>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Luka Tomac: Hrvatska je klimatski itekako ranjiva

Projekcije za Balkan, time i za Hrvatsku, pokazuju da nas u idućih 30-ak godina čeka izuzetna nestabilnost u vidu ekstremnih suša i padalina, tj. poplava i brze izmjene tih ciklusa. A porast razine Jadranskog mora utjecat će ne samo na obalnu infrastrukturu nego i na zaslanjivanje delte Neretve, što će dovesti do njezine neupotrebljivosti za poljoprivredu

Zahvaljujući sredstvima koja je prikupio u crowdfunding kampanji, voditelj Klimatskog programa Zelene akcije i fotograf Luka Tomac ove je godine objavio knjigu ‘1°C Rising – Stories from the Front Lines of Climate Change’ (‘1°C rasta – priče s prvih linija klimatskih promjena’). Riječ je o zbirci fotografija, eseja i svjedočanstava sumiranih u priče o zajednicama iz preko 20 zemalja koje se suočavaju s problemima uzrokovanim zagrijavanjem planeta i istovremeno pružaju otpor industriji fosilnih goriva. Za knjigu posvećenu aktivistima koji ‘svakodnevno riskiraju svoje živote, znajući da je drugačiji svijet moguć’, Tomac je nedavno dobio priznanje ‘Krunoslav Sukić’ koje dodjeljuje Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek.

Pored priča i fotografija koje svjedoče o utjecaju fosilne industrije na prirodu i čovječanstvo, vaša knjiga bilježi svakodnevicu zajednica koje žele zaštititi svoje okruženje. Koje od njih su na vas ostavile najjači utisak?

Knjiga je rezultat osmogodišnjeg iskustva i rada tijekom kojeg sam sudjelovao u aktivnostima raznih inicijativa, a istovremeno sam imao privilegiju da u svojstvu delegata putujem na konferencije UN-ova programa za klimu. To mi je pružilo jedinstvenu priliku da na nekoliko dana produžim boravak u različitim zemljama, provedem ih u lokalnim zajednicama i upoznam se s njihovom svakodnevicom. Tako sam svjedočio problemima koje npr. ljudi na Balkanu imaju zbog ugljena, a u Velikoj Britaniji, Irskoj i Nizozemskoj zbog hidrauličkog frakiranja nafte ili plina. Izdvojio bih priču iz delte Nigera koja, kao i ostale, sadrži nekoliko dimenzija: od utjecaja nafte na emisiju stakleničkih plinova i okolišnu patnju do grubog narušavanja ljudskih prava i otpora lokalnog stanovništva te kao cjelina svjedoči o životu na planetu koji je već sada zagrijan za jedan Celzijev stupanj. Zbog kolonijalne uloge europske kompanije Shell, 5000 kilometara vodotoka delte Niger zagađeno je naftom do te mjere da ona više nije pogodna za život ljudi i životinja. Ono što sam u toj priči stavio u fokus je predani rad lokalnih aktivista koji djeluju u kontekstu koji je nama u Europi apsolutno nezamisliv. Najupečatljiviji je primjer Kena Saro-Wiwe, pisca i vođe naroda Ogoni u borbi protiv Shella, kojeg je vojna hunta, za koju se kasnije dokazalo da je radila u dosluhu s tom kompanijom, objesila s još devetero ekoloških aktivista.

Jedna od najtraumatičnijih lokacija koje sam posjetio je Plemetina, predgrađe Prištine u kojem romska zajednica živi u neposrednoj blizini termoelektrana na ugljen Kosovo A i Kosovo B. Tamo mi je jedan mladić pokušao objasniti da će na toj lokaciji pokrenuti organsku poljoprivredu, a u trenutku dok je to pričao, rukama je razmicao toksični pepeo koji je vjetar donio s planine nusprodukta spaljivanja ugljena. Priča se širi na ostatak Balkana, regiju koja je još uvijek u velikoj mjeri ovisna o ugljenu. Tako se u neposrednoj blizini Beograda nalazi Kolubara, rudnik ugljena otvorenog kopa koji doslovno jede sela koja se nalaze u njegovoj blizini. U Plemetini i Kolobuari broj respiratornih bolesti je ogroman, ali lokalna zajednica nema izbora nego da ostane tamo sve dok vlasti ne riješe problem.

Naša regija spominje se i u kontekstu katastrofalnih poplava iz 2014. U tom dijelu knjige ističe se da je Balkan hot-spot klimatskih promjena. Što to znači i kako će izgledati naša skorija budućnost nastavimo li ići istim smjerom?

Jedan od rezultata Pariškog sporazuma, svjetskog akcijskog plana za ublažavanje posljedica klimatskih promjena, poseban je izvještaj koji je izradio Međuvladin panel (IPCC). On se fokusira na političke napore koje treba poduzeti kako bi se porast temperature u narednom periodu ograničio na 1,5 stupnjeva. Projekcije za Balkan, a ujedno i za Hrvatsku, pokazuju da nas u idućih 30-ak godina čeka izuzetna nestabilnost u vidu ekstremnih suša i padalina, tj. poplava i brze izmjene između tih ciklusa. Obrisima takvih prognoza svjedočimo već danas. Ako pogledamo trendove vremenske prognoze u zadnjih pet godina, kao i rekorde koje one nose sa sobom, onda vidimo izrazito nestabilan sustav, kakav će u narednom periodu biti još ekstremniji. To znači da pored mjera koje vlade i lokalne zajednice trebaju poduzeti kako bi smanjile emisije, moramo raditi i na prilagodbi poljoprivrede, turizma, transporta i energetike već postojećim promjenama. Hrvatska spada u skupinu jedne od ranjivijih zemalja u Europi jer ima nekoliko različitih klimatskih područja, odnosno istodobno je balkanska i mediteranska zemlja. Kada govorimo o projekcijama rasta razine mora, to ne znači da će stradati samo neposredne obalne infrastrukture, već da će porast razine Jadranskog mora od 20 centimetara u 20-30 godina utjecati i na zaslanjivanje delte Neretve, što će dovesti do neupotrebljivosti jedne od najvećih poljoprivrednih površina. Zbog ekstremnih vremenskih nepogoda poput tuče i mraza, koje će biti sve nepredvidljivije, opasnost prijeti i usjevima u ostatku Hrvatske.

Dodjela koncesija

Unatoč upozorenjima, hrvatska vlada i dalje inzistira na ovisnosti o fosilnim gorivima, što je vidljivo u nacrtu Integriranog energetskog i klimatskog plana za razdoblje od 2021. do 2030.?

Hrvatska već sada ima povijesnu ulogu slabe ambicije u području energetskih i klimatskih politika. Dvijetisućitih smo bili jedna od tri zemlje koje su zadnje ratificirale Protokol iz Kyota jer smo se borili za izmjenu bazne godine, a sada prilikom detektiranja nacionalne energetske i klimatske pozicije gledamo da ona ne bude nimalo ambicioznija od onoga što od nas zahtijeva Europska komisija. Integrirani plan bi trebao biti najvažniji klimatsko-energetski dokument svake zemlje i temeljiti se na ciljevima zapisanima u Pariškom sporazumu i izvještajima IPCC-a, koji upozoravaju da se doprinosi borbi protiv klimatskih promjena i smanjenu emisija moraju realizirati u narednom desetljeću. No nacrt našeg plana je temeljen na suprotnim polazištima, cijelu tranziciju odgađa za deset godina i omogućava novi ciklus investicija u fosilnu infrastrukturu. To dokazuju trenutna izgradnja LNG terminala na Krku i odluka o nastavku rada termoelektrane Plomin 1.

U Zelenoj akciji smatramo da je Ministarstvo zaštite okoliša upalo u ralje odjela energetike, gdje dominira ambicija novih ulaganja u fosilnu infrastrukturu

U tom kontekstu možemo promatrati i plan izdavanja koncesija za masovno istraživanje i eksploataciju nafte i plina u većini Hrvatske?

Vlada je već podijelila koncesije za cijelo područje Banije, Podravine, Moslavine i Slavonije. Prve koncesije za četiri polja su dane INA-i i kanadskoj kompaniji Vermilion Oil u zadnjim danima Oreškovićeve vlade. Aktualna vlada je pak dala koncesije za ostatak kontinentalne Hrvatske, pa je tako prije dva tjedna INA dobila dozvolu za istraživanje i eksploataciju cijelih Dinarida, područja od Makarske do Delnica. Također, nacrtom Integriranog plana se jasno definira da će RH do 2040. iskoristiti sve potencijalne domaće rezerve i povećati proizvodnju nafte i plina iz Jadrana i s kopna. To je u suprotnosti sa svim klimatskim ciljevima. Prije nego što je taj dokument ugledao svjetlo dana, postojala je lažna nada da će Hrvatska napraviti zaokret, ali sada vidimo da to uopće nije opcija.

Kako to objašnjavate?

Važnu ulogu u novom ciklusu plinifikacije, odnosno ulaganja u fosilnu infrastrukturu, osim HDZ-a ima HNS, točnije njegov predsjednik Ivan Vrdoljak. On je u periodu dok je bio ministar u koalicijskoj vladi SDP-a zajedno s Barbarom Dorić, koja je tada bila na čelu Agencije za ugljikovodike, intenzivno inzistirao na bušenju Jadrana. Aktualna vladajuća koalicija se ponovno presložila u tom smjeru da se cijela vizija energetskog razvoja Hrvatske i klimatske neambicije temelje na guranju koncepta prema kojem je plin tranzicijsko gorivo. Plin nije tranzicijsko gorivo i ima štetne emisije kao i ugljen, ako uzmemo u obzir njegov cijeli životni ciklus. Uostalom, na stranicama Jutarnjeg lista trenutno svjedočimo ogromnoj reklamnoj kampanji ‘Plinko’ koju plaća Prvo plinarsko društvo (PPD) u vlasništvu Pavla Vujnovca, Vrdoljakovog prijatelja. Ta kampanja preuzima zelene prakse i kroz tzv. self-help primjere pokušava plin prikazati kao jedno od ekološkijih rješenja. Istina je da kao pojedinci trebamo raditi na smanjenju svog ekološkog i karbonskog otiska, ali ne smijemo upasti u zamku PPD-a i vlade koji nas uvjeravaju da smo mi kao konzumenti jedini odgovorni za nastale probleme. Pored svakodnevnih aktivnosti kao što su recikliranje, prestanak korištenja plastike, promjena ishrane i načina transporta, važno je da postanemo aktivniji građani koji će se usprotiviti takvim projektima koji imaju nevjerojatno velik udio u klimatskom otisku cijele zemlje. Ako to stavimo u kontekst klimatske krize i upozorenja IPCC-a da u narednih deset godina moramo ograničiti globalno zagrijavanje, smatram da je izuzetno važno aktivno se usprotiviti svakom novom ulaganju, pogotovo javnog novca, u novu fosilnu infrastrukturu, koja će nas u idućih 30-40 godina zaključati u novu emisiju.

Viziju energetskog razvoja Hrvatske vladajuća koalicija temelji na guranju koncepta prema kojem je plin tranzicijsko gorivo. Važnu ulogu u novom ciklusu plinifikacije osim hdz-a ima hns, točnije njegov predsjednik Ivan Vrdoljak

Istodobno je ministar Tomislav Ćorić, čiju je ostavku Zelena akcija zatražila u nekoliko navrata, iz Bruxellesa poručio da Hrvatska u potpunosti podržava dekarbonizaciju Europe?

Mislim da se radi o apsolutnom licemjerju. Istina je da se u Integralnom planu navode kozmetički pomaci kao što su veća ulaganja u obnovljive izvore energije, ali to nikako nije u skladu s potencijalima naše zemlje. Taj dokument također ne sadrži mjere koje bi građanima omogućile da budu dionici energetske tranzicije tako što će npr. staviti solare na svoje krovove. Koliko kaskamo za ostalim zemljama dokazuje primjer Maribora, grada koji ima više instaliranih solarnih kapaciteta nego cijela Hrvatska zajedno. Također, Hrvatska će uskoro preuzeti predsjedanje EU-om, a prije nas Unijom je predsjedala Finska koja ima za cilj do 2035. biti klimatski neutralna zemlja. Po projekcijama Integralnog plana, mi ćemo tada biti na vrhuncu nove proizvodnje nafte i plina. To što ministar govori samo iziskuje ponavljanje naših zahtjeva za njegovom ostavkom. Smatramo da je Ministarstvo zaštite okoliša upalo u ralje odjela energetike. Kao što vidimo po planiranim projektima, u tom odjelu prvenstveno dominira ambicija novih ulaganja u fosilnu infrastrukturu.

Za klimatsku pravdu

SAD, jedan od najvećih zagađivača, prošlog je mjeseca započeo sa službenim postupkom povlačenja iz Pariškog sporazuma. Kakva je onda njegova budućnost?

Pariški sporazum je jedini globalni okvir koji trenutno imamo, a u kojem bi trebalo poboljšati postojeće ambicije i mehanizme financiranja. Npr. smatram da treba hitno uskladiti mjere koje se navode u sporazumu s globalnim ciljem ograničavanja rasta temperature od 1,5 Celzijevih stupnjeva te onemogućiti ‘izbjegavanje’ emisije na nacionalnom nivou kroz pokušaj kupovine ili zamjene emisija za neke projekte drugim zemljama. Što se tiče SAD-a, zanimljivo je da se datum kada će toj zemlji formalno biti omogućen izlazak iz sporazuma poklapa s drugim danom nakon novih predsjedničkih izbora, tako da nam tek ostaje za vidjeti hoće li se to uopće dogoditi. Istodobno, u SAD-u trenutno svjedočimo pozitivnim primjerima koji proizlaze iz pokreta Divestment. Tako država New York sav svoj novac izvlači iz fondova koji su financirali projekte na fosilna goriva, a Kalifornija do 2035. ima ambiciju biti sto posto obnovljiva. Upravo je predsjednik Trump odgovoran za pokret otpora koji se pojavio u različitim sredinama i mislim da je to jedna od najpozitivnijih stvari koja se trenutno događa na razini gradova i država. I to ne samo na razini razvoja i primjene tehnologije, nego organiziranja lokalnih zajednica koje blokiraju izgradnju naftovoda kojima je Trump želio premrežiti SAD i koje vode bitke protiv frakiranja plina koji bi trebao dolaziti u LNG terminal na Krku. Naša je moralna odgovornost govoriti o posljedicama koje ima proizvodnja plina u SAD-u, ali i iskazati solidarnost sa zajednicama koje su dio pokreta za klimatsku pravdu.

U njega se ubrajaju i globalni prosvjedi srednjoškolaca protiv klimatskih promjena?

Prosvjed mladih je jedno od najvećih osvježenja koje se dogodilo klimatskom pokretu u posljednjih deset godina. No njime ne bismo trebali skrenuti fokus s onih zajednica koje se već danas nalaze na prvoj liniji klimatskih promjena. Upravo je ‘Stories from the Front Lines of Climate Change’ jedan od pokušaja da se te ljude stavi u prvi plan i da mi kao sudionici globalnog pokreta za klimatsku pravdu osvijestimo to što nam oni govore te da iz svoje zagovaračke pozicije kreiramo solidarnost u kontekstu onoga što se već događa.

Vaša knjiga završava pozivom na promjenu. Je li ona moguća u okvirima neoliberalnog kapitalizma?

Postojeći ekonomski sustav, koji je baziran na konstantnom rastu, jedan je od glavnih krivaca za klimatsku krizu i brojne druge aktualne krize, od krize resursa koje koristimo do krize bioraznolikosti i života. Kako bismo ih riješili, iz temelja trebamo promijeniti načine kako proizvodimo energiju i hranu te kako se krećemo. Neoliberalni kapitalizam sigurno neće odgovoriti na ta pitanja, pa smatram da treba težiti ekosustavu manjih održivih sustava koji će odgovoriti na postojeće probleme. U energetici će to podrazumijevati udruživanje građana u energetske zadruge, koprodukciju i totalnu decentralizaciju proizvodnje energije. Treba nam i održiva, organska poljoprivreda bazirana na agro-ekologiji i lokalnoj proizvodnji koja će biti u suprotnosti s industrijskom poljoprivredom, a koja produbljuje postojeću klimatsku krizu.

1/1