Dvojica studenata Ekonomskog fakulteta u Zagrebu promovirala su u ponedjeljak svoj model državnog proračuna i momentalno impresionirala gro domaće medijske scene: čitava uredništva popadala su ničice, kao da dočekuju Spasitelja, i to po akcijskom popustu ‘dva za jednog’. ‘Večernji list’ predstavio ih je kao izvrsne studente, ne ulazeći dalje u kvalifikaciju projekta; ‘Jutarnji list’ objavio je vijest kao glavnu senzaciju na prvoj stranici, uz naslov ‘Oni znaju kako uštedjeti milijardu eura’; portal Index donio je komentar naslovljen ‘Posramili političku scenu: studenti predstavili plan proračunskih ušteda kakav čekamo već godinama’; tportal je pak istaknuo upozorenje ‘Političari, pročitajte’.

Pa da vidimo što su to smislili studoši Ivan Majić i Matej Bule, zastupani autoritetom udruge Lipa i mentorskom aurom biranih ekonomskih stručnjaka. Ukratko, smanjili bi plaće u javnim službama za pet posto, subvencije u poljoprivredi srezali za oko milijardu i pol kuna, a mirovine spustili za dva i pol do pet posto, dok bi iz državnog portfelja rasprodali gotovo sve. Oslobođeni fiskalni prostor iskoristili bi za preinake na prihodovnoj strani radi tzv. poticanja gospodarskog rasta: porez na dobit smanjili sa 20 na 12 posto, a sasvim bi ukinuli oporezivanje kapitalne dobiti, štednje i dividendi. E tu su se stariji kolege iz Lipe počeli vrpoljiti i gurati si prste pod čvorove na kravatama, primijetivši da s ciljem sve štima, no s metodama baš i ne.

Isti mediji koji nisu uspjeli sakriti ushit pred obrezivačkom potentnošću zaigranih junoša bez ograde su potom naveli kako liberalno-ekonomski hitmejkeri poput Velimira Šonje i Vuka Vukovića ipak nisu procijenili studentsku ideju kao realno provedivu. Uvili su to u pedagoški razblažene formulacije, izvlačeći se na nepraktičnost koalicijskih vlasti s kompleksnim interesima, na općenitost problema daljnjeg smanjivanja mirovina i na neophodnost razmatranja porezne politike kao cjeline. Fotografija studentskog dvojca koju su pronijele agencije kao da je snimljena u momentu dok su padale takve opservacije: lica im odaju iznenađenost, zbunjenost, razočaranost.

Teško da je Buli i Majiću otprve bilo jasno u čemu su griješili dok su se igrali reformatora na veselje zrelijih im tutora. Lijepo im je pušteno da sjeckaju dok se ne umore i ogladne, a onda su prekoreni jer nisu sami primijetili kako ipak ne treba preotvoreno iskazivati delikatnije zadnje namjere. Znaju i Vuković i Šonje da je takve pothvate nužno taktički sakriti iza maskirnih boja i da drukčiji pristupi nisu politički oportuni. No ostaje pitanje što je onda tako bez rezerve fasciniralo promatrače, medijske tajkunčine i tajkunčad te pripadajuću svitu. Jasno, sama činjenica da pod okriljem njihove teorije i didaktike pupa takav pravovjerni kadar, a koji za usvajanje metodičkih nijansi još ima vremena pred sobom.

Jednako tako i mi ostali imamo razlog za tronutost i zgađenost viđenim; sistem nepogrešivo reproducira znanstvenike koji tehniciraju egzistencijama slabih i nezaštićenih, te bez krzmanja izlaze ususret moćnima i nezajažljivima. Čine to s nevinošću koja odlikuje dječicu zaokupljenu npr. igricom Monopoly, gdje najmlađi uče prve korake o slobodnom tržištu i financijskoj industriji, i usvajaju čežnju da, kad budu veliki, postanu investitori, mešetari, kulaci. I već su nadomak tome da, unapređujući mirovinski sustav, ožive i preuzmu recimo stari običaj iz Timočke krajine, zvan lapot: metneš dotrajalom članu familije pogaču na glavu pa batom zvizneš po ubogom hljebu, imajući na umu prvenstveno fiskalni deficit.