>

novosti logo

Aktiv Aktiv

Luka Bogdanić Komunisti, Jugoslaveni i internacionalisti

Praksisovci su, a posebno oni zagrebački, kao uvjereni komunisti htjeli kritikom iznutra, s marksističkih pozicija, pridonjeti promišljanju humanizacije Jugoslavije. A to znači dokidanju odnosa potčinjavanja i nesloboda, koje su bile prisutne i u tom društvu

S Lukom Bogdanićem s Filozofskog fakulteta smo razgovarali o izvorima 'Praxisa'. Oni nisu toliko u partijskim kongresima, pa niti u onom VIII, koliko u intelektualnim časopisima koji su prethodili 'Praxisu'. Bitne su bile i teme koje su pojedinci iz grupe donijeli sa sobom iz svojih boravaka u inozemstvu, posebno Rudi Supek iz Francuske. Kako bilo, internacionalizam je bio ključ marksizma ove grupacije.

Dijete VIII kongresa SKJ-a?

Da bi se odgovorilo na pitanje koji su problemi ili pitanja uzrokovala nastanak specifične kritičke misli, koja se izrazila na stranicama časopisa 'Praxis', prije svega treba odgovoriti na pitanje kako je nastao taj časopis i koji su njegovi korijeni.

U zadnje vrijeme kruži ideja da je 'Praxis' dijete VIII kongresa SKJ-a, dapače prema nekima je čak i sam tekst 'Čemu Praxis' nastao iz govora, koji je Gajo Petrović održao kao delegat tog kongresa na sastanku 'Komisije za idejna kretanja na sadašnjem stepenu društvenog razvoja'. Ovakvu tezu iznio je Žarko Puhovski u jednoj emisiji Trećeg programa Hrvatskog radija.

To je kronološki i faktografski potpuno netočno. Prvi broj časopisa je već bio izašao (prvi broj datiran je septembar – oktobar 1964.), kada se održavao VIII Kongres SKJ-a (5.-7. decembra). Stoga ne samo da je Petrović već bio napisao i objavio tekst 'Čemu Praxis?', nego je štoviše već izašao i drugi broj časopisa (za decembar 1964.). To je evidentno iz stenografskih zapisa s Kongresa, i zato je Petrović polemizirao s Miroslavom PečujLIĆEM iz Beograda o jednom tekstu iz 'Praxisa' br. 2, čiji autor nije Gajo već Danilo Pejović. Već na bazi ovih činjenica prije svega pada i teza da je 'Praxis' dijete VIII Kongresa SKJ-a.

Mogao bih reći da se polemika Ziherl, Pečujlić, Baće, Petrović, Marković može svesti na pitanje smiju li filozofi kritizirati političare – partijske rukovodioce te trebaju li filozofi biti samo kritičari ili i političari? Još jednostavnije: koja je uloga marksističkih filozofa u socijalističkom društvu te koji treba biti odnos filozofije i politike u socijalizmu

Možda se može tvrditi da je privredna reforma i sve ono što je uslijedilo nakon VIII Kongresa, a što se sada voli shvaćati kao određena liberalizacija društva, pogodovalo razvoju i širenju ugleda 'Praxisa'?

Može se tvrditi, što je vjerojatnije i točnije, da su 'Praxis' i VIII Kongres proizašli iz istih društvenih tokova, koji su tada bili na djelu u Jugoslaviji, te su promišljali slična i čak ista pitanja i probleme. Ali ne može se nikako ustvrditi da je on 'dijete VIII kongresa SKJ-a'. Same faktografske činjenice kao i isičitavanje tekstova objavljenijh tih godina u časopisu upućuju, da su odgovori 'Praxisa' i VIII Kongresa na probleme, koje su se tada nametali jugoslavenskome društvu, zapravo bili bitno različiti. 

Polemika koju vode Gajo Petrović i Mihajlo Marković daleko je od teza onih koje možemo nazvati 'ekonomskim reformistima', kao i naravno od pozicija Aleksandra Rankovića. Dapače, za praksisovce tehnokratski birokrati samo su obrnuto naličje staljinista i rankovićevske etatističke struje, za njih je u krajnjoj liniji svejedno, da li je u pitanju federativni državni centralni aparat ili republički.

Kojim pitanjima se onda bave u 'Praxisu'?

Pitanja kojima se oni bave su sasvim druga, odnose se na ulogu kritike i filozofije – ideologije u odnosu na partiju, odnosno na ideološku svijest partijskih kadrova. Pojednostavivši, mogao bih čak reći da se polemika Ziherl, Pečujlić, Baće, Petrović, Marković (jer to su glavni akteri te polemike), može svesti na pitanje smiju li filozofi kritizirati političare – partijske rukovodioce te trebaju li filozofi biti samo kritičari ili i političari? Još jednostavnije: koja je uloga marksističkih filozofa u socijalističkom društvu te koji treba biti odnos filozofije i politike u socijalizmu? Dok istovremeno sukobi unutar partijske elite – unutar birokrata – imaju karakter direktnih sukoba oko podjele vlasti. Pitanje ekonomske reforme je još treće pitanje u koje sada ne mogu ulaziti, barem ne direktno.

Korijene i izvore 'Praxisa' treba tražiti na drugom mjestu?

Idući unatrag od 1964. (prema 1945.) te ostajući u području znanosti, mislim da ih prije svega treba tražiti u časopisu 'Pogledi' čiji prvi broj datira iz 1952. (mjesec novembar). Glavni urednik tog časpisa bio je Rudi Supek, koji se netom vratio s doktorata u Francuskoj. Ako se njegovi tadašnji članci čitaju između redaka, u njima se može vidjeti veliki utjecaj tema i debata, koje su u to vrijeme bile na dnevanom redu u francuskoj komunističkoj partiji (PCF). Radi se prije svega o tematici s područja kulture, umjetnosti i ideologije.

U časopisu 'Pogledi' – koji je po svojoj strukturi bio bitno različit od 'Praxisa', jer se bavio društenim i prirodnim znanostima – između ostalih objavljuju svoje radove Gajo Petrović, Predrag Vranicki i Milan Kangrga. Radi se o člancima u kojima ti autori 'bruse' svoju misao i koja će 1964. kao zrela misao pod imenom praxis filozofija dobiti svoj novi striktno filozofski 'glas', tj. časopis 'Praxis'. Moja je teza da se radi o izvorima iste ideološko-filozofske koncepcije. Naravno, ona je 1952. još u mnogočemu nedorečena, čak u nekim svojim elementima rudimentarna i dogmatična, ali u 'Pogledima' je pravac njenog razvoja već naznačen. Naravno, pravac o kojem je ovdje riječ, ima svoj prvi uzrok u specifičnosti jugoslavenskog socijalizma. Ta specifičnost je u raskidu s Informbiroom 1948. godine.

Stanovišta u sporu

Govorimo o stanovištima u sporu, kako bi rekao Dušan M. Bošković, autor jedne studije iz 80-ih godina o slobodi duhovnog stvaralaštva u Jugoslaviji 50-ih i 60-ih.

U tom kontekstu historizacije naveo bih kako u 'Pogledima' možemo naći Petrovićevu (povijest) 'Filozofije u SSSR-u od Oktobarske revolucije do 1938', koja se može čitati kao pokušaj sistematske kritike i razlaganja filozofije staljinizma. Između ostalog, Petrović piše o jednom aspektu tragedije staljinizma i filozofije – o onoj 'koja je naličila na raspupalu voćku u rano proljeće, koja obaćava mnogo zelenila, cvijeća i plodova, ali se (ona) pretvorila u filozofiju, koja naliči na stari herbarij'. 

Isto tako u 'Pogledima' se nalazi Kangrgin članak pod naslovom 'Problem ideologije' (1953.), gdje u jednoj fusnoti već jasno piše: 'Praksa (…) nije samo industrija, eksperiment, ekonomija, proizvodnja, već totalitet čovjekova postojanja, cjelokupnost njegovih manifestacija, njegovo suštinsko određenje'. Stoga je i pjesma praktička. Radi se o tezi koju će Kangra ponoviti 1960. godine na Bledskoj konferenciji Jugoslovenskog udruženja za filosofiju (JUF), kada je izvršena kritika teorije odraza, ali koja je u biti Lukácseva kritika Engelsa, te je preuzeta  iz 'Povijesti i klasne svijesti'. Kako bilo da bilo, već je 1953. godine Kangrga naznačio definiciju prakse kakvu će zastupati kasnije.

Situacija je nešto složenija s tekstovima Rudija Supeka?

Njegov prvi veći tekst je svojevrstan napad Krležinog govora u Ljubljani na Kongresu književnika, ne naravno u duhu obrane socrelizma, već kritike Krležine parcijalne rehabilitacije l'art pour l'artisma. Naslov teksta je 'O neakutuelnosti larpurlartizma', a Supekova je teza da se radi o problemu sto godina starom, pa se pita kakvu aktualnost u njemu vidi Krleža? On u suštini suprotstavlja l'art pour l'artu ekspresionizam. Isto tako u članku 'Konfuzija oko apstraktizma' (radi se recenziji izložbe grupe 'Exat-a 51' ), pokazat će koliko je on u tekstu pod utjecajem debata koje su se tih godina vodile u Francuskoj i Italiji. Naime, tu se ne radi o potpunoj osudi apsktaktnog slikarstva, ali se ipak radi o nesposobnosti da se ode dalje od Picassa. Riječ je o debati, koja bi se mogla sintetizirati u tezu Picasso i Braque vs. apstraktno slikarstvo. Budući da se, naravno, prva dva ne mogu ni definirati ni reducirati na apstraktne slikare. Kao u slučaju kritike 'Exat-a 51', tako i u slučaju kritike Krležinog govora u Ljubljani, Supek, iako zagovara dijalektički pristup umjetnosti, ne uspijeva dijalektički razložiti konceptualizaciju koja nastaje kad se definira neki umjetnički pravac. Dakle, ne uspjevajući izaći iz konceptualizacije, ne uspjeva ni doći do značenja i vrijednosti pojedinog umjetničkog opusa.

Nedovoljno je naglašena slijedeća misao iz uvodnika 'Čemu Praxis': 'Problemi Hrvatske ne mogu se danas raspravljati odvojeno od problema Jugoslavije, a problemi suvremene Jugoslavije ne mogu se izolirati od velikih pitanja suvremenog svijeta. Ni socijalizam ni marksizam nije nešto usko nacionalno, pa marksizam ne može biti marksizam, ni socijalizam – socijalizam, ako se zatvara u uske nacionalne okvire'

U čemu ostaje problem?

Njegove analize u mnogo čemu su filozofski ispravne, ali njihov je osnovni problem da poimaju umjetnost, osobito likovnu, još uvjek samo kao predodžbu, a ne kao jezik – govor (francuski langage). Dakle, kao oblik ljudske prakse – međuljudski odnos (jer to je jezik!). Takve stavove će Supek donekle izmijeniti 1958. 

Kako onda sažeti ovaj rani razvojni put grupe?

Možemo reći da je put od 'Pogleda' do 'Praxisa' put od prvih kritika, još nespretnih, emacipacija od dogmatizma ka kreativnom marksizmu (Supek), od uzora ka orginalnom promišljanju (Kangrga, Petrović). Ako izvore 'Praxisa' treba tražiti u nekom kongresu, onda ih prije nego u VIII Kongresu SKJ-a treba tražiti u Bledskoj konferenciji JUF iz 1960.; kao i u 'Pogledima', pa tek onda i u Krležinom govoru na Kongresu književnika u Ljubljani 1952. godine, i in finis u raskidu sa Staljinom 1948. Osim toga, njihovi su izvori također isčitavanja tadašnje najaktuelnije marksitičke literature od strane mladih profesora. U tom smislu treba imati na umu da su 'Rani radovi' (možda bi ih bilo bolje zvati izbor iz ranih radova) objavljeni  prvi puta u Zagrebu 1953. godine (u redakturi Vraniciki - Bošnjak), a knjiga 'Subjek-objekt' Ernsta Blocha objavljena je 1959. godine isto u Zagrebu.

Internacionalizam kao ključ

Umjesto zaključka, programatska knjižica iz 1971. g. 'Čemu Praxis' završava nekim mislima o jugoslavenskoj kulturi, koje su vrlo udaljene od današnjih konceptualizacija toga polja.

Smatram da je nedovoljno naglašena slijedeća misao iz uvodnika 'Čemu Praxis': 'Problemi Hrvatske ne mogu se danas raspravljati odvojeno od problema Jugoslavije, a problemi suvremene Jugoslavije ne mogu se izolirati od velikih pitanja suvremenog svijeta. Ni socijalizam ni marksizam nije nešto usko nacionalno, pa marksizam ne može biti marksizam, ni socijalizam – socijalizam, ako se zatvara u uske nacionalne okvire'.

Bez te misli ne može se ne samo razumjeti Korčulanska ljetna škola ni njen značaj, dakle recimo geopolitika 'Praxisa', već niti stav koji je 'Praxis' zauzeo 1971. godine. Ključ njihove geopolitike kao i njihovog pristupa nacionalnom pitanju je internacionalizam. Iz svega navedenoga implicite proizlazi da je i tadašnja Jugoslavija za praksisovce (osobito zagrebačke), koji su pogotovo 1964. bili uvjereni komunisti, Jugoslaveni i internacionalisti, ipak bila daleko od društva u kojem stvarno nema eksploatacije. I baš zato su oni kao uvjereni komunisti htjeli kritikom iznutra, s marksističkih pozicija, pridonjeti promišljanju humanizacije Jugoslavije, a to znači dokidanju odnosa potčinjavanja i nesloboda, koje su bile prisutne u društvu.

Luka Bogdanić je docent na Katedri za filozofsku antropologiju Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Na temu praksisovskog kruga objavio je u Italiji studiju 'Praxis. Povijest jednog heretičkog časopisa u Titovoj Jugoslaviji' ('Praxis. Storia di una rivista eretica nella Jugoslavia di Tito', Aracne, Rim 2010.).

Intervju s Bogdanićem objavljen je povodom održanog okruglog stola ‘Aspekti praxisa’. Uvodni tekst pročitajte ovdje, intervju s Linom Veljakom ovdje, a s Borislavom Mikulićem ovdje.

1/2