>

novosti logo

Kronika Kronika

Logorovanje u Jastrebarskom

Učestalo negiranje ustaških logora, pogotovu dječjih, otvara rane rijetkih preživjelih žrtava: ‘Već godinama teško dišem. Srce mi svako malo trokira, no ništa me ne boli kao pozdrav ‘Za dom spremni’. U ranom me djetinjstvu taj zlokobni urlik budio u Staroj Gradišci i Jastrebarskom’, kaže Nikola Relić (88) Slavskog Polja

U posljednje se vrijeme sve češće u javnosti plasira teza da su ustaški logori, posebice dječji, bili zapravo ‘humana prihvatilišta’: daleko se u tom revizionizmu otišlo na skupu koji je pod krovom Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu organiziralo Hrvatsko kulturno vijeće pod nazivom ‘Istina i monstruozne laži o dječjem domu za ratnu siročad u Jastrebarskom od 1941. do 1945.’. Na tom je okupljanju ‘eksperata’, naime, zaključeno da u tom gradu nije bio nikakav logor, kako to već desetljećima potvrđuju povjesničari, svjedoci i znanstvenici koje se danas mahom proglašava ‘neprijateljima’ hrvatstva i Hrvatske, nego obično prihvatilište za najmlađe, svojevrsno ratno utočište u kojem se s djecom postupalo ‘humano’. Štoviše, na skandalozni su skup, kojem se pridala velika ‘važnost’, kao predavači i gosti pozvani brojni samozvani historičari i ‘autoriteti’ za prošlost - poput Đure Vidmarovića, Ante Belje i Igora Vukića, Veronike Popić.. ali ne i itko od rijetkih još živih ‘štićenika’ jastrebarskog logora, uglavnom nekadašnjih dječaka i djevojčica s Banije, Korduna, Kozare…

Nije teško zaključiti da pojedini ‘veliki kuhari’ povijesti znaju što čine i uz čiju će pomoć najlakše servirati obilatu porciju tzv. alternativnih činjenica o najsramotnijem razdoblju hrvatske prošlosti; dakako, pritom je onima koje je ustaški režim najžešće opekao uskraćena svaka prilika da govore i iznesu bar koju ‘porciju’ istine o vlastitom traumatičnom iskustvu. Među brojnim žrtvama Jastrebarskog bili su, primjerice, danas vremešni Anđelija Mačešić i Nikola Relić, kojem Novosti radi zahuktalog i besramnog revizionizma daju priliku da javno progovori o svom strašnom iskustvu, neovisno o tome što time sam sebi načinje stare i duboke rane.

- Zapiši za te tvoje novine kako već godinama teško dišem zbog oštećenih pluća: srce mi svako malo trokira, a grudi me ponekad bole do neizdrživosti, o reumi i išijasu da ne pričam… no ništa me ne boli kao pozdrav ‘Za dom spremni’. U ranom me djetinjstvu taj zlokobni urlik budio u ustaškim logorima, a i danas me noću budi – kaže nam na početku razgovora 88-godišnji starac iz Slavskog Polja.

U povelikom, raštrkanom i gotovo napuštenom selu ispresijecanom brojnim putovima i stazama od slabe su koristi internetska navigacija i GPS; da nije bilo susretljivog Dragoljuba Gabrića, jednog od rijetkih preostalih žitelja Slavskog Polja, teško bismo pronašli Nikolu, koji nastavlja priču o svojoj stravičnoj sudbini od malih nogu.

- Kad se 1942. godine pročulo da ustaše pale sela i odvode stanovništvo, majka me poslala da potražim 18-godišnjeg brata Branka, pa da zajedno bježimo. Mnogo kasnije sam doznao da je brat upravo toga dana otišao u partizane, pa potom poginuo u jednoj njihovoj akciji negdje u Lici. A ja, malešan, zaglavio u visokim snježnim nanosima, unatoč tome što je bio april, pa me ustaše uhvatiše. Odveli me na neki proplanak, na Magarčevo usred Petrove gore: bilo je ondje dosta zarobljenih, među njima moja starija sestra Kata. Jedan nam je ustaša psovao majku srpsku i govorio da će nas sada sve poklati, no onda su iz obližnjeg šumarka zapucale puške; prepali se valjda da napadaju partizani, pa odustali od klanja i na nas otvorili vatru iz svojih strojnica. Vidio sam sestru kako pada mrtva, mene je metak pogodio u nogu, pa sam se srušio iz nju. Malo nas je preživjelo, a ja sam se bio pritajio – prisjeća se Nikola.

Nakon tog ustaškog pokolja nevine djece i ljudi, naišli su talijanski vojnici i šačicu preživjelih ranjenika odveli u karlovačku bolnicu. Iz nje Nikola bježi poslije par dana: uspio je dopješačiti do Vojnića, no ondje ga ustaše ponovno zarobljavaju te ukrcavaju u stočni vagon vlaka punog dječice i odraslih. Kompozicija se zaustavlja u Staroj Gradiški, gdje u tamošnjem dječjem logoru naš sugovornik ostaje puna tri mjeseca. Stotinjak dana tog užasa ni danas nije u stanju izbrisati iz sjećanja. Tako ga ponovo zarobe ustaše. Više od stotinu djece i odraslih potrpano je u stočne vagone i vlak se nije zaustavljao do Stare Gradiške. U dječjem logoru Nikola je ostao puna tri mjeseca, a tih stotinjak dana užasa ni dan danas ne može izbrisati iz sjećanja, kolikogod se trudio.

- U logoru je bilo oko osamsto mališana, no svake bi noći po dvadesetak umiralo od gladi ili bolesti: ujutro bi izmučena dječja tijela bacali na kamion i nekamo odvozili. Svakih par dana dobili bismo komadić kruha i to je od hrane bilo to, za razliku od strahota koje su nam radili i na koje još danas teško pomišljam, a kamoli ih prepričavam. Ne znam iz kojeg su razloga jednog dana nas pedesetak prebacili prvo u Osijek, a potom u logor u Jastrebarskom. Eh, tek su me tamo dočekale nevolje – drhtavim nam glasom pripovijeda Nikola.

Ponovila se strava Stare Gradiške u obliku izgladnjivanja i maltretiranja, no dodani su i elementi ‘preodgoja’: batine bi bile svakodnevne, a nerijetko su ‘štićenici’ nasilno odijevani u ustaške dječje uniforme. O više stotina mališana brinule su svega četiri časne sestre, a ustaški vojnici dolazili bi dva-tri puta tjedno u kontrolu i na ‘ispomoć’. Nikola je iz dana u dan bivao sve slabiji i nemoćniji; tko zna bi li preživio da partizani potkraj ljeta 1942. nisu napali logor i spasili djecu: kaže kako je jedan mali logoraš prepoznao partizana koji je jurišao na glavnu domsku zgradu, pa naglas radosno uzviknuo ‘Eno moga čiče’. Jedna od časnih ga je na to, pred svima, usmrtila krampom. Taj nam je događaj prije dvije godine opisala i Anđelija Mačešić iz Donje Brusovače, koja je s malim Nikolom dijelila traumu djetinjstva obilježenog boravkom u nekoliko ustaških logora.

- Kada sam napokon stigao kući u Slavsko Polje, zatekao sam majku Evicu koja se bila skrivala sa zbjegovima na Petrovoj gori. Od nje sam saznao za zlu sudbinu svoga brata. Zaboravio sam vam kazati da svoga oca, po kojem sam dobio ime, i ne pamtim: umro je prije mog rođenja. Sada valjda razumijete zašto me toliko boli ustaški pozdrav kojeg sam se kroz djetinjstvo naslušao i po logorima o izvan njih: uvijek je bio vezan samo uz smrt i za ništa dobro, pa ga po tome pamtim noću i danju. A on se sve glasnije i sve žešće šulja po zidovima, zastavama, pločama i televiziji. To nikako ne sluti na dobro – završava nekadašnji dječak Nikola Relić.

1/1