Posljednjih se godina bavite istraživanjem funkcioniranja samoupravljanja i radničkih prava u Jugoslaviji na primjeru Željezare Sisak. Dokumentarističku izložbu o povijesti Željezare Sisak nazvali ste ‘Aktivna memorija’. Modernistički koncept urbanizma, obrazovanja, kulture i sporta namijenjen sisačkim radnicima toga vremena sve je impresivniji što više odmiče u historijskoj distanci. Što se može učiniti da distanca posve ne ishlapi?
‘Aktivna memorija’ znak je pamćenja, time i pažnje prema njoj, kao mogućnosti akcije ponavljanja dobrih praksi. Odnosno, distanciranja ili kritiziranja, redefiniranja, analiziranja loših praksi – gledano iz današnjeg rakursa. Ona također označava i ‘živu memoriju’, onu koju nose ljudi i izgovaraju je, a meni je puno lakše naučiti nešto slušajući. Svjedok određenog povijesnog razdoblja i događanja najbolji je vodič u povijest, a povijest objektiviziranu izjavama različitih ljudi raznih generacija i svjetonazora moguće je objektivnije valorizirati. Iz raznih ideoloških povijesnih matrica valja osloboditi univerzalne vrijednosti primjenjive u današnjem društveno-političkom sistemu.
Kažete da se projekt socijalističkog samoupravljanja i brige o radniku danas u domaćoj kulturi radništva može naći jedino u radu nezavisnih umjetničkih udruga. Pojasnite.
Sudeći po osobnom iskustvu organiziranja i ekipnog rada na događajima takozvanog nezavisnog odnosno civilnog karaktera i sektora, nisam bio u mogućnosti ‘staviti' ni sebe ni svoje suradnike ‘na plaću' i time njima upravljati. Tako da smo kroz sastanke (radničke savjete) zajednički donosili odluke o sadržajima koje sam ja (centralni komitet) osmislio, a ekipa ih je modificirala odnosno ukidala ili donosila bolje ideje. A i meni je bolje da ne radim sve sam. Tu su i volonteri koji također mogu nekažnjeno odustati ukoliko im se nešto ne svidi, odnosno (su)kreirati određene stvari. Na grafički predočenom organizacijskom planu, postoje organigrami koji podsjećaju na slične, iz perioda samoupravnog socijalističkog eksperimenta. Općenito, nezavisna kultura propagira izvjesne jednakosti, sinteze improvizacije i amaterizma s definiranim konceptima i profesionalizmom, kao i zajednički rad na participatornoj bazi, pa nema strogo centraliziranu strukturu.
Spašavanje budžeta HNK-a
Petero je vaših svjedoka Siščana, snimljenih sugovornika koji na izložbi objašnjavaju dimenzije prošlosti i sadašnjosti Željezare: ravnatelj Gradskog muzeja Sisak Vlatko Čakširan, organizatorica kulturno-prosvjetnih djelatnosti Željezare Branka Sešo, istraživački novinar Danijel Prerad, povjesničar Hrvoje Klasić i inženjer elektrotehnike Ratko Vujaklija. Primjerice, Čakširan postavlja pitanje je li kulturna politika Željezare uspjela ako radnici većinom nisu razumjeli konkretna umjetnička djela, pa su ih držali u ormaru desecima godina.
Kome je tada padalo na pamet da će se taj radnik jednoga dana naći u državi koja se srami vlastite povijesti, pogotovo radničkog pokreta? I da će radnik završiti kao djelatnik? Radnička i ljudska prava suvremenih radnika/djelatnika u potpunosti su slomljena. Živimo neku vrstu ušminkanog imperijalističkog kapitalizma s feudalnim obilježjima. Siguran sam da bi, danas nedostupno pravo na kulturne i sportsko-rekreacijske aktivnosti u radno vrijeme u okviru stabilnog radnog odnosa, današnjem radniku više značilo nego nekad. A nije baš da radnici nisu mogli zamijeniti umjetnine apstraktnog sadržaja onima figurativne prirode ili realističnih motiva, koji su im bili bliži. Nisu ni morali ići autobusom baš na sve predstave u Zagreb jer su mogli birati što će gledati: operu ili mjuzikl, komediju ili dramu, ljubavni ili akcijski film…
Slabo je poznato da je Željezara doslovno spašavala budžet HNK jer je tri puta godišnje otkupljivala kompletne predstave za sisačke radnike koji su autobusima dolazili ispred kazališta.
Iz ukupnog dohotka SOUR-a odvajao se određeni iznos za stambeno zbrinjavanje, sportsko-rekreacijske i turističke, zatim kulturne aktivnosti i prehranu. Ništa od toga nije radnicima direktno naplaćivano, iako su oni često izdvajali vlastita, solidarna sredstava za kolege kojima je rješavanje stambenog problema ili obrazovnog stipendiranja bilo hitnije. Imali su mogućnost podizanja kredita s kamatom od jedan posto, tako da je bilo totalno normalno, kao radnik, imati vikendicu na moru ili već negdje, obiteljsku kuću ili kakav, razmjerno velik posjed. U tom kontekstu, financijska izdvajanja kombinata Željezare za kulturna događanja, pa i za zakup kazališnih repertoara, bila su uobičajena praksa. Naime, Željezara je radila 24 sata i imala je tržište, poslovne filijale i radnike doslovno u čitavom svijetu. Odlično poslovanje donosilo im je i brojne certifikate na osnovu kojih su mogli podizati cijene, a onda proizvoditi i prodavati više.
Inženjer Vujaklija zato kaže da ‘nacionalizam radnicima nije bio tema, jer su bili okupirani drugim sadržajima’. Što vas je posebno fasciniralo iz ovih svjedočenja?
Vujaklija je kao radnik Željezare od 1977. godine prošao, ostajući zaposlen, kroz četiri privatizacijsko-pretvorbene promjene vlasnika Željezare i danas je jedan od 120 zaposlenih u talijanskoj firmi koja drži dio preostalih pogona. Dakle jedan je od najboljih ljudi u novijoj povijesti Željezare i njezinih sljednika. On, primjerice, govori o dugim boravcima američkih i europskih stručnjaka od 1970-ih godina nadalje u naselju Željezare, kao nadglednikâ proizvodnih procesa vezanih uz uporabu najsuvremeniji tehnologija koje je Željezara tada posjedovala, pomno prateći usporedne proizvodne trendove i struku u najrazvijenijim zemljama svijeta. Gospođa Branka Sešo svjedoči pak o najzanimljivijem segmentu funkcioniranja Željezare, a to su društvene i kulturne djelatnosti koje su, zapravo, budućnost koja čeka svoje ponovno reaktiviranje.
Razmjeri uništavanja
Povjesničar Klasić govori anegdotu o studentici iz Južne Koreje koja se bavi stambenom politikom socijalizma (!), ali pritom ne može vjerovati da su tvornice u jugo-socijalizmu svojim radnicima ‘poklanjale stanove’. Svoje izlaganje završava time da ‘pred Siskom nije najsvjetlija budućnost’: slažete li se?
Distopiju već živimo, u situaciji kad su u Sisku sredstva za rad uništena ili odnesena na druge kontinente. A grad kompletno rasprodan bankama, privatnim firmama i pojedincima od kojih mnogi samo žele zaraditi naplaćivanjem korištenja objekata ljudima, koji su ih davno sami izgradili i financirali. Možda da te objekte ‘privatnici’ naprosto prodaju Gradu ili nekome drugome, po nekoliko desetaka puta većoj cijeni od kupovne? Govoriti o svijetloj budućnosti ovdje bila bi predizborna demagogija. Ipak, ‘crnjaci’ me ne mogu pokolebati. Ne vjerujem ni ja u bolju budućnost, ali radim kao da ću sutra ući u nju.
Govorilo se o restauraciji skulptura iz Parka skulptura Željezare, ali očito za to nema novca. Koliko ih je završilo kao plijen sekundarnog otpada?
Jedna je skulptura nedavno nestala, jednom ‘robotu-skulpturi’ otpiljena je glava, a dvije su brončane (iz tadašnje državne produkcije) nestale. Odnosno, jedna je ispiljena na komadiće i pronađena u pokušaju preprodaje kao sekundarne sirovine, a druga je nestala, ne zna joj se sudbina. Ostale su, a govorim o razdoblju nakon prihvaćanja sisačkih skulptura u službeni korpus gradske kulturne baštine, u još gorem stanju nego ranije. O uništavanju ogromnog umjetničkog, arhivskog i povijesnog blaga znam tek to da se provodilo u kolosalnim razmjerima (uništenje kompletnih pogona, objekata, teritorija, visokih peći, strojeva, dokumenata, fotografija, knjiga i umjetnina). Ne usudim se zamišljati čega je sve bilo i što je sve nestalo. A riječ je o vrijednostima koje se mogu mjeriti stotinama milijuna eura.
