>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Marko Ercegović: Za laganje se dobiva novac, za istinu opasnost

Imao sam privilegiju da, radeći za časopise, snimam ljude koji upravljaju našim životima. Dugo nisam znao artikulirati svoj otpor prema činjenici da sudjelujem u izgradnji afirmativne slike o tom svijetu. Moje plaćeno laganje fotografijom u meni je izazivalo određenu anksioznost i osjećao sam potrebu da napravim korak unazad

Fotograf Marko Ercegović, poznat po uglavnom poetičnim i lirskim fotografijama, u zagrebačkoj Galeriji Spot nedavno je predstavio, zajedno s urednicom izdanja Sandrom Križić Roban i Tomislavom Medakom, svoju drugu fotografsku knjigu ‘L.p,’ koja je objavljena u suizdanju autora i Ureda za fotografiju. Riječ je o umjetničkoj knjizi koja kroz osobnu priču prikazuje svijet birokracije za koji ovaj fotograf smatra da postoji velik interes šire javnosti. Listajući ovu knjigu nailazimo na fotografije koje je rijetko koji fotograf bio u prilici snimiti. Riječ je o poslovnim prostorima daleko od očiju javnosti, bilo da je riječ o bankama i korporacijama ili o ministarstvima. Prepoznajemo i neka poznata lica, poput onih Ninoslava Pavića, Dubravke Jurline Alibegović i Ivice Todorića, ali i manje poznata poput Milivoja Goldštajna, moćnog čovjeka iz svijeta financija.

Knjiga počinje s fotografijom foajea Agrokora u kojem je brončani jelen u prirodnoj veličini koji riče. Rika predstavlja na neki način erotski naboj koji imaju ljudi koji uzimaju moć da upravljaju. S jedne strane neka rika, a s druge nemoć. Jelen je uklonjen 2016.

Fotografska knjiga ‘L.p,’ čini se kao vaš najangažiraniji rad, puno direktniji, a manje poetičan u odnosu na ‘tihu fotografiju’ kojom se inače bavite?

Razumijem vaše pitanje, ali ne doživljavam ove fotografije kao neki poseban vid angažiranosti. Za mene je fotoaparat zadužen za ono što će biti na fotografiji, dok se ja brinem za način i odnose. Nisam još uspio dohvatiti kako će stvari koje snimam izgledati na fotografijama. U ovom slučaju to je i malo drugačije i možda zvuči pomalo konfuzno, ali na određeni način to je i ono što mi se kod ove knjige i sviđa, jer se ona ne bavi problemima u fotografiji, već se bavi onim što se nalazi na fotografijama u smislu informacija. To je za mene novi problem i istražujem novi teren. Same fotografije u knjizi nisam imenovao: složene su u jednu kolekciju pored koje se nalazi samo godina snimanja. Činilo mi se da je tako ispalo intenzivnije, jer tekst koji se nađe pored fotografije jako utječe na fotografiju i onda kad izostane. Činilo mi se da možda tako mogu dobiti vremensku crtu koja bi prikazala period u rasponu od deset godina, a uspon ili pad neka se sam iščita.

U svijet poslovne fotografije ušao sam 1998., na svojoj trećoj godini studija. Tada sam se prvi put susreo s pojmom afirmativno novinarstvo, koji mi ni do danas nije postao jasan, no naučio sam što je afirmativna, uljepšana, fotografija koja ne govori istinu. Mene je počelo smetati to što radim i kao čin osobnog revolta počeo sam snimati fotografije koje su objavljene u ovoj knjizi, jer sam imao potrebu da moje fotografije govore istinu, koliko god to one to bile u stanju. Istovremeno, mislim da je ovo lojalna knjiga, bez obzira na to što smatram da ruši napore PR tvrtki koje štite sliku o svojim klijentima. Ironično je što mislim da sam i dalje lojalan firmi za koju sam radio, iako sam tamo dobio otkaz, za kojim danas nemam nikakvo žaljenje jer su mi napravili uslugu. Najlojalnije što mogu napraviti je da budem kritičan i da pokušam govoriti istinu.

Potreba da se kaže istina

Gdje ste i zašto dobili otkaz?

Možda je to zanimljiva priča za novine, ali nisam siguran da je želim ispričati. Radi se o tome da je bio raspisan natječaj na kojem nisam dobio posao koji sam već radio petnaest godina, kao fotograf za Zagrebačku banku. Tek kasnije sam saznao da sam posao izgubio zato što sam bio javno angažiran u inicijativi Srđ je naš, u vrijeme dok je Zagrebačka banka investirala u taj projekt. Izgleda da se netko preplašio da bi netko visoko unutar banke mogao primijetiti moj angažman i onda se pobrinuo da izgubim posao.

Treba podsjetiti da je ZABA svojevremeno bila izdavač četiri-pet časopisa. Jedan od tih časopisa izlazio je u 400.000 primjeraka. Fotografije koje sam snimao sam sam birao, s obzirom na to da sam bio urednik fotografije u nekim od tih časopisa. Od mene se prešutno očekivala afirmativna fotografija, što sam i vrijedno radio. Smetao me rascjep između onoga što vidim i onoga što trebam prikazati. U ovoj knjizi opet bira fotografije ista osoba. Umjetnička knjiga je postojanje mene kao iste one osobe i stvarno mi nije jasno zašto bih trebao osjećati opasnost. Nitko nije kupio moje pravo na umjetničko izražavanje u paketu s mojim laganjem. Nitko nije kupio moju potrebu da kažem istinu. Mislim da nitko ne može tražiti da prestanem biti ja samo zato što istovremeno fotografiram za nečije potrebe. Za laganje novac, za istinu opasnost.

Fotografije u knjizi nastajale su između 2006. i 2016. godine. Zašto ste se odlučili da ih tek danas objavite u ovom obliku? Doima se kao dobra koincidencija da jedna ovakva fotografska knjiga izađe u trenutku dok se dešava afera u Agrokoru.

Riječ je o čistoj koincidenciji, zato što sam sredstva za izdavanje ove knjige počeo tražiti 2011. godine, tako da moj pokušaj da je napravim traje već neko vrijeme. Zanimljivo je i to da mi se već u tri-četiri navrata učinilo da sam propustio trenutak za njezino objavljivanje. Recimo u trenutku pada Ive Sanadera ili početka recesije i gospodarske krize, kada mi se činilo da bi bilo super da se knjiga pojavi. Kako nisam mogao kontrolirati kada ću prikupiti sredstva za njezino objavljivanje, nisam ni planirao trenutak. Jednostavno, izašla je kada je izašla, ali mislim da bi uvijek bila aktualna. Posljednjih desetak godina događaju se različite krize s kojima ova knjiga koincidira.

Knjiga počinje s fotografijom foajea Agrokora koju sam snimio s ulice, kroz staklo, na kojoj se nalazi brončani jelen u prirodnoj veličini koji riče. Tu fotografiju sam snimio 2006. i taj jelen je uklonjen 2016. godine. Snimio sam i uklonjenog jelena, odnosno isti prostor bez njega, ali sam i do samog izlaska knjige tražio motiv koji će simbolički bolje prikazati situaciju. Bilo bi mi super da sam imao snimku policajaca u tom foajeu. Dan kada je knjiga izlazila iz tiska s Ciboninog tornja su skidali logo Agrokora, što bi recimo također bila dobra fotografija za kraj. Iako lajtmotiv, sam Agrokor mi nije bio toliko u fokusu, u knjizi mi je bilo važno da budu zastupljene velike kompanije jer one imaju najveći utjecaj na situaciju u državi i mislim da je u interesu javnosti da se prikažu iznutra. Tako je i sa Zagrebačkom bankom, ali i velikim brojem malih firmi, kao i države. Iako imam neravnomjerno premalo fotografija iz svijeta lokalne uprave.

Jelen koji riče iz foajea Agrokora nalazi se i na naslovnici knjige. Kakvo je njegovo značenje?

Ivica Todorić je, mislim, sedmi lovac u Europi na jelene, a prvi u lovu na medvjede. Dakle riječ je o istaknutom ‘sportašu’. Mislim da je erotski trenutak rike tog jelena dosta značajan. Dizajner knjige Dejan Dragosavac Ruta odmah je prepoznao taj moment i stavio tog jelena na naslovnicu. Meni se to učinilo kao dobar odnos s cijelom knjigom, a ta rika predstavlja na neki način jedan erotski naboj koji imaju ljudi koji uzimaju moć da upravljaju. S jedne strane često je neka rika, a s druge nemoć. Ne znam tko je autor tog jelena, ali mi izgleda kao odljev – skulptura je izrazito realistična, a moj izmišljeni fiktivni narativ bio bi to da je Todorić jednostavno ulovio tog jelena i naručio izradu odljeva. To bi mogao biti njegov portret iz 2006. godine.

Uzurpiranje termina ‘uhljebi’

Bili ste angažirani da napravite lijepe portrete, da dokumentirate poslovne susrete, sastanke. Ipak, vi svoj pogled preusmjeravate prema drugačijem viđenju svijeta, prema drugačijem vidu dokumentiranja. Što ste naučili u tom procesu fotografiranja i zapravo osobnog približavanja centrima moći?

Englezi imaju naziv za ljude koji upravljaju i koji su na određeni način nedodirljivi – the man. To su ljudi koji našim životima dirigiraju od širokih razmjera pa do najsitnijih detalja, poput zareza u stopi poreza koji plaćamo ili načina na koji nam se dijete školuje. U knjizi nisam diferencirao privatne upravljače i javne upravljače jer mislim da jednako utiču na naš život i da javnost za njih ima jednak interes. Dakle zanimaju me ti ljudi. Imao sam privilegiju da se, radeći za poslovne časopise, krećem po prostorima gdje ti ljudi rade. Dugo vremena nisam znao artikulirati svoj otpor prema činjenici da sudjelujem u izgradnji afirmativne slike o tom svijetu. Nisam se osjećao dobro jer se ono što sam vidio i ono što sam prikazivao na svojim naručenim fotografijama nije trudilo odgovarati istini. Moje plaćeno laganje fotografijom u meni je izazivalo određenu anksioznost i osjećao sam potrebu da napravim korak unazad i da napravim fotografije koje pokazuju neku širu sliku. Zato većina fotografija objavljenih u knjizi ima nešto širi plan u odnosu na fotografije koje sam snimao za naručitelje. Kao netko tko je pozvan u te prostore osjećao sam se pozvanim fotografirati što vidim oko sebe. Mislim da su ove fotografije bolje jer kvalitetnije prikazuju stvarnu osobu, a ne sliku nekog poslovnog nadčovjeka. U ovoj knjizi možemo vidjeti kako to zapravo izgleda i ništa više. Mene je smetalo da sam i sam sudjelovao u tome da filtriram tu sliku ne bih li ih pokazao idealnijima prema svijetu. Također, u tim zgradama postoje i ljudi koji nemaju nikakvu moć i zato mi je izuzetno draga fotografija jedne gospođe koja poslužuje šampanjac direktorima.

Je li u tom procesu došlo do autocenzure i odluke da se određene fotografije ne uvrste u knjigu?

Ne na način autocenzure, nikako. Fotke su birane u narativ koji više postavlja pitanja nego daje odgovore. Mislim i da ideja neugodnosti dolazi od toga da je naša slika o stvarima sagrađena na osnovu pažljivo planiranog PR-a u kojem mi kao obični građani nismo u stanju percipirati taj svijet, već isključivo kroz tu reklamu. Čim se taj svijet prikaže otvoreno i iskreno, bez filtera, često dolazi do reakcije da je to loše za one koje sam snimao. Mislim da to nije tako i da je istinit prikaz bolji prikaz. PR zid u kojem sam i sam sudjelovao toliko je snažan da ideju o nekom ministarstvu ili kompaniji nismo u stanju vidjeti drugačije od onoga kako nam je prikazano kroz taj filter. Ne mislim da sam ljude u ovoj knjizi ocrnio, naprotiv, mislim da ih prikazujem jedino moguće dostojanstveno – onakvima kakvi jesu. Pazio sam na to, to je pitanje i mog dostojanstva. Fotografije za knjigu su birane onako kako sam smatrao da je to najbliže onome što sam vidio.

U predgovoru vaše knjige koji potpisuje Tomislav Medak spominju se ‘uhljebi’, ‘paraziti’, ‘funkcionarijat’. Posljednjih godina pojavljuje se termin ‘uhljebi’, iako je državna administracija bila prezrena i u periodu socijalizma. Otkud dolazi ta vrsta prezira, koja se često usmjerava i prema ženama, za koje možemo čuti nazive poput ‘šalteruša’?

U početku, termin ‘uhljebi’ pojavio se kao naziv za ljude koji su putem političkih struktura, klijentizma i nepotizma dobivali radna mjesta iako za njih nisu bili kvalificirani. Taj termin su libertarijanski krugovi u zemlji uzurpirali i počeli koristiti za sve koji primaju plaću iz proračuna. Radi se o zamjeni teza, odnosno uzurpiranju termina.

1/3