>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Maroje Mrduljaš i Saša Ban: Jadranski megahoteli su štitili obalu od daljnje izgradnje

Autori dokumentarnog serijala ‘Betonski spavači’, uoči njegova prikazivanja na HTV-u: Megastrukture su izuzetno važne jer utjelovljuju kritički odgovor na masovni turizam. Naime, umjesto nepotrebnog širenja uz obalu, zastupana je ideja da se turistički kapaciteti koncentriraju na pažljivo odabrana mjesta, a da se ostatak obale ostavi neizgrađen kako bi se sačuvale prirodne ljepote i povijesne urbane jezgre

Nakon što pogledaju sve četiri epizode vašega dokumentarnog serijala ‘Betonski spavači’ u kojem predstavljate zapuštenu i uništenu modernističku turističku arhitekturu Jugoslavije, i gledatelji ostaju devastirani tim realitetom. Vidite li sistemske paradokse socijalističkog urbanističkog modernizma i njegove prednosti ili njih oblikuju aktualnosti kapitalizma?

Mrduljaš: Moramo upozoriti da je naš serijal donekle jednostran. Bavimo se napuštenim, devastiranim turističkim zgradama i kompleksima, no velika većina hotelskih kapaciteta koje danas koristimo su naslijeđeni iz doba socijalizma i reciklirani kao brownfield investicije. Spletom okolnosti koje su uvjetovane mikropolitikama i iracionalnostima privatizacije, neki od kulturno najvrjednijih kompleksa danas su ruševine. Naravno, tu je i određena logika. Primjerice, gotovo svi veliki turistički kompleksi u Istri danas su u punoj funkciji, a pritom nisu značajno promijenili svoju fizionomiju. Riječ je o sistemima koji su još u socijalizmu funkcionirali kao efikasne korporacije, imali razvijen menadžment, veze s internacionalnim turoperatorima. Takve sisteme su novi vlasnici lako prilagodili novim potrebama i otuda kontinuitet prelaska iz socijalizma u kapitalizam. To se događa u situacijama gdje se na kraju privatizacijskih obrata kao novi vlasnici pojavljuju ozbiljne, uglavnom talijanske i austrijske turističke kompanije. Obrnut je slučaj kompleks Haludovo u kojem novi vlasnik, koji nema veze s turizmom, ne donosi novo znanje, a čini se da mu je i Haludovo kao investicija nevažno. Konačno, poražavajuće su situacije u kojima je država vlasnik, kao što je to slučaj u dječjem lječilištu u Krvavici, gdje se pokazuje iracionalna nebriga za resurse. Institucije i agencije vide samo parcelu za preprodaju, ne i građevinu na toj parceli, za koju se pak automatizmom računa da je bezvrijedna i da će biti uklonjena. Vrlo primitivan način razmišljanja, ne samo u kulturnom nego i u ekonomskom, ali i civilizacijskom smislu.

Ban: Sve je krenulo s tekstom u novinama o dječjem lječilištu u Krvavici čiji naslov je glasio otprilike ovako: ‘Dječje lječilište zaštićeno kao kulturno dobro, lokalna zajednica je ogorčena’. Pritom je ‘ogorčena strana’ bila ona s aspiracijama na brzu zaradu kroz preprodaju. A ljudi koji su radili na ovim mjestima ili su na bilo koji način vezani uz ove kuće uvjereni su da one i danas mogu funkcionirati.

Ruševno Haludovo

Dokumentirate otrežnjujuću spoznaju: ultimativna devastacija te fenomenalne arhitekture nije se dogodila tijekom i neposredno nakon rata, nego tek dvijetisućitih. Zašto je morao stradati baš modernizam?

Mrduljaš: Naša obala doživjela je korjenitu urbanu transformaciju tijekom 1960-ih i 1970-ih. Modernizam je najviše morao stradati po logici njegova opsega, jer ga je najviše, iako ima i starijih zapuštenih hotela. Tijekom rata turistička arhitektura udomljuje izbjeglice i prognanike, stanica je na putu regionalnih migracija. Tek u drugoj polovici 1990-ih, pa i kasnije, dešava se prava propast hotela. Ne bih rekao da su razlozi isključivo ideološki u smislu animoziteta prema modernizmu, iako on postoji. Više je riječ o produženom šoku modernizacije koja se poklopila s retradicionalizirajućim tendencijama u Hrvatskoj i regiji. Kada u neku ruralnu, zaostalu sredinu upisujete radikalno novi kulturni i urbani sloj, potreban je korjeniti emancipacijski proces da taj sloj u potpunosti zaživi. Za taj proces nije bilo dovoljno vremena. Sada imamo slučaj da je prošlost imala više budućnosti nego sadašnjost.

A politički razlozi devastacije?

Tijekom rata turistička arhitektura udomljuje izbjeglice i prognanike, stanica je na putu regionalnih migracija. Tek u drugoj polovici 1990-ih, pa i kasnije, dešava se prava propast hotela. Ne bih rekao da su razlozi isključivo ideološki, više je riječ o produženom šoku modernizacije koja se poklopila s retradicionalizirajućim tendencijama

Ban: Naravno, u mjeri u kojoj je politika izašla u susret privatnim interesima i zažmirila na dugotrajno uništavanje. Fizička devastacija se realizira kao finale, često nakon dvijetisućitih, ali teren se pripremao ranije. Trebalo je dokazati da nema budućnosti za poslovanje tih objekata, na račun toga su dizane hipoteke, podijeljeni su otkazi.

Ovdje je riječ uglavnom o zaštićenim kulturnim spomenicima. U kojemu trenutku bi se ipak mogla dogoditi suvislost arhitektonske emancipacije, o čemu ona ovisi?

Ban: Ovisi upravo o prepoznavanju modernističke baštine kao vrijednog kulturnog dobra u široj javnosti. Što se tiče odnosa države naspram tih objekata, po mojem je mišljenju ona odgovorna u sto posto slučajeva. To smo pokušali naglasiti, uz činjenicu da nije važno je li privatni vlasnik domaći ili strani. Država kao dobar gospodar može i mora brinuti za zajednicu. Ako privatnik propadanju prepušta objekt od 20.000 metara četvornih tijekom 10-15 godina, to mora biti dovoljno jak razlog za intervenciju. Država može mijenjati ugovore koji su nepovoljni po njezine građane.

Primjer hotelskog kompleksa Haludovo na Krku arhitekta Borisa Magaša u svakom je smislu ekstravagantan. Nekad mjesto susreta socijalističke i svjetske kapitalističke elite sa 70 angažiranih Penthouseovih djevojaka ‘Maza’, danas grandiozno u propadanju: što vas se ondje posebno dojmilo? U kojemu smislu ima nade za obnovu?

Ban: Prvi dolazak u prostore ruševnog Haludova je dojmljiv. Kombinacija prekrasne prirode i ostataka kompleksa koji govore o nevjerojatnoj količini rušilačke energije. Kompleks se nalazi svega dvadesetak minuta vožnje od Rijeke, pa smo u šali znali govoriti kako bi i ovakav kakav jest mogao donositi profit, kada bi se kao svojevrsni spomenik uključio u dio turističke ponude.

Mrduljaš: Haludovo je jedinstveno po tome što stoji na prijelazu od modernizma u postmodernizam, a u hrvatskoj arhitektonskoj historiografiji ipak je smatran manje važnim, gotovo ekscentričnim radom. No ključna je urbanistička zamisao: Haludovo je projektiran kao uvjerljiva simulacija grada, s centralnom gradskom palačom, bedemima, podgrađem. Takva koncepcija dovela je do kombiniranja različitih tipologija, time i standarda smještaja. Vrlo zanimljivo i jedinstveno u smislu formiranja socijalno heterogenog okoliša, što je u turizmu danas sve teže zamislivo. Unutar jednog kompleksa imali ste i luksuzni centralni hotel i superluksuzne vile, ali i skromnije apartmane – a svi su koristili zajedničke javne prostore i sadržaje. Postoji, uvjetno rečeno, klasna stratifikacija, ali i ideja da svi zajedno provode svoj odmor.

Arhitekt Idis Turato u epizodi o modernističkim motelima Ivana Vitića zaključio je da nijedan student arhitekture koji je radio vježbenički projekt obnove tih Vitićevih objekata nije razmišljao u smjeru obnove primarne svrhe motela, nego je projekt približio potrebama aktualnog turizma u ime svakovrsne elitne terapije. O čemu nam to govori?

Mrduljaš: Iako je modernizam bio usmjeren prema projektiranju za apstraktnog korisnika, danas nam je jasno da je bio i dovoljno otvoren za nove interpretacije: zato nešto što je originalno stvoreno kao motel naknadno može postati bilo što. Danas se pak istražuju odgovori na različite životne stilove, a to često vodi iscrpljivanju u mikronarativima korištenja prostora. Primjerice, može li nešto poput, sada malo karikiram, ‘hostela za mlade kreativce s karting stazom i poljima mediteranskog ljekovitog bilja’ u budućnosti trajati duže od pet sezona i zatim mijenjati prvotnu namjenu, u to nisam baš siguran.

Dječje lječilište u Krvavici

Jadranske ‘megastrukture’ ili megahoteli kao dokazi omasovljujućeg turizma postavljaju višeznačnu problematiku: koju? Može li se takva arhitektura uklopiti u turističke trendove?

Mrduljaš: Megastrukture su izuzetno važne jer utjelovljuju kritički odgovor na masovni turizam. Naime, umjesto nepotrebnog širenja uz obalu, zastupana je ideja da se turistički kapaciteti koncentriraju na pažljivo odabrana mjesta, a da se ostatak obale ostavi neizgrađen kako bi se sačuvale prirodne ljepote i povijesne urbane jezgre. Megastrukture nisu agresivni betonski mastodonti koji narušavaju sklad obale nego upravo suprotno, one štite obalu od daljnje izgradnje, a osmišljene su kao umjetna topografija, kao gusti mali gradovi koji se na vrlo uvjerljiv način suočavaju s problemom ‘projektiranja za velike brojeve’. Megastrukture jesu izazov za obnovu, ali Hotel Croatia u Cavtatu i Hotel Palace u Dubrovniku primjer su dobre obnove i uspješnog poslovanja. Ti hoteli su i izvorno projektirani za visoku kategoriju, koju su do danas sačuvali. Vrlo je naivno viđenje prema kojem je visokokvalitetni turizam nekompatibilan s velikim kompleksima. Upravo suprotno, ako u sklopu hotela hoćete imati dobre restorane, bazene, vrhunske wellnesse, to puno bolje podnose veliki sistemi. I u našem serijalu se kroz aktivističke i kulturnjačke inicijative zaštite i obnove turističke arhitekture, uz primjer postepene transformacije Doma mladih u Splitu, otvaraju optimističnije perspektive.

Država kao dobar gospodar može i mora brinuti za zajednicu. Ako privatnik propadanju prepušta objekt od 20.000 metara četvornih tijekom 10-15 godina, to mora biti dovoljno jak razlog za intervenciju. Država može mijenjati ugovore koji su nepovoljni po njezine građane

Najdirljiviji primjer je modernistički koncept dječje plućne bolnice u Krvavici arhitekta Rikarda Marasovića. Objekt je gradila JNA, arhiva ne postoji, donedavno je bio nepoznanica i užoj struci: kako to? Arhitektonski i ideološki, to bi bio ultimativni dokaz socijalističke ‘utopijske gradnje’ za bolje društvo?

Mrduljaš: Dječje lječilište u Krvavici je izvanredan primjer potpune sinteze arhitektonske forme i namjene: prsten koji lebdi u šumi izložen je strujanjima zraka i suncu, s prekrasnim pogledima na more. Sama arhitektura i njezin odnos s prirodom su bili ljekoviti za plućne bolesnike. No ipak je riječ o elitnom projektu za JNA, koja je predstavljala zasebnu društvenu skupinu u Jugoslaviji. Može se reći da je to lječilište utopija za privilegirane, no ona je ostvarena i postaje presedan i pokazni model. Zavaljujući toj izvanrednoj arhitekturi na izvanrednoj lokaciji mi danas znamo što je to idealno lječilište. Ima i drugih lijepih primjera poput Dječjeg odmarališta i oporavilišta Grada Beograda u Jelsi na Hvaru ili pak utopije Otoka mladosti Obonjana, a oba su danas devastirani. Širom obale građena su radnička i dječja odmarališta čiji udio, doduše, s vremenom opada jer se potiče komercijalni turizam.

Upadljiv je odnos bivših radnika turizma iz socijalizma, s kojima ste razgovarali: arhitektonsku devastaciju shvaćaju kao ljudsku i moralnu uvredu?

Ban: Propast, na način na koji se dogodila većini ovih turističkih poduzeća, izaziva osjećaj duboke nepravde kod ljudi koji su ondje bili zaposleni. U epizodi o motelima koji su 1960-ih i 1970-ih nastajali uz Jadransku magistralu susrećemo se s primjerom uništenog motela u Trogiru, gdje smo razgovarali s nekadašnjim radnicima. Motel je danas u situaciji rješavanja vlasničkih odnosa koja blokira bilo kakve planove za korištenje. Kada se zna da ‘situacija’ traje već 20 godina, a da Grad Trogir nije u stanju ništa riješiti, sve postaje depresivno. Zbog raznih komplikacija s nekadašnjom firmom za koju su radili od 1996. godine, radnici ne mogu riješiti pitanje radnog staža. Dvije ili tri strane polažu pravo na vlasništvo, žongliraju s nekretninom i zemljištem od 21.000 metara četvornih, a radnici svoje rješenje čekaju već 20 godina. Pritom su čitav radni vijek taj objekt solidarno obnavljali i održavali ga zajedničkim ulaganjima.

Serijal je prekrasno sniman, kako panorame tako i ‘vergilijske’ šetnje po interijerima gdje Maroje Mrduljaš, teoretičar arhitekture, tumači avetinjsku arhitektoniku: s kojim ste budžetom i kojom tehnikom radili?

Ban: Unatoč jako ograničenim sredstvima, producentice serijala Miljenka Čogelja i Dana Budisavljević su inzistirale da napravimo vizual koji će prenositi jedinstvenu estetiku tih mjesta. Zbog takvog je pristupa od ideje do gotovog serijala prošlo tri godine. Koscenaristica Nevenka Sablić, snimatelj Hrvoje Franjić i ja obilazili smo kuće i tražili ljude vezane uz prostor, a na snimanjima smo razrađivali šetnje kroz prostore s Marojem koji ima rijedak dar za izlaganje, a izuzetno je opušten pred kamerom. Prostore smo snimali koristeći gimbal (naprava koja stabilizira kameru) i dron. Hrvoje Radnić, snimatelj zvuka, bilježio je zvukove u ruševinama koje je Nenad Kovačić koristio kao bazu za originalnu glazbu. Soundtrack je kombinacija tih uglazbljenih zvukova i domaće glazbe iz 1960-ih i 1970-ih. Montažu je radio Vanja Siruček. Mislim da serijal izgleda barem tri puta skuplje od stvarnog budžeta, na temelju čega se nadamo da imamo argumente za financiranje koje bi budućom produkcijom svima omogućilo dostojanstveniji rad. Serijal je predan HRT-u i nadamo se što skorijem prikazivanju.

1/1