>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Marijana Jakelić: Maja je medij za sve nečiste sile u zraku

Izabrala sam Maju ne zato što je dobra slikovnica, upravo suprotno, zato što je dosadna, bezlična i uvijek mi je jako išla na živce. Dakle, idealna prazna podloga za udahnuti dušu. Makar crnu. Ako mala krhka djevojčica može glasno zarežati na apsurdni cirkus u kojem živimo, odrasli bi ljudi mogli makar zalajati

Djevojčica Maja je protagonistica jednog od najpopularnijih svjetskih serijala slikovnica iz proteklog stoljeća. No zadarska umjetnica i slikarica Marijana Jakelić svojim duhovitim i nerijetko politički angažiranim kolažima, koje objavljuje na Facebook-stranici ‘MXJ files’, udahnula je Maji posve novu osobnost i oduševila publiku na društvenim mrežama. Jakelić rijetko istupa javno, ali za Novosti je pristala popričati o svojim intrigantnim kolažima i GIF-ovima te društvenoj klimi koju u svojem radu uspješno komentira.

MXJ files’ pokrenuli ste na Facebooku 2015. godine. Zašto vam je on bio važan, kao vrsta ispušnog ventila? Podizanje umjetničkog rejtinga na društvenim mrežama često zna uroditi privatnim narudžbama?

Jedno, drugo i treće, ali najviše zato da razdvojim svoje kreativno smaranje i privatno fejsbučenje u dva samostalna sektora.

Kasnije ste imali i problema, stranica je ugašena zbog neprimjerenog sadržaja. Što se točno dogodilo i kako ste se osjećali kad ste shvatili da je stranica ugašena?

Kad su me proslavili najprije Index, a potom i ostali internetski portali, i zapravo dali podršku i pohvalu mom bezobraznom ponašanju, okrunivši me epitetima genijalka, vizionarka i megazvijezda konceptualne umjetničko-aktivističke fronte, neistomišljenici su bijesno napali moju stranicu, pljuvali mi u inboks i nazivali me sotonom i demonom, prijavljivali svaku po standardima Facebooka moguće spornu sliku, na primjer zbog govora mržnje, fašističke ikonografije, slika nasilja i sl., i tako je MXJ stranica spaljena na lomači.

Čuvanje vatre u pećini

Možete li se prisjetiti atmosfere u Zadru osamdesetih i kao kontrapunkt devedesetih i dvijetisućitih, te na koncu današnjeg vremena?

Da… sjetimo se jurskog parka, golemih lepidodendrala i megaguštera. Osamdesete u Zadru? Kao i u svijetu, oko nas izgledalo je da se sve uzdiže prema zvijezdama u nepokolebljivoj vertikali. To je bilo vrijeme koje obećava, no u reali se nismo lansirali u svemir zviždeći ‘Space Oddity’, nego smo pali na dupe. Realno, Zadar je tek poprimao obrise nekakve urbane furke i taj nježni embrio nije opstao. Umjetničko pregalaštvo moje generacije tada je bilo vlasti sumnjiv, ali veličinom zanemariv i bezopasan freak show. Sistem je bio fer i na neki način zadovoljan što sve to skupa izgleda moderno i, jelte, svjetski. Davao nam je priliku i prostor za manevar. Socijalizam je patio od želje za ugledom u svijetu, i imao ga je. Jesmo li bili sretna djeca? Pa ne znam bi li se sretna djeca iznenada ovako poklala i završila igru u krvi do koljena.

Možda umjetnost ne smije biti dovitljiva ni smiješna, niti smije izraziti bitno u prekratkom vremenskom intervalu, s premalo truda, štajaznam… Treba li joj dodati neki balast od 16 tona, gromobran možda, gipsanu štukaturu? Tricikl, krila od šišmiša?

O devedesetima nemam što za reći. To je crna rupčaga u prostorno-vremenskom kontinuumu iz koje smo svi izašli s crvotočinom na čelu. Za vrijeme oružane pljačke i zamračenja umjetnost je služila isključivo kao audiovizualna logistika. Dvadeset i prvo stoljeće u Zadru prolazi u znaku hardkor retra, ali ne pričamo o ovom fensi retrovejvu koji je sad okolo na planetu u modi, nego o pravom, gadnom primordijalnom retro vrisku, hipnotičkoj regresiji, pećini. Novo stanovništvo, koje je nevolja rata dovela ovamo, očajnički traži identitet u novoj sredini, no kako ga Zadar nema, ne može ga ni dati, pa se ljudi prirodno referiraju na zadnju poznatu konfiguraciju koja radi, a to su običaji iz njihovih sela. Dok ovo pričam u pozadini se čuje miks grčkorimskociparskoturskog saunda, a na slajdu vidimo demona turizma kako jede svoje domaćine.

Zašto do sada niste otišli iz Zadra i Hrvatske i promijenili sredinu? Negdje je pisalo da ‘desetljećima predano planirate emigracijske rute’, ali još uvijek ste tu.

Pa mora netko čuvati vatru u pećini, hoću reći, dolijevati ulje na vatru. Moj se život nekako već zarana zavrtio u nekoj kaotičnoj spirali i planiranje mi ne ide. Starci su me u 18. godini slali na studij u Njemačku, no imala sam neku epizodu delikventnog angažmana i autodestrukcije te ostadoh te jeseni radije doma, da bih već u siječnju lagano završila na dužem psihijatrijskom liječenju. Ostali emigracijski pokušaji nisu imali podršku tekuće stvarnosti oko mene. Padali su brakovi i vlade, ali eto, ponosna sam majka cijelog malog čopora djece – troje njih – i danas su svi ponosni emigranti i stanovnici planeta Zemlje: Maša – Hong Kong, Borna – Manchester, Hogar – Berlin. Dakle, moje su spore posredno osvojile svijet.

Nigdje na internetu nema vaše službene biografije, popisa izlaganih djela, onako kako to rade vaše kolege i kolegice, uredno i by the book. ‘MXJ files’ su predstavljeni na festivalu Zadar snova 2015. godine, međutim rijetko se pojavljujete u galerijskim prostorima u ostatku Hrvatske. Je li ta margina svjestan odabir ili posljedica funkcioniranja likovne scene?

Eto, ja sam bypass the book. Ne vidim zašto bi takav raport javnosti bio nužan, osim kad tražim lovu ili gažu. Zapravo sam u ovom desetljeću odradila više nego dosta izložbi: Rijeka, Ukrajina, Švicarska, Vis, Vid, Split, Artakt, Zadar snova, Nigdjezemska/Galerija Skart, Studio 21 Split. Ovo što sad radim teško da će mi otvoriti kapije institucija ili odriješiti kesu Ministarstva kulture. K tome, ovim je uracima internet prirodno mjesto pojavljivanja i uvijek ih je malo čudno preseliti u galerijske prostore, gdje će im biti zagušljivo i vidjet će ih znatno manji broj ljudi. Dodajem da sam u isposničkoj fazi i odrađujem pokoru za dane nekontrolirane hipersocijalizacije.

Prvu samostalnu izložbu u Zadru imali ste tek 2011., u caffe galeriji Đina, koja je vama i vašoj generaciji umjetnika i umjetnica u tom gradu bila presudna kao mjesto susreta. Zašto ste tako kasno, s obzirom na dugogodišnje bavljenje umjetnošću, napravili prvu izložbu?

U eklektičnom kupusu mojeg svebavljenja teško je bilo naći smislenu, dovršenu cjelinu nečega, a i vodila sam dugo godina galeriju sa stalnim postavom suprugovih i mojih radova, bila domaćin brojnim izložbama i ostalim umjetničkim hepeninzima, pa mi nije bilo napeto da šetam svoja djela okolo izvan svog art-gnijezda.

Radili ste u različitim slikarskim formama, kao kostimografkinja, s bivšim suprugom držali ste galeriju Morski i organizirali tuđe izložbe, ali izgleda da su vam najveću popularnost donijeli kolaži i GIF-ovi koje na Facebooku objavljujete pod imenom ‘MXJ files’. U pitanju je novomedijska forma koja još uvijek nema poseban status na domaćoj umjetničkoj sceni – doživljava se kao vic ili dosjetka. Što mislite o tome?

Slava udara tamo gdje ne očekuješ, i to je oslobađajući poticaj da radiš što god ti je milo i drago. Radila sam i još uvijek radim svoj woodkraftwerk – slike na drvetu, ono zapravo kistom i motikom, mislim da ću ove zime uspjeti izvući jedan drveni ciklusić za izložbu. Kostimografijom se bavim povremeno, kad me netko ljubazno cimne, tu i tamo i scenografijom. Odradila sam tog ruha podosta, no moram priznati da kazalište i timski rad nisu baš moja spika i malo mi je to tlaka. Elektromagnetski art mi je trenutno omiljen, nema smeća po stanu, prljavih noktiju, fleka na odjeći, troškova za skupu slikarsku opremu, boje i alate, prekul. Ne moraš se potucati po galerijama, imaš tisuće posjetitelja kojima ne trebaju grickalice, cuga, priče o smaranju materijala i podloge i osmijeh. GIF-ovi i kratki filmići su mi ljubav skroz i tu sam sad sretno zapela. Ne znam kome je što umjetnost i jesam li umjetnik dok mažem nešto akrilom i radim nadrealnu digitalnu kartolinu, GIF ili video, a nisam kad radim memeove. Možda umjetnost ne smije biti dovitljiva ni smiješna, niti smije izraziti bitno u prekratkom vremenskom intervalu, s premalo truda, štajaznam… Treba li joj dodati neki balast od 16 tona, gromobran možda, gipsanu štukaturu? Tricikl, krila od šišmiša? Mogu li s punim pravom na vratima stana i poštanskog sandučića napisati ‘Marijana – umjetnica’ ili ‘Marijana – admin meme pejdža?

Kako ste uopće došli na ideju da radite kolaže ‘Maja u Vejstlendu’ u kojima glavna junakinja, djevojčica Maja, prkosi stupovima hrvatskog društva: konzervativcima, kleru i fašistima?

Izabrala sam Maju ne zato što je dobra slikovnica, upravo suprotno, zato što je dosadna, bezlična i uvijek mi je jako išla na živce. Dakle, idealna prazna podloga za udahnuti dušu. Makar crnu. Poanta je da bih zapravo voljela da ovom cijelom bezmudom narodu netko tako udahne dušu. Dakle, ako mala krhka djevojčica može glasno zarežati na apsurdni cirkus u kojem živimo, odrasli bi ljudi mogli makar zalajati.

Priti šiti siti

Već dugo radite kolaže ‘Maje u Vejstlendu’, izgleda da još niste potrošili ideje i situacije u koje možete staviti Maju, društvena stvarnost i aktualni događaji stalno vam daju nove povode. Dokle planirate ići s Majom?

Valjda dok jedna od nas ne odraste, ne znam koja bi mogla prije. Situacije se ne mogu potrošiti, potrošit ću se eventualno ja. Čak i u uvjetima savršenog stanja svijesti i jedinstva s vječnim svjetlom univerzuma, Maja bi imala makar problem s tamnim naočalama. Podemonjela Maja ima ovdje mnogo posla. Ona je medij za sve nečiste sile u našem zraku, ion bez predznaka koji u svom procesu spoznaje previše ne drži do granice dobra i zla. Djeca su u nas, kao i u svim zaostalim zajednicama, tužno i smiješno starmala. Tako grade ulični ugled iliti štit u grezom primitivizmu našeg sirovog društva. Maja i ekipa se fajtaju s demonima prošlosti i sadašnjosti koje je, iskreno, teško anticipirati bez plemenskog šamana i psihodeličnih tvari. Dinamitom, kanistrom benzina i vudu iglicama savladavaju prepreke na putu do normalne budućnosti, kad se već nitko drugi za to nije pobrinuo.

U tritisućljetnom kontinuitetu Zadra kao grada nikad se nije uspjelo ugnijezditi neko sjeme osobnosti, nečeg zadarskog. Mijenjao je vlasnike kao neki prokleti hotel i zato se nekako doima kao da je sav slučajan

Kojim kolažima o Maji ste bili najzadovoljniji? Jesu li to nužno oni najpopularniji?

Najzadovoljnija sam kad Maja uspije utrpati cijelu sagu o defektima društva u malu šarenu sliku koja prolazi kao univerzalni jezik, kad se smiju i oni koji su prozvani.

Kakav je bio osjećaj kad ste vidjeli da se prvi kolaži s Majom masovno dijele na društvenim mrežama?

Naravno, i Maja i ja volimo kad nas uberlajkaju i dijele, no priznajmo da internetski parametri nisu baš pouzdan znak kvalitete.

Grad u kojem ste odrasli i u kojem živite jedna je od polazišnih točaka vašeg rada. On je za vas wasteland, kako ga nazivate na svojim fotografijama i GIF-ovima u kojima miješate nadrealne motive i likove životinja s povijesnom baštinom, spomenicima i stvarnim lokacijama. U pitanju su ‘ZD postcards’ kojima kritizirate turistički identitet Zadra. Što vas vodi u njihovom kreiranju?

Ovaj je grad svojevrsni opskurni poltergeist teritorij i njegova je esencijalna vibra nadrealna. U tritisućljetnom kontinuitetu Zadra kao grada nikad se nije uspjelo ugnijezditi neko sjeme osobnosti, nečeg zadarskog. Mijenjao je vlasnike kao neki prokleti hotel i zato se nekako doima kao da je sav slučajan. Odmalena me dere taj filing odsutnosti nečeg neidentificiranog, ali vrlo bitnog i imam zov da u taj void naselim legende, bića i pojave. Sad kad je postao golema depersonalizirana pizzerija, sve te povijesne vedute zaista izgledaju jezivo poput kulisa u nekom prebolesnom filmu. Znači trippy skroz. Volim ga odmila zvati priti šiti siti. I, naravno, zbog ljepote i istine. Eto zašto, Nora. A za kraj, stari zadarski pozdrav: Rita Ora!

1/5