>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Nada Beroš

Marijan Molnar: Umjetnik nije bogomdan

Umjetnost kao društvena struktura, kao svijet umjetnosti koji uključuje institucije, ministarstva, ljubitelje umjetnosti i na kraju same umjetnike, čitav taj pogon razigrava se kroz sukobe, nadmetanja u našoj maloj sredini opterećenoj razlikama, ideološkim prijeporima, siromaštvom i frustracijama

Ništa se ne događa, ili bar ništa spektakularno, u najnovijem projektu Marijana Molnara u kojemu se ponovo vraća u zavičaj, Reku kraj Koprivnice. Mještani susjednog romskog naselja Žlebice, koji i bez pandemijske krize novokovanicu socijalna distanca oduvijek osjećaju kao biljeg na goloj koži, u Molnarovim radovima zadobivaju posebno mjesto. Nasuprot aktivističkog pristupa, kojima umjetnici nastoje detektirati i popravljati nepravde i trulež društva, Molnarov pristup je bitno drugačiji. On promatra ovu deprivilegiranu zajednicu na skliskoj distanci, istiha, tek kao jednu od mogućih poveznica naših separiranih svjetova. Možda bi se moglo reći i kao mogućnost zrcaljenja u Drugome, bez nasilnih izjednačavanja ili bez egzotizacije, ostavljajući pritom široko otvorena vrata nepoznanicama i stranputicama. Umjetnost, kao da kaže taj umjetnik, može osigurati privremenu bliskost, ali ona je u svojoj suštini ipak duboko nesvrsishodna.

Kad smo dogovarali izložbu u Koprivnici trebala mi je propusnica koju nisam mogao dobiti za tu ‘aktivnost’. Konačno, dosjetio sam se da mogu koristiti činjenicu da mi je u mjestu ostala roditeljska kuća i trava koju treba pokositi. Tako smo realizirali izložbu

‘Povratak u Žlebice / Separacija’, projekt je koji upravo predstavljate u Galeriji Vladimir Bužančić, na rubu grada, u Remetincu, poznatijem po zatvoru i njegovim stanarima nego po umjetničkom pulsiranju. Mnogi vaši radovi bave se rubnim skupinama i zajednicama. Prije dvadesetak godina u središtu zanimanja bili su vaši prvi susjedi u rodnoj Reki kraj Koprivnice, Romi iz naselja Žlebice. Koji su vaši motivi bili tada, a koji su danas kada se bavite tom manjinskom zajednicom?

Već od sredine sedamdesetih godina, kada sam se počeo baviti umjetnošću, zanimalo me pitanje interakcije umjetnosti i umjetnika u odnosu na društveni okvir, kao i problem zatvorenosti svijeta umjetnosti, njegovog elitističkog ili naprotiv marginalnog položaja. Kad sam 2002. godine radio na projektu ‘…neka drugi govori’, za izložbu u zagrebačkoj Galeriji Karas, prepoznao sam zajednicu, društveni okvir, koji je na neki način potpuno, pogotovo u tom trenutku, bio izvan svijeta umjetnosti i šireg društva, marginaliziran i zatvoren. Tu se pojavio i problem komunikacije, povjerenja i osjetljivog pitanja ulaženja u tuđe živote, pitanje zazornosti. Lacanovsko zlo oko koje stvara dvostruku distanciranost u odnosu promatrača i promatranog, subjekta i objekta. Tada je nastao video ‘Braća blizanci’, u kojem sam tražio i postavio točku, referencijalnu točku. Rušenje Twinsa u New Yorku bila je ta točka, tema oko koje se vrtio razgovor s Romima iz Žlebica. Ova je točka bila u dvostrukom značenju. Globalno, oko tog događaja polarizirala su se dva svijeta: bjelački, zapadni kulturni krug nasuprot drugog i drugačijeg, islamskog, isključenog iz ovog prvog. Na lokalnom nivou postavio sam ovu točku za sudionike razgovora, također isključenih i marginaliziranih. Ovo je bilo prisutno i u drugom videu iz tog vremena gdje je u pitanju bilo prepoznavanje toponima u okolici romskog naselja, a u kojem obitavaju stanovnici mjesta Reka. Ova ‘geometrija’ i topologija je za mene bila značajna i u prvom planu. U mojem novom radu, ‘Povratak u Žlebice / Separacija’, u prvom planu je bila slična strategija. To je pitanje točke gledanja, pogleda, a oko nje se sabiru i šire riječi, značenja, prosudbe i sami ljudi.

Strah i nada

Kako je bilo izvesti rad na terenu u vrijeme strogih karantenskih propisa? Jeste li ga mogli izvesti u opsegu koji ste planirali i jesu li se mještani Žlebica, protagonisti tog rada, uključili u postavljenje Galerije Žlebice? Čujem da niste mogli dobiti dozvolu za putovanje za postavljanje izložbe, ali da ste je na kraju dobili za ‘košenje trave’?

Postavljanje instalacija kao i snimanje videa dogodilo se zapravo tokom listopada i studenog 2019. Snimanje ‘autobusne stanice’ ponovili smo početkom ove godine, ali to nije uspjelo jer su nedostajala djeca na povratku iz škole. Već tada se uvukao strah zbog nadolazeće pandemije. Instalaciju ‘Galerija Žlebice’, privremenu drvenu konstrukciju, ostavili smo u naselju, u dvorištu Zorana i Tanje Bogdan, koji su je čuvali od nevremena. Namjera je bila da zajedno sa snimateljem Bojanom Koštićem još jednom snimimo scenu/performans postavljanja fotografija za izložbu u suradnji sa stanovnicima naselja. U tome smo bili spriječeni zbog zabrane putovanja. Iz istog razloga nije ostvaren treći segment projekta, romska zastava iscrtana i obojena združenim radom mješovitog razreda u Područnoj školi Reka. Kad smo dogovarali izložbu u Galeriji AK u Koprivnici trebala mi je propusnica koju nisam mogao dobiti za tu ‘aktivnost’. Konačno, dosjetio sam se da mogu koristiti činjenicu da mi je u mjestu ostala roditeljska kuća i trava koju treba pokositi. Tako da smo uspjeli realizirati izložbu u Koprivnici i nedavno je preseliti u Zagreb, u Galeriju Vladimir Bužančić u Remetincu, u neposrednoj blizini Policijske stanice.

Moj pristup je samotnjački i pomalo bez iluzija, nastojim biti vrlo realan. Ulaženje u svijet drugih postavlja mnoga pitanja, a tu se kao osnovno postavlja pitanje etike i odgovornosti

Žlebice, kako to zapaža kritičarka Ivana Mance u predgovoru izložbi, u vašem radu opetovano funkcioniraju kao ‘prostorni znak Drugoga, metafora za zonu društvene isključenosti ili komunalne perifernosti’. Strahujete li da i teme perifernosti i isključenosti postaju nova ‘slatka utopija’?

Konotacije koje imaju vezu sa sociologijom, antropologijom kod mene su samo izvanjsko obličje rada. Tu se radi o slojevima i tumačenjima, u skladu s viđenjem promatrača rada koji bi morao raščlaniti ove slojeve. Vanjsko ruho rada sigurno ima svoj udio i sa njim rad živi u punoj cjelini. Strah je također zanimljiva tema, ali on je nešto vrlo neodređeno i pripada tom zraku koji nas okružuje. Kao i nada, uostalom. Nastojim se ne predati patetici i samosažaljenju. Niti što se mene samog tiče, niti položaja umjetnika i umjetnosti.

Za razliku od ‘aktivističkih umjetnika u zajednici’ vaš pristup je stišanog registra, kao da svjesno izbjegavate empatičnost. Je li to zbog straha od moguće umjetničke zloupotrebe Drugog ili zbog nemogućnosti ostvarivanja bliskosti, prisnosti? Koje su vaše polazišne točke?

Moj pristup je samotnjački i pomalo bez iluzija, nastojim biti vrlo realan. Ulaženje u svijet drugih postavlja mnoga pitanja, a tu se kao osnovno postavlja pitanje etike i odgovornosti. Bliskost koju tu i tamo ostvarujem ostaje za mene samog i ona ne treba inficirati sam rad, jer je on bliskost druge vrste. Nametanje i agresivnost, proklamacije i plakatnost uništili bi to srce oko kojeg se prede rad kad niče bez naše volje. Na početku je ideja, strategija i prve odluke, poslije toga djelo se odvaja i živi svoj život ili umire. Sve ostalo je po strani ili bi trebalo biti.

No, dok u ‘Povratku u Žlebice /Separacija’ izbjegavate direktnu političku intervenciju, mnogi vaši rani radovi iz sedamdesetih, koji se danas nalaze u muzejskim zbirkama, ali i brojni noviji radovi, posve otvoreno agitiraju za demokratizaciju umjetnosti i repolitizaciju tema koje su zadnjih tridesetak godina izbačene iz javnog prostora. Kada se zapravo odlučujete za upravni, a kada za neupravni govor te kako modulirate glasnoću rada?

‘Za demokratizaciju umjetnosti’ je rad koji u svojem nazivu ima i jednu dvosmislenost. I u izvedbi on kroz razne oblike komuniciranja igra na tu kartu. S jedne strane je riječ demokratizacija koja je uglavnom iz političkog i sociološkog fonda upotrebe i pojmova. Početkom osamdesetih, kad je nastao rad, pojam demokratizacija umjetnosti, učestalo je bio eksploatiran u raznim tekstovima i polemikama. Zapravo tu nije bila riječ o umjetnosti već o tome kako je koristiti. Opet jedan oblik politizacije umjetnosti. Nasuprot takvog zaposjedanja, smatrao sam da umjetnost treba imati autonomiju i da se za nju moram, na svoj skroman način, izboriti. Naravno da tu buka ne pomaže i da je to rad, nastojanje koje je izloženo raznim izazovima i prisilama, tu nema pobjednika.

Iskra kreativnosti

Vaš minimalistički pristup pomalo me podsjeća na rad poljskog umjetnika Mirosława Bałke, koji je od svoje rodne kuće u Otwocku, kroz svoje skulpture, instalacije, fotografije stvorio mitsko mjesto … No, kod obojice ‘nelijepe’, nađene predmete i ručno rađene instalacije, posljednjih godina sve više istiskuju videoradovi. Koje potencijale nosi za vas taj medij?

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća uz ostala sredstva koristio sam 8-milimetarsku filmsku kameru kako bih realizirao neke svoje zamisli. Tada me je zanimao proces, vrijeme kao čimbenik uključen u rad, slijed trenutaka kao i neponovljivost određenog trenutka. Uz to koristio sam fotografiju kao još jedno sredstvo koje bilježi i dokumentira radni proces ili neku akciju/izvedbu. Jedno vrijeme sam ta sredstva stavio po strani, koristeći sliku i instalaciju kao izražajna sredstva. Prije dvadesetak godina ponovo sam počeo koristiti fotografiju kao i video kameru. Video i novi mediji postali su općeprihvaćena sredstva, u masovnoj upotrebi, svatko je mogao postati umjetnik. Na djelu je demokratizacija umjetnosti, popularizacija koja briše sve granice i ekskluzivnost. Sve traje vrlo kratko i bude brzo potrošeno. U tom okviru djeluje umjetnost u ovom vremenu u raskoraku, da bude isključiva, nepristupačna i elitistična ili opet da se utopi u opći trend karnevalizacije i površnosti. Medij je sredstvo kojim u produžetku umjetnost komunicira šireći iskru slobode i kreativnosti. On je tu kako bi se širilo to područje s potajnom nadom da se trud isplatio.

Produkcija umjetničkih radova postaje sve zahtjevnija i skuplja, a sredstva s kojima raspolažu umjetnici i institucije sve manja. Umjetnici su ‘navikli’ institucije da sami produciraju vlastite radove. Postavlja se (retoričko) pitanje, treba li se društvo solidarizirati s umjetnicima ili se umjetnici trebaju solidarizirati sa ‘siromašnim društvom’?

Nema jednostavnog odgovora na to pitanje. Umjetnost i život. Živa umjetnost ili mrtva umjetnost. Egzistencija umjetnika, njegova biografija od siromaštva do bogatstva, umjetnik kao radnik, eksploatirani i marginalizirani. Umjetnost kao društvena struktura, kao svijet umjetnosti koji uključuje institucije, ministarstva, ljubitelje umjetnosti i na kraju same umjetnike, čitav taj pogon razigrava se kroz sukobe, nadmetanja u našoj maloj sredini opterećenoj razlikama, ideološkim prijeporima, siromaštvom i frustracijama.

Kako gledate na mjere koje na gradskom i državnom nivou trebaju ‘pomoći’ kulturi i kulturnim radnicima?

Teško mi je govoriti o ovome jer nisam politički ili društveni aktivist, iako sam u potpunosti uronjen u taj mulj i vodu. Jasno dijelim samu umjetnost i život umjetnika koji je najčešće bespomoćna borba sa svim okolnostima koje i uvjetuju njegov rad, njegovu sreću ili nesreću. Umjetnik bira, on nije izabran. Kao čovjek, kao egzistencija, slučaj je i slučajan, nije bogomdan.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2