Novosti

Politika

Magla rata

Konzumiranjem medija jedne i druge strane može se zaključiti jedino da ne postoji nijedna točka oko koje bi se one mogle složiti. Proruski mediji ofanzivu predstavljaju kao oslobađanje stanovništva koje su teroristi držali pod opsadom, dok je zapadni mediji opisuju kao kataklizmički događaj ‘pada’ Alepa

2qhc5myjr6uvhw3g87k9cifikyf

Civili i pobunjenici čekaju evakuaciju iz istočnog Alepa (foto Abdalrhman Ismail/Reuters/PIXSELL)

Kada je početkom prošlog tjedna sirijska kopnena vojska, podržana zračnim udarima ruske avijacije, ušla u pobunjenički istočni dio Alepa, propagandni rat koji se vodi oko Sirije ušao je u fazu histerije. Ruski i proruski mediji ofanzivu su predstavljali kao veličanstvenu, čistu operaciju oslobođenja grada i njegovog civilnog stanovništva od terorista koji su ih više od četiri godine držali pod opsadom, ubijali i namjerno izgladnjivali, dok su je zapadni mediji opisivali kao kataklizmički događaj i humanitarnu tragediju stoljeća, tvrdeći pritom da je Alep ‘pao’ i da ga je sirijska vojska ‘osvojila’. Činjenicu da su deseci tisuća civila bili zarobljeni u trenucima ulaska sirijske vojske u istočne dijelove grada američka ambasadorica u UN-u Samantha Power nazvala je ‘neviđenim barbarizmom’ i ironično se Rusiji zahvaljivala što u Siriji ‘ne baca kasetne bombe’, iako se radi o osobi koja je karijeru posvetila propagiranju vojnog intervencionizma u svrhu ‘zaštite ljudskih prava’.

Prvog dana ulaska sirijske vojske u grad, tijekom kojeg su vojnici po kućama tražili pobunjenike, Ujedinjeni narodi primili su i potvrdili informacije o ubojstvu 82 civila. Rupert Colville, glasnogovornik UN-a za ljudska prava, izjavio je da ne može sa sigurnošću tvrditi tko je ubijao civile, ali da se kao mogući počinitelj spominje iračka milicija Harakat al Nudžaba, povezana sa sirijskom vojskom. Informacija je brzinom svjetlosti obišla svijet i istog trenutka na sve su strane počele letjeti usporedbe ‘pada’ Alepa s Ruandom, Srebrenicom i Sarajevom, a ponegdje i Holokaustom. Sirijska vojska optužena je za vršenje genocida, a UN-ov glasnogovornik za humanitarna pitanja Jens Laerke situaciju je nazvao ‘kompletnim raspadom humanosti’, iako daljnjih potvrda o odmazdama nije bilo.

Informacija o 82 ubijena civila brzinom svjetlosti obišla je svijet i istog trenutka na sve su strane počele letjeti usporedbe s Ruandom, Srebrenicom i Sarajevom, a ponegdje i Holokaustom

Unatoč tome, trećeg dana od ulaska sirijske vojske u istočni Alep u desetak gradova diljem svijeta održane su demonstracije u znak protesta protiv ‘genocida’ i ‘etničkog čišćenja’, u Parizu su ugašena svjetla na Ajfelovom tornju, a u Istanbulu su se mogli čuti povici ‘Alahu Akbar’. Četiri dana kasnije, u Istanbulu je prilikom otvaranja izložbe ‘Rusija očima Turaka’ ubijen ruski ambasador, a ubojica, turski policajac, također je uzvikivao ‘Alahu Akbar’ i ‘Ne zaboravite Alep’.

Evakuacija civila iz istočnog Alepa započela je već drugog dana, navodno nakon tajnog dogovora Rusije i Turske da se ona obavi. Procedura je u početku zapinjala, kako se ispostavilo, zbog opstrukcija pobunjenika koji su pucali na autobuse, a neke i zapalili, a UN-ovi i drugi dužnosnici grmjeli su na sve strane da evakuacija sigurno neće biti provedena jer Sirija i Rusija nijedan dogovor nisu ispoštovale, pa neće ni ovaj. Nekoliko dana kasnije, francuski ambasador u Vijeću Sigurnosti UN-a predložio je da se glasa o rezoluciji kojom će se UN-ovim snagama dati mandat da nadzire evakuaciju. Rekao je da to treba učiniti ‘kako se ne bi ponovila Srebrenica’, što je u najmanju ruku neprikladna usporedba, s obzirom na to da je upravo UN u Srebrenici civile izručio koljačima Ratka Mladića. Rezolucija još nije bila ni predložena kad se u medijima počelo tvrditi da će Rusija, stalna članica Vijeća sigurnosti, rezoluciju sigurno blokirati. Uz intervenciju Rusije koja kaže da se UN prije nadzora treba ‘konzultirati sa zainteresiranim stranama’, rezolucija je u ponedjeljak jednoglasno usvojena.

Za to vrijeme, propagandna histerija oko Alepa poprimila je bizarne razmjere, tolike da se iz usporednog konzumiranja medija jedne i druge strane može zaključiti jedino da ne postoji nijedna točka oko koje bi se te dvije strane mogle složiti. Vrhunac se dogodio kada je izvjesna Eva Bartlett, slobodna novinarka iz Kanade, u UN-u održala konferenciju za novinare koju je organizirala stalna misija Sirijske Arapske Republike u toj organizaciji. Uz Bartlett, tamo su pred desetak novinara govorila i trojica američkih aktivista. Najavivši turneju po deset američkih gradova, učesnici su rekli da oni nisu tamo da bi pružili podršku sirijskom predsjedniku Bašaru al Asadu, već isključivo sirijskom narodu, te da pokažu da zapadni mediji, na čelu s američkima, proizvode propagandu da bi prikrili da u Siriji pomažu teroristima kako bi tamo izvršili smjenu režima.

S ovom tvrdnjom, ili barem nekim njezinim dijelom, teško da se razumna osoba ne bi složila, no vjerodostojnost njezinog svjedočenja raspala se kada je prisutne počela uvjeravati da je podrška Asadu u Alepu apsolutna, što bi imali potvrditi usred rata održani izbori na kojima je 88 posto građana glasalo za sirijskog predsjednika. Bartlett je zapadne medije optužila za širenje lažnih vijesti i tvrdila da u istočnom Alepu nema nijednog stranog novinara, što je donekle točno jer i upućeni a vjerodostojniji izvori kažu da većina agencija izvještava iz prvog najbližeg ureda, dok su izvjestitelji s terena tamo prisutni u okviru ‘medijskih turneja’ sirijske vlade. No Bartlett je također govorila i da Human Rights Watch ‘fotografije iz Pojasa Gaze podmeće pod one iz Alepa’ i da u istočnom dijelu grada nitko nikad nije čuo za spasilačku organizaciju Bijele kacige, čiji članovi u drugim dijelovima grada, rekla je, ubijaju civile i ‘recikliraju leševe’, odnosno fotografiraju jedna te ista tijela na različitim lokacijama.

Istih dana na ruskoj televiziji RT upriličen je razgovor još jedne slobodne novinarke, Vanesse Beeley, te Daniela McAdamsa, izvršnog direktora američkog Instituta Ron Paul, i Brenta Budowskog, kolumnista u dnevnim novinama The Hill, koje se rado čitaju među vašingtonskom birokracijom. Potonji se, uz obilje nadglasavanja, gotovo sat vremena svađao s novinarkom Beeley koja je, kao i Eva Bartlett, tvrdila da je jedino ona zaista bila u istočnom Alepu. Ona je također sirijsku vladu opisivala anđeoskim terminima, optužujući Budowskog da ‘njegovi mediji’ koriste jedino pobunjeničke izvore ‘koje financira francusko Ministarstvo vanjskih poslova’, te da ne prikazuju scene slavlja naroda na ulicama istočnog Alepa, koje prenosi jedino RT. Budowsky je pak tvrdio da Asad želi poubijati kompletno stanovništvo Sirije, zbog čega će i on i Rusija završiti na međunarodnom sudu, na što mu je McAdams odgovorio da ruska intervencija ima legitimitet jer je Rusiju pozvala sirijska vlada, dok američko sudjelovanje nema ni sirijsku pozivnicu ni rezoluciju Vijeća sigurnosti.

Ako se na prvi pogled može pomisliti da se ovakvi sudari događaju samo u proasadovskim okolnostima, vrijedi pogledati emisiju prikazanu 14. prosinca na ugledom alternativnom elektronskom mediju Democracy Now!, koju je vodila novinarka Amy Goodman. Ona je ugostila nimalo opskurne sugovornike, Stephena Cohena, profesora emeritusa na sveučilištima New York i Princeton, te izvršnog direktora Human Rights Watcha Kennetha Rotha. Njih dvojica, premda bez povišenih tonova, nisu se mogla složiti ni oko Cohenove tvrdnje da je oko Sirije na djelu ‘magla rata’ u kojoj se sukobljavaju dva međusobno suprotstavljena narativa, zbog čega se Rusiju prekomjerno demonizira i zbog čega su američki mediji u rujnu ove godine sirijske pobunjenike odjednom prestali nazivati džihadistima, ‘upravo nakon što je američko Ministarstvo obrane sabotiralo nakanu predsjednika Baracka Obame da u Siriji počne surađivati s Rusijom’. Cohen je tvrdio da su sirijski pobunjenici ti koji su četiri i pol godine stanovnike istočnog Alepa držali u zatočeništvu, dok je Roth uzvraćao da nema nikakve magle rata i da je višegodišnju opsadu istočnog Alepa provodila sirijska vlada.

Američki profesor Bassam Haddad kaže da binarna perspektiva sprječava da se shvati da oružana borba sirijskih pobunjenika više ne zastupa iste vrijednosti kakve je zastupala u početku nenasilnog ustanka

Kako sada stvari stoje, prilično je izvjesno da će i Sirija i Rusija u doglednoj budućnosti biti optužene za ratne zločine. Ubojstva spomenuta 82 civila prilikom upada u istočni Alep sasvim se sigurno za to kvalificiraju, a Human Rights Watch početkom ovog mjeseca objavio je izvještaj u kojemu tvrdi da je u mjesec dana ruskih nasumičnih, ali i namjernih gađanja civilnih ustanova ubijeno najmanje 440 civila. S druge strane, zapadni mediji i organizacije učestalo se oslanjaju na prilično začudne statistike u Londonu smještene Sirijske mreže za ljudska prava, koja tvrdi da je za 93 posto svih civilnih žrtava odgovorna sirijska vojska, ruske snage za 1,75 posto žrtava, Islamska država za 1,48 posto, a ‘naoružana opozicija’ za njih tek 1,81 posto.

Ni najveći kritičari zapadne politike i propagande, poput britanskog novinarskog veterana Roberta Fiska, ne dovode u sumnju tvrdnje da se Asad u ratu služi prekomjernim bombardiranjem, torturom i egzekucijom zatočenika, ali Fisk napominje da se u zapadnim medijima sustavno ignorira činjenica da su sirijski pobunjenici među najgorima na Bliskom istoku. Slično u magazinu The Nation piše i Bassam Haddad s američkog sveučilišta George Mason, koji kaže da binarna perspektiva sprječava da se shvati da oružana borba sirijskih pobunjenika više ne zastupa iste vrijednosti kakve je zastupala u početku nenasilnog ustanka. On smatra da strane sile nemaju iste interese kao oni koji se zalažu za demokraciju i neovisnost Sirije, zbog čega će se u poslijeratnom razdoblju predlagati rješenja koja će ići na ruku raznim skupinama koje se financiraju iz inozemstva, ali ne i onim Sirijcima koji se ne uklapaju ni u jednu od dvije dominantne propagande.

Nedovoljna podrška pobunjenicima

Na uglednom alternativnom portalu Truthdig Juan Cole piše da je Alep pao zato što najjača pobunjenička skupina, Džabat Fateh al Šam (bivši Front al Nusra), zbog svog salafističkog svjetonazora nije dobila podršku većine stanovništva: ni sekularnih sunita, ni šijita Alavita, ni kršćana ni Druza, koji na razini države čine oko 70 posto stanovništva. Za razliku od 250.000 ljudi zatočenih u istočnom Alepu, u zapadnom dijelu grada pod kontrolom vlade relativno mirno živjelo je njih 800.000, kojima nije palo na pamet priskočiti u pomoć pobunjenicima. Istraživanje koje je u srpnju 2015. provela organizacija ORB International, filijala agencije Gallup International, pokazalo je da se podrška različitim skupinama poklapa s teritorijima nad kojima one imaju kontrolu, što upućuje da se nijedna strana ne bi mogla održati bez podrške stanovništva. Tako, primjerice, na razini cijele države najveću podršku ima Bašar al Asad (47 posto), a sljedeću najveću Iran (43 posto), zaljevske države 37 posto, ‘umjerena’ Slobodna vojska Sirije i Al Nustra po 35 posto, a ISIL 21 posto. Podrška Asadu i Iranu najveća je na područjima pod kontrolom vlade (47 i 43 posto), a tamo je i najmanja podrška ISIL-u i Al Nusri (5 i 13 posto). Na kurdskim područjima najveća je podrška Slobodnoj vojsci Sirije (66 posto) i Al Nusri (51 posto), a najmanja Asadu (25 posto) i ISIL-u (17 posto). U Alepu je podrška Asadu bila 39 posto, ISIL-u 25 posto, a Al Nusri 41 posto, dok je Slobodnu vojsku Sirije podržavalo 39 posto ispitanih.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više