Novosti

Kultura

Лoши вицeви, пивo и тaмбурaши

Joш jeднo 'Хистриoнскo љeтo' нa Oпaтoвини: Злaткo Витeз и Хистриoни имajу прaвo нa свojу 'дeсну oбaлу', aли aкo им je вeћ нa срцу (хрвaтски) пук, oндa му уврeдљивo лoшим хумoрoм нe би трeбaли чинити мeдвjeђу услугу

Kglegyk82u002hw1tmru6v2xygg

Glumačka družina Histrion svako ljeto izlazi s jednom do dvije nove predstave koje se na zagrebačkoj Opatovini igraju pod vedrim nebom i to je, načelno govoreći, za stvar pučkog kazališta hvalevrijedna činjenica. Već gotovo 40 godina Histrioni putuju i igraju svoje predstave po selima i gradovima i sam taj dugotrajni napor u tako krhkom poslu kao što je kazalište zaista nije mala stvar. Njihove slavne predstave, poput 'Domagojade' koja je na sarajevskome MES-u 1976. pobrala sve nagrade, ili 'Kavane Torzo' za koju je odličnu muziku napisao Arsen Dedić i u kojoj je nastupala prvorazredna ekipa glumaca, spadaju u vrhunce domaćega komičnog teatra uopće.

Upravo zbog takvih činjenica treba reći da ono što posljednjih godina nije dobro kod Histriona jest nivo humora koji se, nažalost, katastrofalno srozao. Takve su i ovoljetne izvedbe, premijerni 'Gospon doktor Vinski Opatovinski' u režiji Dražena Ferenčine, te starije predstave 'Škandal na vuglu Vlaške i Koturaške', 'Muke po Iveku' i druge. Jedan od razloga tome padu svakako leži u činjenici da više nema generacije sjajnih komičara na okupu, poput Žarka Potočnjaka, Mladena Crnobrnje Gumbeka, Josipa Bobija Marotija, Slavka Brankova, Branke Cvitković, Nine Erak i mnogih drugih. Značajniji je, međutim, problem da je i jedan tip pučkog humora i kabaretske igre prestao biti uzbudljiv; 21. je stoljeće, većina populacije zabavlja se na drugi način, a skečevi iz doba varijetea i Vikija Glovackoga više nisu u modi. Teoretičar kazališta Patris Pavis rekao bi da 'u vremenu medija pučko kazalište i ne znači bog zna što', odnosno kako bi se angažirano upitao Bertolt Breht: 'Izgleda li puk još uvijek pučki?'

Teatarski gledano, strateška pogreška današnjih Histriona jest u tome što uporno insistiraju na smijehu iz naftalina i što recikliraju stare viceve: uvijek su to jedne te iste komedije zabuna, u kojima se neka zgodna cura iz naroda hoće udati za nekog od sijaset pohotnih udvarača ili je posrijedi bračni trokut u kojem hvata tko koga stigne ili pak neka sluškinja oko prsta mota napaljene muškarce. Prizemne aluzije na seks pršte na sve strane, pri čemu se vrijeđaju i žene i muškarci podjednako, a ima i dežurnih viceva na temu političke situacije ili onih o Hrvatima i Srbima, pa i Hrvatima kontra svih ostalih. Uz malo pridruženih tamburaša, zagorskih popevki i piva koje se služi u pauzi, svi bi nekako trebali biti zadovoljni…

Kada današnja generacija vremešnih Zagrepčana biološki ode sa scene, nije vjerojatno da će neka nova biti zainteresirana za sentiment iz vremena Augusta Šenoe; kakav uopće plan imaju Histrioni za sljedećih deset ili 20 godina?

Iz godine u godinu čini se kao da je ova družina odustala od inovacija, predstave se prave rutinski i na isti kalup, jer vesela publika dolazi na Opatovinu što god Histrioni pokazali. Ovaj retro-stil jamči Histrionima i publiku i punu blagajnu, ali je teško naći primjer kazališta kod kojeg postoji toliko oštra crta između simpatizera i onih kojima se takav tip predstava izrazito ne sviđa. Družina je na taj očiti rascjep odgovorila na krivi način: Opatovina je postala ljetna kazališna republika purgera i starih Zagrepčana, u koju će nove generacije sa svojim afinitetima teško ući. Paradoksalan dokaz je park ispred ulaza u ograđeni prostor gledališta, koji je u ljetnim noćima prepun mladih kojima ne pada na pamet da dođu na koju od histrionskih predstava. Na njih uglavnom dolaze Zagrepčani skromnije srednje klase i publika bez previše intelektualnih prohtjeva, koja želi malo sentimenta na temu kako je to bilo ili kako se govorilo nekad. Naravno, takva se pozicija može braniti specifičnim profilom teatra i pravom da se on održi, ali teško ćete drugdje naći kazalište koje se toliko pretvorilo u određeni kulturni geto tvrdokornim udaranjem po vazda iste tri žice. To i nije naročito konstruktivna pozicija, jer kada današnja generacija vremešnih Zagrepčana biološki ode sa scene, nije vjerojatno da će neka nova biti zainteresirana za sentiment iz vremena Augusta Šenoe; kakav uopće plan imaju Histrioni za sljedećih deset ili 20 godina?

Naravno, generator toga teatra i njegov osnivač je Zlatko Vitez, o kojem je već mnogo toga napisano; sijaset kritičkih primjedbi bilo je upućivano na njegovu adresu, da bi se u odgovorima uvijek držao iste mantre, na koju, doduše, ima puno pravo, no koja je njegovu kazalištu, u estetskom smislu, slabo pomogla – on naime ne taji da mu je krilatica 'Dok je srca, bit će i Kroacije'. Tako izgleda i kulturna misija njegove kazališne družine, no tu je negdje i krajnji domet njegove teatarske estetike. Još 1975., kada je osnivao Histrione, njegov profesor i mentor Kosta Spaić natuknuo mu je da se 's crven-bijeli-plavi ne pravi teatar', što se svih ovih godina dalo dobro vidjeti: histrionske predstave pretvorile su se u šarene domoljubne igrokaze, često aludirajući na 'domaće dečke' i 'dotepence' koji se u njihovom dvorištu ne snalaze, jer mu i ne pripadaju. Tako se, uz ostalo, u posljednjoj predstavi spominju slovenski jezik kao 'loš kajkavski' i 'region', na vrlo ironičan način.

Vitez često naglašava kako su kritike njegovih predstava ideološke naravi, ali tu je igru ipak on započeo i osmislio: dobar razlog njegovom teatru je svojevrsna nacionalna misija, što Vitez i javno priznaje, ali to poslu kazališta samo smeta, a nimalo ne pridonosi. Iako za njegovanje političkih stavova s nacionalnim predznakom postoji puno mjesta, kazalište zasigurno nije ono najbolje. Ipak, htjeli mi to ili ne, teatar je politički duboko podijeljena institucija. Francuski sociolog Pjer Burdije o tome je rekao: 'Kazalište dijeli ljude i samo je podijeljeno. Opreka između kazališta lijeve obale i kazališta desne obale estetska je i politička.'

Zaključno, Zlatko Vitez i Histrioni imaju pravo na svoju desnu obalu, koliko god ona ljudima s lijeve izgledala dalekom ili odbojnom. Ali ako je već takvom svjetonazoru na srcu (hrvatski) puk, onda mu – dobronamjerno rečeno – u najmanju ruku ne bi trebalo činiti medvjeđu uslugu, obasipajući ga već godinama uvredljivo lošim humorom.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više