S glumicom Zagrebačkog kazališta mladih Lucijom Šerbedžijom razgovaramo o značenju i uzbudljivosti njenog posla, o savjetima koje joj je dao otac Rade Šerbedžija, o tome kako je preživjela devedesete, o Zagrebu i otoku Silbi, o dobroj literaturi i o tome kako je vrijedno osluškivati sebe u samoći.

Tata mi nikada nije dao nijedan glumački savjet, osim kada sam ga jednom pitala kako da izgovorim jednu pjesmu. Tada mi je rekao: ‘Izgovori tu pjesmu tako kao da si je ti napisala’

Između glamura, ozbiljnog posla i umjetnosti, što je za vas gluma?

Za mene gluma jest umjetnost i sreća je da radim takve predstave s vrlo zanimljivim režiserima koji nisu površni ni lažni i koji duboko propituju teme koje su aktualne i koje ih istinski zanimaju. Opet, ne mogu zamjeriti ni kolegama koji su odlučili unovčiti svoj posao –čak im i zavidim na neki način – i koji rade takve mainstream predstave koje masovna publika voli da bi mogli otplatiti kredite ili zaraditi na njima. Iskreno, nisam igrala u takvim predstavama, niti sam snimala sapunice. Pravila bih se jako važna kada bih rekla da je to moje duboko uvjerenje, radi se zapravo o tome da ja to ne znam raditi. Skoro su me izbacili iz jedne serije jer nisam znala izgovarati te rečenice.

Što mislite o onome što se u današnjim okvirima zove glumačka popularnost?

Nerado dajem i intervjue, što je također vjerojatno bedasto jer znam zasigurno da se pojedini redatelji jednostavno ne sjete nekih glumaca koji nisu u novinama. Takvi glumci su na taj način naprosto zaboravljeni. Na raznim društvenim događajima, tzv. eventima, reklamira se i zarađuje, jednako kao i na instagramima, na kojima se prave glumački profili i putem kojih neki glumci prave brend od sebe. Novinama i revijama koje se čitaju kod frizera ne dajem intervjue jer ne znam što bih s njima pričala, ali vrijeme se promijenilo i možda mi koji se ne slikamo za te novine radimo krivo.

Nisam bila ogorčena

Jednom ste rekli da ni Bog ne spašava glumca bez talenta i strasti. Kada kažete strast, na što točno mislite?

Strast bi se mogla opisati kao ona vrsta adrenalina koju glumac mora osjetiti na sceni, naročito kada je svjestan da je dio nečeg važnog što se prenosi publici i kada vidi da ta predstava u cjelini zaista komunicira s gledaocima. Tako sam se recimo osjećala igrajući u nedavnoj ZKM-ovoj predstavi ‘Ljudski glas’ u režiji Bojana Đorđeva, koja je na jednostavan i nepretenciozan način govorila o važnim temama. Ponosan si i sretan kada vidiš da ljudi to prepoznaju i da su ti zahvalni. Može to biti i klasična predstava, kao što je npr. također ZKM-ov ‘Čarobni brijeg’ Janusza Kice, kada sam se isto osjećala sretnom jer sam bila dio neke gotovo zaboravljene kazališne magije. Imam sreće s kazališnim predstavama i ne pamtim one izvedbe u kojima mi je bilo teško igrati.

Ne živimo u lakim vremenima. Ljudi ograđuju svoj mali svijet kako bi sačuvali golu egzistenciju. Pitanje je kako biti hrabar u današnje vrijeme i proći bez ožiljaka, a ne biti licemjeran

Ipak, i na filmu ste ostvarili neke značajne uloge i za ‘Bogorodicu’ i ‘Polaganu predaju’ dobili dvije Zlatne arene. Pravite li profesionalno neku bitniju razliku između angažmana na filmu i u teatru?

Po mom mišljenju, film je moćniji medij, a kazalište opet ima moć trenutka. Na sceni si prisutan čak i u greškama; vidiš da netko padne ili zaboravi tekst, dogodi se nešto nepredvidivo i svi to volimo jer je životno i zanimljivo. A kod filma znaš da će najvjerojatnije biti najbolje izmontiran i da kada dođeš na premijeru, ne možeš ništa popravljati. S druge strane, i najveće kazališne predstave na svijetu ikad ostat će samo u nekoj uspomeni i na kraju će biti zaboravljene, a film će ostati zabilježen zauvijek, i kada nas više ne bude. Inače, obožavam greške na sceni jer me to na neki način dodatno motivira. Teško podnosim rutinu bilo koje vrste, i u životu i u kazalištu. Volim razbijati tu uobičajenost u svim smjerovima. Čar kazališta su njegove nesavršenosti.

Jednom ste rekli da vam je otac davao savjete o životu, ali nikada o kazalištu…

Meni tata nikada nije dao nijedan glumački savjet, osim kada sam ga jednom pitala kako da izgovorim jednu pjesmu. Tada mi je rekao: ‘Izgovori tu pjesmu tako kao da si je ti napisala.’ S druge strane, on me učio da u životu stalno osluškujem sebe, da nastupam bez fige u džepu i da budem otvorena i istinita. Kada to stekneš kao bazu u životu, onda to primjenjuješ i u kazalištu. Zato me najviše nerviraju foliranti na sceni i ne podnosim kada vidim laž na pozornici. Neka je i krivo ono što glumac napravi, ali neka je istinito.

Čitava vaša porodica je glumačka ili umjetnička: vaša majka je bila balerina, vaš otac je glumac, njegova sadašnja supruga je kazališna redateljica, sestre se bave kazalištem i muzikom, a brat je filmski redatelj. Kako izgleda taj ‘umjetnički nomadizam’?

Mi jesmo nomadi, bez navodnika. Ima nas po cijelom svijetu: jedni žive u Engleskoj, drugi u Australiji, svi putuju. Mogu reći da ne znam za drugačiji način života i zato mi je ovakav ritam familijarne dinamike fantastičan. Porodično, mi smo glasni, veseli, otvoreni, ponekad konfliktni i srčani. Skupljamo se preko ljeta na otoku Silbi ili za Božić, ali preko društvenih mreža stalno smo u kontaktu.

Moglo bi se reći da je, preko predstave a onda i filma, ‘Oslobođenje Skoplja’ vaš familijarni zaštitni znak.

Kada sam bila mala, moj brat je glumio dječaka Zorana u predstavi ‘Oslobođenje Skoplja’. Onda je režiser Ljubiša Ristić i mene natjerao da u njoj igram, s obećanjem da ću i ja dobiti honorar za flipere kao i moj brat. Kada smo bili na turneji po Americi, proživljavala sam svaku scenu te predstave, naročito onu kada Radeta tuku onim strašnim remenom. Kasnije sam igrala u istom filmu koji su režirali moj brat i moj otac, ali nisam imala potrebu naknadno analizirati svoj doživljaj ‘Oslobođenja Skoplja’ jer ja sam bila dio te predstave, ali na neki način i svih predstava koje je Rade radio u Subotici. Naročito se sjećam onog motora koji je moj otac vozio na zidu smrti u predstavi ‘Tit Andronik’. Sigurno je da su ti ljudi, energija i sve te predstave djelovali na mene i ostavili traga kasnije u mom životu. Film ‘Oslobođenje Skoplja’ danas doživljavam kao završetak jednog kruga koji je njime zatvoren.

U ZKM-u, u kojem igrate u nekim značajnim predstavama, kao da ste se skrasili u dobrom društvu?

ZKM me najviše zanimao zbog svog senzibiliteta. Zbog toga što je uvijek bio otvoren i propitivao različite teme, a nije se kategorizirao samo u jednom žanru: drami, mjuziklu, komediji ili pak eksperimentalnom teatru. ZKM je otvoren za razna propitivanja i analizu aktualnih tema i zato se tu najviše pronalazim. Možda je to posljedica i moga straha od rutine selekcioniranog žanra: u ZKM-u se ti žanrovi stalno mijenjaju, istražuje se i igra se kazalištem. To je oduvijek njegova osnovna funkcija i taj senzibilitet je možda meni i mom habitusu najbliži.

Igrali ste u ZKM-ovoj predstavi ‘Kako smo preživjele’ u kojoj osam žena priča kako su preživjele ružna vremena. Kako ste vi lično preživjeli loše devedesete?

Evo me, tu sam. Iz današnjeg ugla moram reći da sam tužna kada sada gledam predstave i filmove koji ‘hrabro progovaraju’ o odnosima Hrvata i Srba i o bivšoj Jugoslaviji. Ne mogu vjerovati i čini mi se nepravednim da su ljudi danas ‘hrabri’, a nakon 25 godina oni objektivno više ne mogu biti hrabri. Ne mogu to biti za mene koja sam zaista bila svjedok tih devedesetih i koja sam izbliza mogla vidjeti što znači biti Radetova kći na zagrebačkoj kazališnoj akademiji gdje, osim rijetkih njegovih kolega koji su mi dali priliku i povjerenje, ime moga oca nije postojalo, kao da se moja majka sama oplodila. Uopće ne pretjerujem kada to kažem. Nikada neću zaboraviti kada sam tatu posjetila u Londonu, mislim 1995., po završetku snimanja filma ‘Prije kiše’ Milča Mančevskog, i kada sam mu rekla: ‘Razni ljudi su te pozdravili.’ On me pitao: ‘Tko?’ Počela sam nabrajati, a onda sam stala i rekla mu: ‘Znaš šta, stari, neću ti reći tko te je pozdravio. Gdje su svi oni bili zadnjih pet godina kada je meni trebalo da te pozdrave i kada mi je to bilo važno jer sam tada tamo bila potpuno sama.’

Jeste li u tim vremenima osjećali bilo kakvu vrstu straha ili nelagode?

U devedesetima nije bilo lako, ali nisam imala straha ni oko čega, nisam bila ogorčena ni frustrirana. Bila sam klinka i imala sam svoje prijatelje, ali ako me sada pitate o tom vremenu, mislim da danas mlade generacije možda ne bi trebalo time opterećivati. Recimo, moj otac je u to vrijeme napravio jednu sjajnu stvar: nikada mi nije govorio tko ima nešto protiv njega a tko nema, s kim je dobar a s kim nije. Na taj način su ljudi shvatili da sam ja jedna potpuno neopterećena duša i nitko me nije mogao stigmatizirati na taj način. Na tome sam tati danas jako zahvalna.

Bijeg u zaštićene zone

Uključili ste se nedavno u prosvjednu inicijativu za reformu školstva. Kako taj napor izgleda u trenutku kada u ovoj zemlji svaka slična inicijativa djeluje prilično beznadno?

I prošle i ove godine sudjelovala sam u toj inicijativi. Mislim da su ljudi u kolektivnoj depresiji i apatiji. Ne živimo u lakim vremenima. Ljudi se boje izgubiti životnu poziciju, sebični su, ograđuju svoj mali svijet kako bi sačuvali golu egzistenciju. Svi su u nekim kreditima, treba odgojiti djecu, boje se socijalnih posljedica i gubitka posla. Pitanje je kako biti hrabar u današnje vrijeme i proći bez ožiljaka, a ne biti licemjeran. Jedino što mogu napraviti je da na ovakvim demonstracijama dam podršku ljudima kojima je ona potrebna.

Igrali ste u ZKM-ovoj predstavi ‘Crna knjiga’ o glumačkom zaduživanju u švicarskim francima. Koliko su glumci kod nas socijalno zaštićeni?

Vani su čak i samostalni umjetnici zaštićeni i pomaže ih se socijalno, materijalno, zdravstveno i drugačije. Naši nezavisni umjetnici su u jako nezahvalnoj poziciji i nije čudo da prihvaćaju neselektivno što god mogu i da mahnito grabe prilike bez obzira na kvalitetu: reklame, sapunice, što god, daj što daš, samo da se preživi i opstane. Kazališna scena je kod nas mala i ansambli su uglavnom popunjeni. Svaka nova glumačka generacija u Hrvatskoj broji oko 50 mladih ljudi – gdje će se svi oni zaposliti? Sama sam bila u toj poziciji i to je veliki stres. Porazno je to da ako si kao glumac vrijedan i puno radiš, ako si napravio genijalnu predstavu ili veliku ulogu za koju si dobio Zlatnu arenu, to uopće ne znači da ćeš sljedećih pet godina u Hrvatskoj išta raditi.

Kako se zovu vaša tajna mjesta na kojima se odmarate od stresova svakodnevice?

Šuma i literatura. Puno šetam i puno čitam. To je moja utjeha i obrana. I jedno i drugo mi na jedan specifičan način donosi unutarnji mir. Šuma sa svojom tišinom u kojoj najbolje možeš čuti svoje vlastite misli, a dobra literatura, s dubokim i lijepim mislima, ograđuje te od površnosti, gluposti i buke današnjeg svijeta. Zašto ljudi danas imaju potrebu za tolikom bukom pitanje je na koje već dugo pokušavam odgovoriti.

Puno ste u životu putovali i živjeli na raznim mjestima. Što za vas znači pojam pripadnosti?

Još kao djevojčica nisam se vezivala za mjesta. Čim bih prešla granicu, bila sam najsretnija na svijetu. Slušala bih strane jezike, vidjela drugačija lica i ljude različite boje kože. To je za mene predstavljalo mjeru slobode. Kod kuće mi je uvijek bilo pomalo dosadno: iste ulice, isti ljudi, isti jezik – bilo mi je nekako usko i naporno. Volim Zagreb, ali puno veću pripadnost osjećam prema otoku Silbi, na kojem često boravim. Svojim izborom i opredjeljenjem ja sam Silbljanka. Kako su moja djeca još mala, zalijepila sam se za Zagreb, što je lijepo, ali nema ništa ljepše nego putovati. Da se čovjek malo odmori od svega, da se osjeti dijelom planete i da s distance pogleda na stvari.

Kada s distance pogledate ove prostore, što vidite?

Godinama stvari gledam s distance i godinama bježim u svoje zaštićene zone. Kada pogledam novine i vijesti, one su toliko užasavajuće da osjećam da bi trebalo pobjeći, ne u New York nego puno dalje. Možda to moje bježanje znači pasivnost, ali pitam se kako iz moje pozicije biti aktivniji, kome se obratiti i na koji način. Čim ste malo više aktivni, danas vas proglase agresivnim i histeričnim. Možda i ne radim malu stvar time što odgajam svoju djecu koja će postati neka nova generacija mladih ljudi koji će biti glasniji i hrabriji i smjeti mijenjati neke stvari. Možda je već to dovoljno…