Početkom školske godine Područna škola Osnovne škole Ivane Brlić Mažuranić u Drežnici pridružila se velikoj većini hrvatskih škola u kojima, po izboru ravnatelja, učitelji bez osobitog predznanja iz zadane oblasti predaju izborni predmet srpski jezik i kulturu po modelu C, koji je jedna od okosnica kulturne autonomije Srba u Hrvatskoj. Zbog toga postoji određeno nezadovoljstvo među pripadnicima srpske zajednice. Nakon što je još ratnih devedesetih godina upravo iz drežničke škole krenuo prvi oblik nastave srpskog jezika i kulture te je tamo začeta sama kulturna autonomija, Drežničani ne prihvaćaju nametnutu kadrovsku kombinatoriku na račun obrazovanja njihove djece kao osnove njihovog identiteta.
Miloš Orelj dojučerašnji je učitelj historije, geografije i vjeronauke čijim je odlaskom u mirovinu stvoren prostor za ovaj već uigrani manevar u hrvatskim školama. Orelj tvrdi da dovođenje prvenstveno mladih učitelja, bez neophodnih znanja, koji bi trebali podučavati srpski jezik i historiju, donosi konačnu devastaciju svega onoga što je u Drežnici decenijama stjecano, što je odlično funkcioniralo i što je brižno čuvano.
- Mi u Drežnici, odakle je krenula cijela priča, ne možemo dopustiti da to samo tako prođe. Obavijestili smo sve nadležne o propustima. U Upravi za nacionalne manjine ne vide ništa sporno što neke osobe koje predaju srpsku historiju nemaju potrebna znanja iz srpske historije. Postoji zbunjujući pravilnik koji kaže da "nastavu srpskog jezika i kulture mogu predavati učitelji koji poznaju srpski jezik, pismo i historiju". Međutim, do devedesetih godina svi u hrvatskim osnovnim i srednjim školama učili su ćirilicu i jugoslavensku historiju, znači srpsku i hrvatsku, ali poslije devedesetih nove generacije učitelja nisu kroz svoje obrazovanje imale doticaja s učenjem srpskog jezika i historije. Došli smo stoga u situaciju da je kulturna autonomija u rukama ravnatelja - navodi Orelj, jedan od rijetkih koji javno želi govoriti o problemima koji su se godinama taložili u nastavi C modela za pripadnike srpske zajednice.
To nije cijeli problem, jer se u manjinskoj nastavi također često zbrinjavaju nastavnici kojima nedostaje puna satnica, i to bez obzira na njihove kompetencije. Stoga bi svakako valjalo uvesti neki vid provjere znanja kandidata za ovakav vid nastave.
- Pitam se kako učitelji iz generacija školovanih poslije devedesetih mogu predavati nastavu srpskog jezika i kulture. Ispada da srpski jezik i historiju može predavati tko god nema punu učiteljsku satnicu, bez obzira na to poznaje li srpski jezik i kulturu. Kako se ocjenjuje tko zna srpsku historiju? Na osnovu čega se dokazuje njegovo znanje? Postoje li kakvi certifikati za poznavanje srpske historije te srpskog jezika i tko ih izdaje? - pita Orelj.
- Ti predmeti našoj djeci nisu samo izborni, nego su sredstvo i put očuvanja nacionalnog identiteta. Kako će učitelj prenijeti osjećaj identiteta u okviru kulturne autonomije djetetu kad ga ne osjeća? Naša djeca su zakinuta za svoju historiju. Ne uče u školi historiju svog kraja, svoje škole, ne uče da su potomci 1.500 drežničkih žrtava fašističkog i ustaškog terora u čije je ime ta škola sagrađena, dok je netko sa škole skinuo ploču "spomen-škola". Za nas su to važna, duboka pitanja naše historije i identiteta - zaključuje Orelj.
