U posljednjem periodu sve češće svjedočimo vremenskim ekstremima. Prvo je Češku zahvatio tornado, potom su u Kanadi i Rusiji buknuli požari, a posljednjih dana su Njemačku, Nizozemsku, Belgiju i Kinu pogodile poplave. Iznimka nije ni Hrvatska. Pokazuje li nam to da su posljedice klimatskih promjena uznapredovale ranije nego što se predviđalo?
Da bi se konkretna situacija povezala s utjecajem klimatskih promjena potrebno je napraviti znanstvenu analizu, što iziskuje određeni period. Međutim, većina znanstvenika slaže se da su klimatske promjene, uzrokovane negativnom ljudskom aktivnošću, pridonijele intenziviranju spomenutih ekstrema u sve kraćim vremenskim razdobljima. To je rezultat emisija stakleničkih plinova koji se u našoj atmosferi akumuliraju posljednjih stotinjak godina. Globalni porast temperature uzrokuje stvaranje veće količine vlage u atmosferi, što onda donosi i više kiše. Znanstvenici su primijetili da se takve promjene dulje zadržavaju na određenim područjima nego što je to ranije bio slučaj, da su postojeći ekstremi intenzivniji i učestaliji i da će, nažalost, scene kojima svjedočimo ovih dana u budućnosti biti sve češće ukoliko ne napravimo hitne i radikalne promjene.
Je li riječ i o svojevrsnoj posljedici izigravanja Pariškog sporazuma, jedinog globalnog dokumenta za suzbijanje klimatskih promjena? Naime, Kina je kao najveći zagađivač tek odnedavno najavila provođenje snažnijih mjera za smanjenje postojeće emisije, a za vrijeme Trumpove administracije došlo je i do povlačenja SAD-a iz tog dogovora.
Kinu se često ističe kao najvećeg krivca za postojeće probleme. Istina je da je ona u posljednjih nekoliko godina postala jedan od većih emitera stakleničkih plinova, ali današnje klimatske promjene svoj uzrok imaju u industrijskoj revoluciji, pa je potrebno gledati povijesne emisije. Procjenjuje se da je 40 posto ugljičnog dioksida koji su ljudi emitirali od 1850. ostao u atmosferi. Zbog toga najveća odgovornost leži na zapadnim, odnosno najrazvijenijim zemljama kao što su Francuska, Velika Britanija, SAD i Kanada, koje su se obogatile na eksploataciji prirodnih resursa i ljudi s drugih kontinenata tj. kolonizacijom. Osim što uporno zaobilaze svoju odgovornost za postojeće stanje, te države već desetljećima dobar dio proizvodnje sele upravo u Kinu, a time i vlastite emisije.
Ukoliko se u skorijoj budućnosti ne zaustavi rapidni rast globalne temperature, prijeti nam nestašica usjeva, a time i hrane. Ono što se događa u Njemačkoj dokazuje da ni bogati, zapadni svijet nije imun na klimatske promjene
Neosporno je da je Pariški sporazum najznačajniji globalni dokument, ali on je daleko od savršenog. Problem je što se ne radi o obvezujućem dokumentu kojim se svakoj pojedinoj državi propisuje što treba napraviti kako bi doprinijela suzbijanju štetnih posljedica emisije stakleničkih plinova, nego je, nažalost, temeljen na volonterskoj bazi. Zbog toga često svjedočimo svađama među zemljama, neprestanom prebacivanju odgovornosti i jakom utjecaju lobija fosilne industrije. No sve i da je Pariški sporazum obvezujući, mjere koje su njime propisane pokazale su se nedovoljnima. Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC), kao najveće znanstveno tijelo koje se bavi tim područjem, još je u svom izvještaju iz 2018. upozorio da mjere navedene u sporazumu neće dovesti do zadržavanja porasta prosječne globalne temperature ispod dva, a kamoli na 1,5 Celzijevih stupnjeva u odnosu na predindustrijsku razinu, već do njenog povećanja za barem tri do četiri stupnja. Možda to zvuči malo, ali možemo vidjeti kako to izgleda danas, kada je globalna temperatura za 1,1 stupanj viša nego u predindustrijsko vrijeme. Problem je što ne postoji dovoljno političke odlučnosti i hrabrosti za donošenje potrebnih, ambicioznih politika. Aktualne poplave kao i ekstremni toplinski valovi neizbježan su dokaz da nam takve politike ne trebaju za pet ili deset godina, nego da su nam trebale još jučer.
Doba ekstrema
Što će se dogoditi ako se te politike ne donesu i ne realiziraju u što skorijem vremenu? Kako će izgledati naša budućnost?
Razmjerima klimatske krize i krize bioraznolikosti, koje su neodvojive jedna od druge, svjedočimo već danas. U spomenutom izvještaju IPCC-a mediteransko područje istaknuo je kao posebno osjetljivo, a Hrvatska je uvrštena među tri najugroženije zemlje članice Europske unije. Očekuje nas još intenzivnija izmjena ekstrema kakvima smo u Dalmaciji, pogotovo na području Splita i Zadra, svjedočili 2017. godine, kada su nas u kratkom razdoblju pogodile tri nepogode: suša, poplava i požari. Ukoliko se u skorijoj budućnosti ne zaustavi rapidni rast globalne temperature, prijeti nam nestašica usjeva, a time i hrane. Riječ je o problemima na koje znanstvena zajednica upozorava već desetljećima. Ono što se sada događa u Njemačkoj samo nam pokazuje da ni bogati zapadni svijet nije imun na promjene i da se takve katastrofe više ne događaju samo na globalnom jugu, gdje su vremenski ekstremi daleko intenzivniji, a cijena su ljudski životi.
I Europska unija nedavno je najavila donošenje paketa klimatskih mjera i energetske strategije s ciljem smanjenja emisije stakleničkih plinova do 2030. za najmanje 55 posto. Kako ga ocjenjujete?
Riječ je o nužnom koraku koji je i dalje nedovoljan jer su predstavljene mjere daleko od potrebnih. Primjerice, spomenuti cilj za smanjenje emisije stakleničkih plinova od 55 posto do 2030. je nedostatan. On bi trebao biti minimalno 65 posto, a neki, uključujući i relevantne znanstvenike, zagovaraju ambicioznih 80 posto. Upozorili su da živimo u desetljeću koje je ključno za pokretanje korjenitih promjena u svim sektorima, a ne samo u energetici. Osim što nam je potrebna ušteda energije kako bismo smanjili ovisnost o fosilnim gorivima, nužno je i da radimo na daljnjem povećanju udjela obnovljivih izvora, poput sunca i vjetra. Nažalost, predstavljeni paket je na tim područjima, najvažnijima u borbi protiv klimatskih promjena, postavio poprilično niske ciljeve. Budući da se radi o prijedlogu Europske komisije, koji tek treba potvrditi Europski parlament, nadam se da će to tijelo na kraju izglasati puno ambicioznije ciljeve i da će makar pokušati sanirati negativan utjecaj koje predstavljene mjere mogu imati na građane i građanke. Naime, paket podrazumijeva proširenje tzv. sheme za trgovanje emisijama na sektore zgradarstva i transporta, zbog čega bi se troškovi sanacije negativnog utjecaja klimatskih promjena s industrije mogli preliti na građane. To će se negativno odraziti na one najosjetljivije koji žive u energetskom siromaštvu, odnosno one koji si ne mogu priuštiti grijanje zimi i hlađenje ljeti. Prema statistikama, takvih građana je na razini EU-a oko 50 milijuna, a najveći broj energetski siromašnih ljudi u Hrvatskoj po našim informacijama, pošto država nema adekvatne mjere za praćenje, živi na području Banije. Europska komisija je najavila osnivanje posebnog socijalnog fonda kojim bi se to trebao ublažiti, ali riječ je o nedovoljnoj, požarnoj mjeri. Potrebno nam je daleko veće ulaganje u energetsku učinkovitost i to kroz direktno sufinanciranje najugroženijih. Pravi zeleni plan trebao bi podrazumijevati socijalno osjetljivu tranziciju koja će omogućiti bolji život svima, a ako se EU ne opredijeli za taj put, dokazat će da se za promjene zalaže tek deklarativno. Ono što se nikako ne smije dogoditi jest da se prodube postojeće nejednakosti u društvu. Industrija fosilnih goriva je ta koja mora odgovarati i snositi trošak, a ne građanke i građani.
Politika aktualne Vlade dominantno se temelji na inzistiranju na eksploataciji fosilnih goriva. Sve ukazuje na to da ćemo i u narednim desetljećima ovisiti o štetnim politikama
Je li riječ o svojevrsnom licemjerju Europske komisije? Zelena akcija još je ranije ove godine upozoravala da u posljednjem nacrtu metodologije toga tijela za odabir prioritetnih energetskih projekata kriterij održivosti nije istaknut kao obavezan.
EU se voli prikazivati kao klimatski lider, ali vidimo da sporo donosi mjere koje su i dalje nedovoljne s obzirom na odgovornost bogatih zemalja Unije za klimatsku krizu. Nadali smo se da će kriterij održivosti za odabir prioritetnih projekata na razini EU-a i njihovog utjecaja na klimu postati obvezan, na što je upozoravala i pučka pravobraniteljica Europske unije nakon što je naša partnerska organizacija Food & Water Action Europe podnijela primjedbu. Pravobraniteljica Emily O'Reilly zaključila je da se radi o velikom propustu, ali Komisija te kriterije svejedno nije uzela u obzir pri sastavljanju aktualnog popisa. To nam pokazuje da će opet puno projekata, i to većinom temeljenih na plinu, dobiti prioritetni status, a time i ubrzane dozvole za izgradnju te pristup javnim sredstvima.
Prilika za Baniju
Jedan od takvih projekata je proširenje postojećeg LNG terminala na Krku, protiv čije izgradnje su prosvjedovali aktivisti, ali i lokalno stanovništvo. Kako generalno ocjenjujete odnos hrvatske Vlade prema problemu klimatskih promjena? Naime, osim sustavnog guranja projekata na fosilna goriva, svjedočimo nedonošenju ključnih dokumenata kao što je Akcijski plan prilagodbe klimatskim promjenama.
Naše Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja, koje više ni u nazivu nema zaštitu okoliša, a kamoli klimu, trudi se prikazati kao da na tim području radi i više nego što bi trebalo. A ono što radi je zapravo minimum i to samo kako bi se zadovoljile postojeće obaveze prema EU-u. Pritom su Hrvatskoj propisane jako male obaveze jer spada u grupu siromašnijih članica, pa imamo drukčiji tretman od npr. Njemačke i skandinavskih zemalja koje imaju puno strože ciljeve. Istodobno pojedine europske vlade žele prednjačiti u provođenju potrebnih mjera. Za razliku od njih, hrvatska Vlada samo se načelno zalaže za borbu poriv klimatskih promjena. To dokazuje donošenje hrpe neambicioznih strategija koje se, koliko god bile manjkave, zapravo ne provode u praksi. Politika aktualne Vlade dominantno se temelji na inzistiranju na eksploataciji fosilnih goriva. Pored spomenutog projekta proširenja LNG terminala na način da se uz plutajući izgradi i kopneni, i dalje se izdaju koncesije za istraživanje nafte i plina na kopnu, a u strategijama je zacrtana i mogućnost buduće eksploatacije na moru. Svjedočimo nedostatku prave političke volje za ikakvim promjenama. Jer da je ima, Hrvatska bi već odredila kada će točno ugljen, naftu i plin zamijeniti obnovljivim izvorima energije. I dalje se vodimo principom business as usual, nemamo pravu strategiju ni viziju budućnosti. Sve ukazuje na to da ćemo i u narednim desetljećima ovisiti o štetnim politikama.
Možemo li na obnovu Banije gledati kao na priliku za drugačiju vrstu politika? Kako bi ona trebala izgledati?
To je područje, kao što sam već spomenula, najosjetljivije. Zelena akcija je na Baniji lani provodila kampanju "Zraka sunca – svjetlo nade", pri čemu smo uz osvještavanje javnosti o problemu energetskog siromaštva promovirali upotrebu obnovljive, solarne energije. U sklopu akcije prikupili smo novčana sredstva za kupnju i instalaciju solarnih sustava na šest kućanstava koja desetljećima žive bez pristupa električnoj energiji. To, nažalost, nije jedini problem s kojim se stanovnici toga kraja suočavaju. Osim energetske, u 21. stoljeću nemaju ni komunalnu ni transportnu infrastrukturu. Zbog toga Baniji nije potrebna samo obnova stambenih objekata, nego i cjelokupne infrastrukture. Početkom ove godine smo u suradnji sa stotinjak različitih inicijativa, organizacija i tvrtki Vladi uputili apel u kojem smo naveli konkretne mjere potrebne za pravednu, zelenu i dugoročno održivu obnovu, a koja bi tamošnjim stanovnicima omogućila daleko bolje i dostojanstvenije uvjete života. Sve nam to treba i na nacionalnoj razini, a Banija je prostor na kojem se može učiniti prvi korak.
