Svega par dana nakon što je u Novostima objavljen članak o 73-godišnjoj Nadi Jovičić, na vrata te boležljive i usamljene starice iz Crevarske Strane kraj Vrginmosta pokucali su djelatnici Srpskog narodnog vijeća. Tatjana Dragičević i Milorad Repija nisu u posjet otišli praznih ruku, nego su Nadu nastojali obradovati s nekoliko paketa u kojima je bilo prehrambenih proizvoda i higijenskih potrepština.
- Hvala vam od srca, ne sjećam se kad sam posljednji put nešto dobila. Danas je za mene praznik veći možda i od Božića, ne radi darova nego zato što me se netko sjetio. Nekome ipak nije svejedno što ovdje samujem i bolesna prepinjem dan za danom. No da ste se barem najavili, nešto bih pripremila pa bih vas imala čime ponuditi, ovako me pomalo sramota što nemam – kazala im je vidno dirnuta i pažnjom ugodno iznenađena starica, jedva suzdržavajući suze.
Nada Jovičić, podsjetimo čitatelje, već 16 godina živi sama: nakon smrti supruga Dušana, jedva spaja kraj s krajem s 1.100 kuna mirovine koju je od njega naslijedila. Teško je s tom mizerijom dospjeti na zeleniju granu, jer joj kad plati sve režije i obveze - uključujući i odvoz smeća koje komunalna služba uglavnom uopće ne odvozi! - ostane tek toliko da u sljedećih par dana ne skapa od gladi. Pomoći nema niotkuda, zaboravili su je Crveni križ, Centar za socijalnu skrb i ostali ‘humanitarci’ te službe nadležne za vrginmoški kraj. Oronula kuća u kojoj živi propada iz godine u godinu, pa je tako pred koju i krov počeo prokišnjavati; namjeravala je zatražiti obnovu, ali joj je rečeno da zahtjevu neće biti udovoljeno jer živi sama.
- Znači, da nas pod ovim šupljikavim krovom živi više, zaštitilo bi nas se od kiše, a kad je samo jedno čeljade, nema veze, njega nebo može kvasiti do mile volje – čudi se Nada naglas još jednom razmišljajući o ‘pravilima’ radi kojih je odbijen njezin zahtjev za obnovom.
U zaseoku Rodići, na sjevernim padinama Petrove gore, živi pak podjednako osamljeni povratnik Đuro Rodić, dijabetičar ovisan o inzulinu koji sve svoje životne potrebe, pa i nemale zdravstvene, mora rješavati s 800 kuna zajamčene minimalne mjesečne naknade. Kako su i njega posjetili predstavnici SNV-a s paketima humanitarne pomoći s prehrambenim i higijenskim proizvodima, možda će ipak lakše uspjeti prebroditi ovaj i sljedeći mjesec,
- Netko će možda reći da takva pomoć nije bogznašto, ali za mene je to doista velika stvar. Bez ovih neočekivanih darova, sve bih to morao sam kupiti, a to je gotovo nemoguće nakon što platim režije i lijekove. Molim vas, napišite da zahvaljujem od sveg srca i neka me se opet, bude li moguće, sjete za par mjeseci. A ako ne, opet dobro: znam i sam koliko ima siromašnih ljudi, možda i potrebitijih od mene – zahvalan je skromni Đuro.
U posljednjih nekoliko godina Srpsko narodno vijeće podijelilo je na stotine paketa pomoći starijim i siromašnijim žiteljima Banije i Korduna. No ne samo to: ta se organizacija, nakon što su Novosti pisale o Mići Jeliću iz Bijelih Voda koji je bio prisiljen živjeti u štali jer se njegova stara drvena kuća urušila do te mjere da je postala opasna po život, angažirala na tome da se čovjeku obnovi nužni život prostor, napokon s kupaonicom i tekućom toplom vodom. Danas Mićo bez straha čeka prvi snijeg, pa svakome tko ga posjeti s ponosom pokazuje svoj novouređeni ‘apartman’. ‘Ma vidi ovo, moj sinko, ovo je sad k’o u ‘otelu‘ – neizostavan mu je komentar.
Dušan Drekić iz Malog Gradca donedavno je također sa zebnjom iščekivao prve studene dane, jer se u njegovoj dotrajaloj peći više nikakva vatra nije dala založiti. No zahvaljujući SNV-u nabavljena mu je nova, pa se sada napokon može barem u miru zagrijati.
- Cijeloga sam ljeta razmišljao samo o tome kako kako ću se sljedeće zime, ionako ne baš najzdraviji, smrznuti od hladnoće. Bojao sam se kako me u ovoj zabiti, tako sleđenog, nitko dugo ne bi uspijevao pronaći. Sada je sve dugačije: vatrica pucketa u novoj peći, pa sam nekako i zdraviji i veseliji – kaže Dušan.
Povratnik Milan Ivković iz Bovića zakasnio je uslijed strogih i krutih zakonskih ‘paragrafa’ podnijeti zahtjev za obnovom devastirane i opljačkane drvene kuće što ju je naslijedio od roditelja. Zbog toga su mu sumještani pomogli da oronulo zdanje dovede u kakav-takav red i životno pristojno stanje, a neki su mu čitatelji Novosti, uz asistenciju SNV-a u obliku organizacije prikupljanja nužne pomoći i prijevoza, donirali namještaj. Osim toga, u Boviće je Milanu stiglo i nekoliko paketa s hranom, odjećom i drugim nužnim potrepštinama.
Zaposlenica SNV-a za socijalna i humanitarna pitanja Tatjana Dragićević redovito obilazi teren nastojeći pronaći osobe kojima je neophodna pomoć u preživljavanju.
- Najveći problem s kojim se susrećem u ovom poslu vezan je uz primanja što ih povratnici ostvaruju, a to su uglavnom ‘vrlo ‘mršava’ socijalna pomoć ili izrazito niske mirovine. Posljedica toga je siromaštvo sve većeg broja obitelji, a pogotovu vremešnih povratnika, osamljenih i zaboravljenih u zabitima Banije i Korduna koji se svako malo radi gladi nađu na rubu golog preživljavanja. Takvi teško dolaze do bilo kakvih socijalnih primanja, jer za njih nemaju uvjeta ili ih nema tko uputiti u to kako da ih ostvare. Nerijetko su im i stambeni uvjeti ispod svake normalne razine, a o njihovim zdravstvenim problemima i emotivnom stanju uslijed osamljenosti pristojnim ljudima ne treba ni govoriti. Neodržavanim i ruiniranim putevima do njih teško se probiti vozilima hitne pomoći, a iskustvo mi je pokazalo da u opustjelim i zapuštenim zaselcima nema baš nikoga kome bar ponekad ne zatreba nužna i žurna liječnička pomoć. To sve, pored siromaštva, upućuje na gorući problem socijalne isključenosti: nema prilika za zapošljavanje, pa se živi u izoliranim krajevima u kojima je neophodna životna ‘infrastruktura’ poput prijevoza, trgovine, ambulante, ljekarne i sličnog do krajnjih granica nedostatna – objašnjava Dragičević.
Pored SNV-a, i mnogi drugi izabrani predstavnici srpske zajednice u Hrvatskoj nastoje pomoći svojim sunarodnjacima s paketima hrane i ostalih nužnih životnih potrepština. Među njima su i brojni načelnici na lokalnim razinama vlasti, no počesto se teško oteti dojmu da upravo oni koje su građani ovlastili da ih zastupaju nerijetko u tom smislu budu nedovoljno angažirani. No ne samo to: premda su za podjelu osnovne pomoći u koju spadaju i paketi s hranom zaduženi brojni ogranci Crvenoga križa i centri za socijalnu skrb, a dobrovoljno im se, bar kad je riječ o ljudima srpske nacionalnosti, pridružio i SNV, mnogima od njih promaknu i ‘ozbiljniji’ problemi, odnosno upravo oni radi čijeg su rješavanja izabrani na funkcije koje obnašaju.
To je zasigurno jedan od razloga zbog kojih npr. Nada Jovičić, koju SNV znade obradovati paketom pomoći, od crkavice koju prima mora platiti odvoz smeća iako nema ni kante ni kamiona komunalne službe kojim bi se ta kanta došla isprazniti. Radi toga nitko ne vidi da npr. Dušan Drekić već puna dva desetljeća ne može mostom preko potoka kraj kuće, kao što ni vozilo hitne pomoći ne bi moglo do njega u slučaju krajnje životne ‘potrebe’. Tako i Đuro Radić svakoga mjeseca mora sam u nemoguću misiju spajanja kraja s krajem uz osamsto kuna socijale, jer nema pojma da bi mu lokalna samouprava morala pomoći ostvariti pravo na subvencioniranje ili pokrivanje troškova stanovanja.
