>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Marksistička metapolitika

Metapolitičkom tumačenju ne mora biti izložena samo razlika između čovjeka i građanina. Metapolitički marksizam omogućava nam da uvedemo i razlikovanje primjerice između radnog i suverenog naroda

Govoreći o putu od arhipolitike do metapolitike, francuski filozof Jacques Rancière propituje odnos filozofije i politike u izrazu politička filozofija. A taj izraz za njega ne označava nikakvu vrstu, teritorij ili filozofsku specifičnost. Njemu je to samo riječ koja imenuje susret. Susret u kojemu se izlaže politički paradoks ili skandal da ‘politička filozofija’ nema svoga vlastitog utemeljenja. Ono što zovemo politikom samo je ostvarenje jednakosti bilo koga s bilo kim. Jednakost je tako nepolitički uvjet politike i ona se javlja samo u figuri onoga krivog. Politika stalno biva iskrivljavana izbijanjem jednakosti koja teži slobodi. Politika nikada nije čista, ona se nikada ne utemeljuje u vlastitoj biti zajednice i zakona. Ona djeluje samo kada zajednica i zakon mijenjaju svoj status, pripajanjem jednakosti zakonu, čime se pojavljuje dio koji je identičan s cjelinom.

Filozofija kao sastavnica ‘političke filozofije’ je ona koja uvijek dolazi prekasno. To kašnjenje sama filozofija pripisuje onom krivome demokracije. U određenom smislu, politika u obliku demokracije uvijek je već prisutna, ona ne čeka svoje načelo ili arche. Ne čeka dobar početak koji bi je porodio kao ostvarenje vlastitih načela. Isto tako je narod kao demos na neki način uvijek već prisutan. On konstituira sferu pojavnosti kao narodno ime. A pomoću nejednakog zbroja narod je istodobno i dio i cjelina. Utvrđivanjem onoga što joj prethodi, ‘politička filozofija’ transformira se u dijagnozu o konstitutivnoj pogrešci. U tome konceptu demokracija ne predstavlja toliko pravdu koliko dramaturgiju spora.

Političke filozofije tako su imena paradoksa. One nude rješenje paradoksa dijela bez udjela tako da ga zamjenjuju ekvivalentnom funkcijom. Ili, stvarajući njegov simulakrum, oponašajući politiku u njezinoj negaciji. Rancière definira tri velike figure političke filozofije, tri figure paradoksa čija je zadnja riječ ostvarenje/ukinuće filozofije same. Te tri velike figure su arhipolitika, parapolitika i metapolitika.

Ovdje nije mjesto da razlažemo sve tri definicije i njihove međusobne odnose. Zato će nas u nastavku zanimati samo fenomen metapolitike. A i on samo s obzirom na ulogu marksizma u njoj. Treća figura ‘politike filozofa’ je dakle matapolitika. Ona je smještena točno nasuprot arhipolitike. I dok je ova poništavala lažnu politiku, koju je vidjela u demokraciji, metapolitika proglašava radikalni višak nepravde ili nejednakosti s obzirom na ono što politika može afirmirati kao pravdu i jednakost. U tom svom višku metapolitika ukazuje na istinu politike. Ali ta istina pripada posebnoj vrsti. Sada više nije riječ o ideji dobra, pravde, božanskog kosmosa ili istinskoj jednakosti, pomoću kojih bi se mogla uspostaviti istinska zajednica, namjesto sadašnje političke laži. Metapolitika je diskurs o lažnosti politike, koja udvostručuje svaku političku manifestaciju spora. Ona svaki put obilježava raskorak koji postoji između imena i stvari. I dok je antička arhipolitika predlagala lijek za ozdravljenje zajednice, moderna metapolitika samo je još znanost o simptomima. Kao takva, ona u svakoj političkoj razlici, pa tako i u onoj između čovjeka i građanina, uočava znak neistine.

A baš je na toj razlici, razlici između čovjeka i građanina, koju je razradio još u mladenačkom tekstu ‘O židovskom pitanju’, Marx postao misliocem metapolitičke interpretacije. Taj raskorak na početku označava granicu politike, njezinu nemoć da ostvari upravo ono što je ljudsko u čovjeku. U tom smislu, ljudska emancipacija je ono istinito slobodnog čovječanstva, s onu stranu granica političkog građanstva. No ta istina o čovjeku istovremeno mijenja i svoje mjesto! Čovjek više ne predstavlja buduće ispunjenje, s onu stranu svake političke reprezentacije. On sada označava skrivenu istinu, koja se nalazi iza te reprezentacije. Ta skrivena istina je čovjek građanskog društva, sebični posjednik. Kao takav, on je pandan onome razvlaštenome, čija građanska prava služe samo kao maska radikalne nepravde. Odsutnost istinskog građanstva, kojim bi se ispunila ljudskost istinskog čovjeka, postaje sada njegova sposobnost da služi interesima čovjeka posjednika. Pa makar i tako da ih maskira. Na ovome mjestu politička participacija je dakle laž o onome istinitom, koje nazivamo društvom. Ali onda je i ono društveno samo također uvijek svodivo na običnu političku neistinu.

Klasa je sada jedan od označitelja pomoću kojega se dijele zbrojevi policijskog poretka (u razlikovanju policije od politike, ključnom za Rancièrea). U tom policijskom smislu klasa je samo puka grupacija ljudi kojima njihovo podrijetlo ili djelatnost doznačuju neki poseban status ili rang. To je najprije nešto gotovo isto što i profesionalna grupa. Ali u političkom smislu klasa je nešto sasvim drugo! Ona je izvršitelj spora, ime za broj neubrojivih, način subjektivacije koji se preslikava preko cjelokupne stvarnosti društvenih grupa. Između te dvije vrste antagonističkih klasa marksistička metapolitika sada uspostavlja dvosmislen odnos.

Taj dvosmisleni odnos sažima se u definiciji proletarijata, koji sada postaje ‘društvena klasa koja više nije društvena klasa’ (Marx, ‘Uvod u kritiku Hegelove filozofije prava’). Ime proletarijat sada je puko ime za one neubrojene, za način subjektivacije, koja dio bez udjela dovodi u nove sporove. Iznimnost klase koja nije klasa Marx shvaća kao rezultat procesa društvenog raslojavanja. Od jedne političke kategorije on je tako iskovao politički pojam koji govori o neistini politike. Tako pojam klase ulazi u oscilaciju smisla metapolitike: između radikalne negacije svake političnosti i mogućnosti jedne ‘istinske politike!

Kao ono istinito političke laži, pojam klase postao je tako središnjom figurom metapolitike. Takva metapolitika, u svojoj dvostrukosti, može se zakvačiti za svaki društveni fenomen, demonstrirajući istinitost njegove lažnosti. I to je Marx nazvao ideologijom! I to je ono što ovdje stalno iznova, na novom i novom materijalu, pokušavamo analizirati. Riskirajući da se ta spekulacija stalno može okrenuti i protiv nas. Uvijek iznova zanima nas samo takva istina čija je jedina indicija lažnost. Istina kao objelodanjena lažnost. Istina kao univerzalno parazitiranje u postojećem, koje nam ne da disati.

Ali takva, naoko vrlo ograničena konceptualizacija, otvara niz novih mogućnosti. Metapolitičkom tumačenju sada ne mora biti izložena samo razlika između čovjeka i građanina. Metapolitički marksizam omogućava nam da uvedemo primjerice i razlikovanje između radnog i suverenog naroda. To da je narod u sebi različit sada više nije skandal. Uostalom, politika i postoji otkada postoji sfera pojavnosti subjekta zvanog narod, čija se vlastitost sastoji u tome da je različit od sebe samoga. Kada to shvatimo, možemo bez straha od ‘populizma’ prihvatiti pojavnost demosa i element kratosa, tj. postojanje snage naroda. I onda tu sferu pojavnosti pomoći širiti, a snagu joj povećati.

1/1