Hrvatska televizija daje prostor nositeljima ideja koje razaraju ovu zemlju, čineći od nje kasabu koja propada, ali to sve ide na dušu vlasnicima HRT-a, Saboru i Vladi, kojima takvi tipovi savršeno odgovaraju. Ne trebaju se protiv njih buniti manjine, ovo što rade je klasična antihrvatska ujdurma, premda izgleda drugačije.

Vijesti, HRT, 26. listopada, 22:00

Glasnogovornica granične policije BiH Sanela Dujković priča o migrantima kod Maljevca. ‘Radi se’, kaže ona, ‘o grupi koja niti jednog trenutka nije pokazala elemente agresije. Ovdje ima još uvijek ranjivih kategorija, i žena i djece. Sve vrijeme tokom pregovora slušali su policijske službenike Granične policije da se pomjere od kordona, da se pomjere od zaštitne ograde. Ali ono što oni govore jeste da je njima namjera da ostanu tu, jer, prosto, tamo gdje bi ih mi u ovom trenutku mogli smjestiti smatraju da nemaju bolje uslove nego što su to ovi uslovi ovdje.’ Ispod naše Bosanke ide – titl s prijevodom! Kao da govori Heidi iz Švicarske. Sanelino ‘tokom’ prevodi se u ‘tijekom’, ‘uslovi’ postaju ‘uvjeti’ itd. E sad, ako su ovo strani jezici – oko čega se sve države i narodi u regiji službeno slažu – onda je prijevod neophodan. Ako prijevod nije neophodan, onda to nisu strani jezici. Ako jezici nisu strani, onda su domaći, a ako su domaći, onda je to jedan jezik. Ako je jedan, čemu titl? No ako nije jedan, onda treba titlovati sve. Sanelu, Bakira, Milorada, Jovana, Miku, Peru, Lazu, ovog, onog. Onda i u BiH parlamentu treba uvesti prevodioce kao u Europskom parlamentu. Jer tamo se govore tri jezika.

Novi dan, N1, 27. listopada, 08:15

Ove prostore neki zovu ex Jugoslavija, neki zapadni Balkan, jedni ih zovu regija, drugi region, a bit najbolje pogađa popularni neslužbeni naslov Apsurdistan. Dva odlična gosta za subotnje jutro i za tu temu su režiser Vinko Brešan i producent Ivan Maloča. Imajući na umu samo hrvatski dio Apsurdistana, Brešan je snimio cijeli igrani film ‘Koja je ovo država’. ‘Scenarist Mate Matišić donio mi je tri apsurdne situacije. Pitao me koja mi se najviše sviđa kao podloga za film. Rekao sam da mi se sviđaju sve tri pa smo napravili sve tri’, rekao je Mašenki Vukadinović. ‘Želio sam da priča bude što apsurdnija, jer smo gradili komediju apsurda. Kada radite film, želite pretjerati pa da se iz tog pretjerivanja rodi istina. Međutim, kod nas u Hrvatskoj ne možete pretjerati, jer se stvarnost često pokaže još apsurdnija i suludija od svakog apsurda. Uvijek ima prostora za više’, priča Brešan te dodaje kako su u ovom filmu ‘otišli daleko i nadmašili čak i najapsurdnije događaje iz hrvatske stvarnosti’. Na pitanje voditeljice hoće li se netko od vladajućih prepoznati u filmu, Brešan je kratko odgovorio: ’Nadamo se da će se svi prepoznati! Jer ako neće, onda smo u problemu.’

1/2