Valeria Graziano, Marcell Mars i Tomislav Medak autorski su trio koji stoji iza knjige "Pirate Care. Acts Against the Criminalization of Solidarity" ("Piratska skrb. Djela protiv kriminalizacije solidarnosti"), nedavno objavljene u izdanju londonskog Pluto Pressa. S njima razgovaramo u povodu predstavljanja koje je održano sredinom ožujka u zagrebačkom Multimedijalnom institutu.
Feministička teorija tvrdi da živimo u doba kapitalističke krize skrbi. Ta se kriza očituje u neokapitalističkom raspadu trokuta država – obitelj – tržište, unutar kojeg je u prethodnom razdoblju bio organiziran rad skrbi. Kritičke teorije invaliditeta naglašavaju da je kriza skrbi za neke permanentno stanje, da se ona nalazi u samim temeljima društvene organizacije, utoliko što izopćava dio populacije kako bi kroz prizmu najamnog rada i kapitala formirala društvene odnose i hijerarhije. Što bi u tom kontekstu bila piratska skrb?
Iako vidimo analitičku snagu pojma "krize skrbi" Nancy Fraser, mi predlažemo jedan mali pomak u naglasku. Iz naše perspektive, u krizi nije sam okvir država – tržište – obitelj, već su u krizi životni sustavi čiju bi opstojnost taj okvir trebao osiguravati. Država sve više uskraćuje adekvatnu skrb, tržište tu uskače pružajući privatiziranu skrb onima koji si to mogu priuštiti ili koji nemaju drugog izbora. Obitelj pak preuzima brigu i njegu – kroz neplaćeni rad – tamo gdje drugačije nije dostupna, ali samo u okviru forme obitelji kakvu nacionalistička i konzervativna društva odobravaju.
Iz te perspektive, "Piratska skrb" ne tvrdi da se ta "imperijalna matrica skrbi" urušava, nego da ona postaje sve više toksična i eksploatacijska. Nastavlja funkcionirati, ali kao militarizirani režim koji disciplinira, kriminalizira i izvlači vrijednost iz onih kojima je skrb najpotrebnija. Piratski oblici skrbi nisu samo reakcija na raspad matrice skrbi. Oni predstavljaju materijalnu anticipaciju drugačijeg svijeta prakse usredotočenog na skrb, svijeta koji prkosi vlasničkoj logici Imperija i inzistira na autonomiji, uzajamnosti i solidarnosti, posebno kada je takvo djelovanje kriminalizirano.
Drugi aspekt koncepta piratske skrbi vezan je za odnos prema privatnom vlasništvu: tvrdite kako skrb bez ideje društvenog vlasništva i antikapitalističkog principa, kao i antikapitalističko organiziranje lišeno ideje skrbi, mogu biti podjednako opasni. Gdje prepoznajete piratske aspekte pukotina u kapitalizmu, i mogu li one dovesti do njegovog nestanka?
Rekli bismo da se u današnjim vremenima političko djelovanje ne može smatrati vjerodostojnim ako se temeljno ne bavi reorganizacijom društveno-reproduktivnog rada i dostupnosti resursa. Društvena reprodukcija nije sporedno pitanje. Ona je teren na kojemu se grade svi oblici moći, autonomije i kapaciteti kolektivnog djelovanja. Sa solidarnošću, ali i zabrinutošću gledamo na mnoge forme današnjeg političkog djelovanja. Demonstracije, primjerice, iako često odvažne i nužne, često imaju skučen politički horizont.
Spektakularni protesti koji su nekad mogli komprimirati društveni naboj danas često djeluju poput beskrajno ponavljanog rituala. Imamo prijatelje i drugove koji su uključeni u stranačku politiku, municipalističke platforme, građanske liste i kampanje civilnog društva – dapače, to vrijedi i za jednog od nas autora. Ovi napori su važni i podržavamo ih. Ali opet, s brigom gledamo na njih jer se politička imaginacija unutar tih kanala čini iscrpljenom – takvo su iscrpljenje mogućnosti teoretičari poput Paola Virna i Franca Bifa Berardija nazvali povijesnom slabošću politike.
Teorija i praksa
Ove je godine iz tiska izašla vaša knjiga "Pirate Care. Acts Against the Criminalization of Solidarity" u nakladi Pluto Pressa, bazirana na višegodišnjem iskustvu okupljanja i promišljanja oko projekta piratske skrbi koji je obuhvaćao silabus, čitalačke grupe, izložbe, konferencije. Zašto vam je bilo važno projekt uklopiti u formu knjige, i što nam novo ona donosi?
Budući da radimo u kulturnom sektoru, na početku naših promišljanja imalo je smisla krenuti od formata i konteksta koji su nam najbliži – unijeti ove ideje najprije u prostore umjetnosti, digitalne prakse i obrazovanja – kroz čitateljske grupe, kolaborativni silabus, izložbe i druga okupljanja. Knjiga nam je pružila priliku da učinimo nešto što nam izložbe ili kratkotrajna okupljanja rijetko mogu. Omogućila nam je da usporimo i prikupimo teorijske uvide koji su iznikli iz prakse. Također vjerujemo, parafrazirajući Gillesa Deleuzea, da teorija čini ono što praksa ne može, a praksa misli ono što teorija ne može.
Stoga nam je format knjige ponudio način da otvorimo razgovor u jednom drugom formatu, formatu koji može drugačije cirkulirati kroz javni diskurs, knjižnice, učionice i kuhinje. Knjiga je za ljude koji možda nikada neće ući u umjetnički prostor ili prisustvovati akademskom događaju, ali koji razmišljaju, osjećaju i provode ta pitanja u djelo u svojim zakutcima svijeta.
U današnjim se vremenima političko djelovanje ne može smatrati vjerodostojnim ako se temeljno ne bavi reorganizacijom društveno-reproduktivnog rada i dostupnosti resursa. Društvena reprodukcija nije sporedno pitanje. Ona je teren na kojemu se grade svi oblici moći, autonomije i kapaciteti kolektivnog djelovanja
Značajan dio knjige bavi se produkcijom i reprodukcijom znanja. Marcell i Tomislav su i tvorci Memory of the World, knjižnice iz sjene; tema radikalne pedagogije jedna je od osnovnih potki piratske skrbi, uključujući ideju silabusa; Valeria ima veliko iskustvo u radu u kontekstu visokog obrazovanja. Kako vidite principe stvaranja i posredovanja znanja kroz akademsku leću, pogotovo u kontekstu zahtjeva za epistemičkom pravdom? Kako se u tom smislu pozicionira vaš teorijski rad?
Akademske institucije nisu samo leća nego i teren – institucije koje proizvode, prenose i valoriziraju znanje, a povremeno i institucije koje nas zapošljavaju. No da bismo opisali našu poziciju, moramo posuditi marksističke pojmove: obitavamo u njoj, protiv nje i izvan nje. Svaki od nas je u aktivizam došao odbijanjem onoga što je sveučilište počelo postavljati kao zahtjev: Marcell i Tomislav kroz neposluh prema vlasničkom režimu nad znanjem, odbijajući zatvaranje znanstvenih radova iza paywallova i zaključanih platformi.
Valeria se, pak, politizirala unutar britanskog obrazovnog sustava koji se samorazarao kroz školarine, zaduživanje studenata i ciničnu eksploataciju neplaćenog studentskog rada. Ona je provodila istraživanje o hashtag silabusima – novim, kolektivno kreiranim popisima literature na društvenim mrežama nastalim iz društvenih pokreta. Oni su debelim slovima kazivali ono što su mnogi od nas već znali: da je kritičko, djelatno znanje često nepoželjno, čak i potisnuto unutar akademske mašinerije. To je bilo naše protiv. Ali postoji i unutar.
Nismo se odrekli akademskog prostora. Ne vjerujemo u prepuštanje institucionalnog terena onima koji bi ga lišili javne svrhe, koji uništavaju humanističke znanosti u korist STEM programa, koji vrijednost mjere isključivo ciljevima zapošljavanja ili poduzetničkim duhom. Još uvijek postoji nešto dragocjeno i krhko u sveučilištu: ideali horizontalnog upravljanja, pluralizma, kritike, socijalne pravde i dostupnosti obrazovanja bez zaduživanja. Borimo se za njih jer smo vidjeli što se događa kada nestanu.
I tako dolazimo do našeg izvan. Ako sveučilište želi ostati dostojno svoga imena, mora postati pristrano – ne u plitkom smislu političke lojalnosti, već u dubljem smislu zauzimanja strane života, pravde i budućnosti. Mora naučiti surađivati sa znanjem stvorenim drugdje: u skvotovima i kolektivima za skrb, u izbjegličkim kampovima i Git repozitorijima, u utjelovljenim arhivima trans iskustva i iskustva invaliditeta, u tihim pedagogijama uzajamne pomoći. Mora ponuditi utočište, ne samo u metaforičkom smislu, već materijalno: plaće, stipendije, dostupnost, priznanje.
Totalne i paralelne institucije
U odnosu prema institucijama ističete inspiraciju abolicionističkim zahtjevima, ali na nijansiranim principima deinstitucionalizacije kakva je zamišljena u procesu antipsihijatrijskog pokreta na sjeveru Italije: tamo postoji jasan zahtjev za demontiranjem totalne institucije psihijatrijske bolnice, ali uz proces preuzimanja skrbi kroz alternativne, podruštvljene institucije koje su se paralelno gradile. Gdje danas prepoznajete takve paralelne institucije, i koje bi totalne institucije one mogle zamijeniti?
Abolicija kao pojam nosi specifičnu težinu. Ukorijenjena je u crnačkoj radikalnoj tradiciji, u stalnom odbijanju ropstva i njegovog nedokidivog nasljeđa u Americi. Ona imenuje otpor koji je nastao u kontekstu ropstva, rasijaliziranog kapitalizma i države koja veliki dio afroameričkog stanovništva drži u zatvorima. Ali kada taj pojam prelazi oceane, ponekad može zamagliti više nego što otkriva. Engleski je naša globalna lingua franca, da. Ali verziranost u tim raspravama može biti i vrsta zaborava.
Ne odražavaju sve institucije zatvor, niti sve imaju iste genealogije. Deinstitucionalizacija uvodi jednu bitnu distinkciju: postoje institucije koje moraju biti potpuno ukinute – zatvori, policija, vojska – totalne institucije koje djeluju kroz prisilu, zatvaranje i kontrolu. One proizvode razdvajanje. One čine neke živote nepodnošljivima. Ali postoje i druge institucije – skrbi, učenja, ozdravljenja – koje treba radikalno transformirati, a ne odbaciti. Njihov problem nije postojanje, već forma. Totalna institucija, kako je razumijemo, jest ona u kojoj su ljudi smješteni bez pristanka, u kojoj su vrijeme, svrha i čak sebstvo diktirani odozgo, u kojima je nametnuta homogenizacija, a odvajanje od društvenog tijela sama logika.
Ne vjerujemo u prepuštanje institucionalnog terena onima koji bi ga lišili javne svrhe, koji vrijednost mjere isključivo ciljevima zapošljavanja. Još uvijek postoji nešto dragocjeno i krhko u sveučilištu: ideali horizontalnog upravljanja, pluralizma, kritike, socijalne pravde i dostupnosti obrazovanja bez zaduživanja
Pomislite na azil, sirotište, detencijski centar za migrante, "specijalnu školu". Njihova arhitektura dizajnirana je za izolaciju i dominaciju. Prakse piratske skrbi, ako bismo pratili njihove principe, rade suprotno od onoga što totalne institucije nameću. One skrb tretiraju kao zajedničku društvenu odgovornost, a ne funkciju delegiranu na jednu instituciju, kao oblik zajedničkog dobra, a ne outsourcinga. Temeljene su na pristanku, odbijajući prisilnu logiku koja često strukturira institucionalni život, posebno za najranjivije.
One prihvaćaju različitost umjesto da je discipliniraju, stvarajući prostor za neidentifikaciju, za pluralnost, za postajanje drugačijim. Djeluju kroz situirane solidarnosti, oblikujući odgovore koji proizlaze iz konteksta, iz odnosa, iz odbijanja univerzalnih obrazaca. One ne oduzimaju vrijeme života, daju ljudima dostojanstvo da se kreću vlastitim tempom, umjesto da ih vežu za nestrpljive, eksploatacijske ritmove institucije. I možda najvažnije, one se odupiru logikama segregacije: inzistiraju na tome da skrb ne zahtijeva zatvaranje, da život mora ostati zapleten, neuredan i uzajaman.
Dakle, gdje danas vidimo te paralelne institucije? Pojavljuju se u mrežama uzajamne pomoći za mentalno zdravlje, u feminističkim tehnološkim infrastrukturama, u radikalnim knjižnicama, u stambenim zadrugama koje se opiru i deložaciji i izolaciji. One su krhke, da. Često bez sredstava. Ali nose puls drugačije vrste društveno-političke artikulacije životnih potreba, gdje institucije ne totaliziraju, već pluraliziraju. Zadatak je braniti ih i učiti iz njihovih nespektakularnih revolucija.
Na samom kraju knjige postavljate ideju federativnih saveza autonomnih pokreta piratske srbi kao mogućeg horizonta djelovanja, na tragu anarhističkih i zapatističkih pristupa. Kako vidite svijet nakon što dovoljan broj pukotina razmontira kapitalistički imperijalni kavez u kojem živimo?
Federativni savez za nas nije samo koncept posuđen iz tradicije pobunjeničkih organizacija u Chiapasu ili iz anarhističke misli 19. stoljeća, koja je autonomiju smatrala ne izolacijom nego uzajamnošću temeljenoj na dostojanstvu i samoodređenju. Taj pojam pulsira i u protokolima federiranog weba koji trenutno pokušava odoljeti gravitacijskom privlačenju današnjih tehnoloških imperija.
A i povijesni pirati koristili su oblike federativnog povezivanja u svrhe uzajamne pomoć i samoupravljanja na moru. Svjesno koristimo riječ "federacija" jer ona nudi političku imaginaciju koja je zahtjevnija od "mreže" – pojma koji je iscrpljen desetljećima neoliberalnog entuzijazma. Naučili smo da mreže nisu nevine. Imaju gravitacijske centre, uska grla i čvorove nesrazmjerne moći. Federacija, nasuprot tome, od nas traži da zamislimo drugačiju vrstu koordinacije: onu koja drži autonomiju i solidarnost u produktivnoj napetosti.
Kako bi svijet mogao izgledati nakon što se otvori dovoljno pukotina? Ne znamo, ali slutimo da to ne bi bio svijet glatkog jedinstva. Bio bi to svijet saveza obilježenih trenjima, privremenim zajedničkim dobrima, pluralnim suverenitetima. Svijet u kojem se skrb ne pruža odozgo prema dolje, kao prisila, niti odozdo prema gore, kao služenje, već kruži i povezuje transverzalno. Ne kao utopija, već kao arhipelag ustrajnih praksi i tvrdoglavih eksperimenata u tome kako živjeti drugačije. Možda bi ovo trebao biti naš sljedeći istraživački projekt – istraživanje o tome kako se povezivati u velikim razmjerima bez izdaje onoga što je maleno, sporo, krhko, ispod rada, slobodno.
Na pitanje o odnosu ideje piratske skrbi i lokalne vlasti na primjerima Barcelone i Zagreba, autori su odbili odgovoriti u ovom formatu.
