>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Mali ljudi u Velikom ratu

Dobra osobina predstava tandema redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić u tome je što znaju odabrati pravu, problemsku temu, kojoj se onda predaju do kraja, bez kalkulacija i fige u džepu. Takav stav rezultat je kroničnog osjećaja, koji ove autorice često ističu, da su odrasle i da žive u društvu neprestanog jada i osakaćenosti. Bez obzira na to radi li se o ratnim veteranima, obitelji koja se raspada, etničkoj mržnji ili maloljetničkom nasilju, Anica i Jelena biraju male priče pune socijalne neuroze, u kojima nema općih mjesta, ali zato ima puno tragova osobne ljudske patnje. Takva je i njihova nova predstava 'Janje', premijerno izvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih, kojom su se uključile u dugi niz diskusija o stogodišnjici Prvog svjetskog rata. Značajnije od velikog krvoprolića ovdje su sudbine anonimnih ljudi koje je, kao i milijune drugih, odnijela krvava rijeka povijesti.

Kao i u ranijim predstavama, i u novoj izvedbi autorice žele biti dokumentarno autentične, pa je mjesto radnje zgrada današnjeg Zagrebačkog kazališta mladih, ali stotinu godina ranije, 1914., kada je ona bila svratište pod imenom 'K janjetu'. Glavni likovi su autentične osobe, koje su Anica i Jelena pronašle kopajući po arhivu grada Zagreba: sobarica Ana Maček, njezin malodobni sin Viktor, bolničarka Štefica i još sijaset drugih koje je Veliki rat u tom svratištu spojio u tužni kolaž isprepletenih sudbina, očaja, slutnji i nade. Fotografije autentičnih likova, novine iz onog vremena i originalni tlocrt zgrade projiciraju se po zidovima dvorane, dok glumci čitaju naslove iz novina i razglednice muževa s fronta, s kojeg se uglavnom neće vratiti.

Predstava otkriva i detalje iz onog vremena o kojima se u školi uglavnom ne uči: u Zagrebu su početkom Prvog svjetskog rata djeca bez očeva i majki formirala Pokret napuštene djece, koji je pisao proglase i organizirao demonstracije, što je jedan od rijetkih primjera pacifističkih akcija onoga vremena uopće. Predstava tako neprestano ekvilibrira između činjenica i fantazije te gradi svoju poetsku snagu otkrivajući osobne tragedije u drami historijskih događaja.

Autorice su u povijesnom arhivu provele gotovo šest mjeseci, tražeći stanovnike svratišta na uglu Gajeve i Nikolićeve ulice: ovim plemenitim naporom vraćeno je dostojanstvo malim ljudima s imenom i prezimenom, a kazališni pogled izbliza na povijest dao je šansu gledateljima da kritički preispitaju i današnje globalne klaonice u koje bi lako mogli biti bačeni. Ili kako o predstavi kažu autorice: 'Iako se bazira na dokumentarnim materijalima, njena priča danas više nema svjedoka, njena je istina tek slutnja jednog vremena koje ne želi biti zaboravljeno.' S obzirom na to da je predstava dio trilogije pod nazivom 'Stoljeće jedne porodice' čiji drugi i treći dio pripremaju festivali, MESS u Sarajevu i BITEF u Beogradu (zajednička premijera je 5. prosinca u Sarajevu), glumačka ekipa 'Janjeta' zemljopisno je raznovrsna: iz Zagreba su Ivana Krizmanić i Vedran Živolić, iz Sarajeva Enes Salković, a iz Beograda Dubravka Kovjanić. Glumci se više nego dobro snalaze u tom burnom kolažu, igrajući čas pripovjedače i tumače stvarnih događaja, čas autentične povijesne likove, čas sebe same kao stvarne osobe koje sudjeluju u razotkrivanju povijesti.

Predstava posjeduje ponešto i edukativnu notu, što joj u estetskom smislu puno ne doprinosi (kao i kod ranijih predstava ovih autorica 'Ovo bi mogla biti moja ulica' i 'Moj mali ugao svijeta'), ali to dramatično suočavanje s prošlošću i sadašnjošću, kao i želja da se dade pravo žrtvama, potencijalnim gledateljima 'Janje' svakako čini zanimljivim.