Da li su nedavna dešavanja u Vašingtonu probudila nadu na severu Kosova?
Nada ovde više ne postoji. Sve se svelo na životarenje od danas do sutra, i to samo dok bude novca koji stiže sa obe strane. Nema nade kada roditelji svoju decu šalju na fakultete, a sve češće i u srednje škole u centralnu Srbiju. Možda se kao poslednji trag nade može uzeti uverenje da Srbija ipak neće priznati Kosovo. I kada se to priznanje ne desi, kao u Vašingtonu, onda nastupi olakšanje. Ali se onda čitav cirkus nastavlja i kraj mu je u pogledu svršetka izvestan.
Imaju li ljudi povjerenja u aktuelnu vlast u Srbiji?
Nakon svih sjajnih briselskih ‘pobeda’, posebno ubistva Olivera Ivanovića, ljudi se odavde masovno sele. Oni koji ostaju, osim šačice najhrabrijih koji smeju da iznesu svoj stav, pretvorili su se u glasačku mašineriju koju direktori ili drugi rukovodioci u buljucima izvode na kolektivna glasanja. Istina je da su ljudi ovde uz pomoć različitih pritisaka pretvoreni u ambivalentnu nezainteresovanu masu sa samo jednim ciljem – da prežive. Zahvaljujući svemu što su preživeli nakon 1999., dobro vide da sve ono što vlast u Beogradu predstavlja kao velike pobede ustvari njima otežava i komplikuje život, tako da su sigurni da njihova prava nekim novim sporazumom neće biti zaštićena, naprotiv, biće dodatno ugrožena, bez obzira što ćute.
Koliko je ponovna aktuelizacije priče o Zajednici srpskih opština (ZSO) samo moneta za potkusurivanje, a koliko realnost?
To je već dogovorena stvar i jedina neispunjena obaveza proistekla iz dosadašnjih briselskih sporazuma. Dakle, tu se nema više šta dogovarati, već bi Brisel morao da natera Prištinu da ispuni svoju obavezu. Ponovna aktuelizacija razgovora o ZSO je samo demagoška, čak i cinična, priča koja treba da se predstavi kao ključni ustupak Srbiji zarad prihvatanja konačnog sporazuma o dobrosusedskim odnosima na osnovu kojeg će i dalje ‘nepriznato’ Kosovo postati član UN. Što je isto kao priznanje.
Kako gledate na tačke u dokumentu o međusobnom priznanju Izraela i Kosova i premeštanju ambasade Srbije u Jerusalim?
Premeštanje ambasade u Jerusalim kao nagrada Izraelu zato što su priznali nezavisnost Kosova učiće se kao najveća glupost u diplomatiji. To je u suprotnosti sa rezolucijom Saveta bezbednosti 478 o povlačenju svih ambasada članica UN-a iz Jerusalima, u situaciji kada je takođe jedna rezolucija Saveta, ona sa brojem 1244, glavni i poslednji argument o suverenitetu Srbije nad njenom južnom pokrajinom. Dok se Srbija iz petnih žila upire da tu rezoluciju očuva, drugu krši, čime dolazi u red bahatih država koje se ne drže međunarodnog prava. To što je taj čin potpuno u suprotnosti sa zajedničkom spoljnom politikom EU-a kojoj Srbija teži i koliko će to negativno uticati na odnose sa Palestinom i drugim arapskim državama, posebno je negativna priča.