Sisački biskup je u tjedan dana imao dva ‘zapažena’ nastupa. Prvo je pozvao ministra Božinovića da podnese ostavku zbog privođenja na proslavi Oluje?

Vlado Košić se ponovno postavio kao samoproglašeni zaštitnik hrvatskih interesa na problematičan način. Takvim istupom zapravo tvrdi da je privođenje prekršitelja zakona, koji su uz to i branitelji, zapravo protuhrvatsko djelovanje i time sebi priskrbljuje monopol na neko tobožnje ‘pravo hrvatstvo’. Iz toga možemo iščitati kako Košić na krajnje problematičan način tumači što bi bilo hrvatsko, a što bi bilo protuhrvatsko djelovanje. Ujedno je time i otvoreno pokazao da ne poštuje institucije i zakone, kao što crkveni predstavnici nerijetko pokazuju prezir prema institucijama i zakonima civilne države jer smatraju da Crkva treba biti iznad njih. Prema takvoj ekstremističkoj ideologiji, RH očito nije dovoljno hrvatska, a onima koji su se u njoj uspjeli legitimirati kao dovoljno veliki Hrvati, sve je dopušteno. A oni koji nisu, već su samim time krivi i trebaju biti tretirani kao građani drugog reda.

Predstavnici Katoličke crkve nikako da se upitaju kolika je onda njihova odgovornost za loše pojave u našem društvu iako znamo da je odgovornost proporcionalna moći

Prema takvoj ideologiji, vlast se ne temelji na demokratskoj proceduri, nego na isticanju dovoljno velikog hrvatstva. To je najgori oblik identitetske politike koja u startu onemogućuje bilo kakvo suvislo političko promišljanje i odlučivanje. U takvom diskursu odgovorno političko promišljanje i odlučivanje ne postoji, postoji samo nacionalni i religijski identitet. Ljudi imaju pravo samo na identitetsko svrstavanje u unaprijed sagrađene torove, nemaju pravo na političko promišljanje i odlučivanje o sebi i zajednici, ne mogu biti politički subjekti. Naravno, takva politika onemogućuje stavljanje pitanja o ekonomskim interesima u središte političkog života i zapravo funkcionira kao sredstvo prividne depolitizacije ekonomije kako bi se dominantna neoliberalna politika rušenja ostataka socijalne države i javnih servisa, odnosno podređivanja društva interesima kapitala, nesmetano provodila.

U homiliji za Veliku Gospu potom je političare optužio kao najveće krivce što se do sada u Hrvatskoj ‘ubilo više od 3000 hrvatskih branitelja’.

Košić druge proziva zbog samoubojstva razočaranih branitelja, a pri tome mu ne pada na pamet da se kršćanski upita o vlastitoj krivnji, odnosno o odgovornosti institucije, čiji je visoko rangirani predstavnik, za uistinu deprimirajuće stanje u kojem se naša država nalazi. Predstavnici Katoličke crkve se vole hvaliti zaslugama za stvaranje samostalne Hrvatske, vole da ih političari slušaju pa ih se ne libe ni javno prozivati kada ne djeluju onako kako su oni zamislili, vole imati što veći utjecaj na javne institucije, kontrolirati hrvatsko društvo u mjeri u kojoj to mogu, a mogu u velikoj. Vole se i pozivati na visok postotak deklariranih katolika u našoj zemlji, a više od svega vole moć. Međutim, nikako da se upitaju kolika je onda njihova odgovornost za loše pojave u našem društvu iako znamo da je odgovornost proporcionalna moći. Ne možete se proglašavati duhovnim pastirom, pozivati na evanđelja, u svoje stado ubrajati 86 posto deklariranih katolika, upravljati odgojem djece od vrtića do sveučilišta, dominirati javnim medijima, biti upleteni u svaku poru našeg društva i onda, kad stvari krenu u krivom smjeru, prozivati druge. Odnosno, možete, ali to je onda ekstremni oblik licemjerja.

Priča o dvama totalitarizmima je već izlizana floskula onih koji ne žele jasno i nedvosmisleno osuditi ndh kao zločinački, marionetski režim i njegovu fašističku ideologiju kao zločinačku

Tom prilikom prozvao je i Hitlera i Mussolinija, ali prije svega Tita.

Čini mi se da je prozivanje fašističkih zločina koristio kao alibi za napad na bivši socijalistički režim, koji je Košiću i sličnima glavni trn u oku, ne zato što je taj režim odgovoran za zločine, nego zato što je suprotstavljen njihovoj politici i interesima. Negativne strane bivšeg režima treba kritizirati, zločine osuditi, ali kritika ne smije biti zloupotrijebljena za aboliranje i prikrivanje drugih režima i zločina i tu ne mislim samo na osudu ustaštva i fašizma, nego i na osudu kapitalističkih zločina motiviranih borbom za svjetsku dominaciju i profit. Smatram da nam je potrebna suvisla javna rasprava o tome koji elementi bivšeg režima su bili zločinački i negativni, a koji su bili pozitivni, jer bilo je i jednih i drugih, a etička je perverzija zloupotrebljivati opravdanu osudu zločina da bi se zajedno s njima i itekako pozitivne stvari proglasile zločinom da bismo ih se danas tako lako odrekli. Sekularizacija, egalitarizam, afirmacija prava žena, emancipacija radničke klase i visoka razina socijalne zaštite i javnih servisa nisu bili zločini, nego pozitivne vrijednosti koje su danas na udaru klerikalne i neoliberalne politike koje često idu ruku pod ruku. Mislim da bi se onda iskristalizirala činjenica da mnogi predstavnici Crkve socijalizmu zapravo zamjeraju progresivne politike koje su išle protiv njihovih interesa i iznad svega oduzimanje imovine koja je često stjecana zločinima ili suradnjom sa zločincima, a ne samo progon i ubijanje političkih protivnika koji zaslužuje svaku osudu. Zbog sličnih razloga mnogi predstavnici Crkve i dan danas rogobore protiv Francuske revolucije. I tu ih najviše boli gubitak utjecaja i privilegija i uspostavljanje sekularnog društva, a ne zločini.

Naprosto, mislim da osuda treba biti proporcionalna težini zločina u vlastitom povijesnom kontekstu i da suvremene ideološke manipulacije počivaju upravo na iskrivljavanju proporcija i zanemarivanju povijesnog konteksta - pa su poslijeratne odmazde partizana - komunistički zločin, a poslijeratne odmazde zapadnih saveznika nisu po istoj logici - kapitalistički zločin. Zločin iz odmazde je - zločin iz odmazde, a ne kapitalistički ili komunistički zločin. Zašto biskup Košić govori o nacističkim zločinima, a prešućuje ustaške zločine koji nas se puno više tiču? Zašto otvoreno ne osudi i ustaštvo? I ne samo da ne osuđuje ustaštvo, nego svojim javnim istupima itekako sudjeluje u pokušaju pretvaranja ustaša u nevine žrtve bivšeg režima. Priča o dvama totalitarizmima je već izlizana floskula onih koji ne žele jasno i nedvosmisleno osuditi NDH kao zločinački, marionetski režim i njegovu fašističku ideologiju kao zločinačku.

Ima li kraj Košića mjesta za liberalnije glasove unutar Katoličke crkve?

Crkva je svjesna ogromne privilegije, a svoju moć i utjecaj u Hrvatskoj temelji na identitetskoj politici koja spaja etnički i konfesionalni identitet. U takvoj situaciji samo jako savjesni i neoportuni pojedinci mogu istupiti s drugačijim stavovima. Kako smo svjedočili na primjeru Drage Bojića, koji je zbog zauzimanja drugačijeg stava maknut s pozicije, Crkva kao strogo hijerarhijska institucija ne trpi neposlušnost. Ona može tolerirati određene disonance iz oportunističkih razloga - zato da bi pridobila simpatije onih koji se ne slažu s dominantnom politikom Crkve, odnosno zato da ih ne bi alijenirala, kako bi spriječila njihovo odvajanje, ali i kako bi mogla promijeniti kurs ako to ocijeni oportunim. Može čak i krivotvoriti vlastitu povijest kao što to nerijetko i radi pozivajući se na manjinu u svojim redovima koja je u određenim povijesnim okolnostima djelovala u suprotnosti s dominantnim kompromitiranim djelovanjem hijerarhije i službene Crkve. To se pokazalo kao vrlo učinkovitom strategijom preživljavanja. Dakle, mislim da će se Crkva nastaviti ponašati onako kako smatra oportunim, a u kojem će to smjeru ići, ne bih se usudila prorokovati.