Marta Tycner članica je poljske izvanparlamentarne stranke ljevice Razem, zadužena za međunarodne odnose. Razem je osnovan 2015. godine po uzoru na španjolski Podemos. Na izborima te godine nisu uspjeli ući u parlament, ali su postali jedina stranka ljevice u Poljskoj koja je prešla prag od tri posto nužan za državno financiranje. Godinu dana kasnije Razemove članice bile su među glavnim organizatoricama takozvanog crnog protesta protiv zabrane pobačaja, što ih je dovelo na liste najutjecajnijih ljudi koje sastavljaju zapadni mediji i organizacije. Na evropskoj razini surađuju s pokretom DiEM25 Janisa Varufakisa. S Tycner smo, između ostalog, razgovarali o atentatu na gradonačelnika Gdanjska Pawela Adamowicza, koji se dogodio 13. siječnja. Adamowicza je na pozornici humanitarnog koncerta nožem izbo 27-godišnjak koji je mjesec dana ranije pušten iz zatvora nakon što je odslužio petogodišnju kaznu zbog pljačke banke. Prilikom napada ubojica je rekao da je Adamowiczeva bivša stranka, liberalna Građanska platforma, ujedno najjača opozicijska stranka u Poljskoj, odgovorna za njegovo ‘zatvaranje i torturu’. Unatoč višesatnoj operaciji, gradonačelnik je preminuo dan nakon napada.
Kakav je političar bio Pawel Adamowicz?
Adamowicz je bio gradonačelnik Gdanjska posljednjih 20 godina. Ranije je bio vrlo utjecajna figura u Građanskoj platformi, a potekao je, kao i vodeći ljudi vladajuće konzervativne stranke Pravo i pravda (PiS), iz antikomunističkog pokreta Solidarnost, samo što se on pridružio liberalnom krilu. Prije tri godine napustio je stranku, no i dalje ga se percipiralo kao njihovog čovjeka, iako se on sam počeo sve više približavati progresivnim stavovima. Gdanjsk je bio jedini grad u Poljskoj koji je u vrijeme izbjegličke krize pozvao izbjeglice da dođu, što je bila velika stvar s obzirom na antiimigrantsku histeriju na nacionalnoj razini, kojoj se Građanska platforma nikad nije otvoreno usprotivila. Redovito je sudjelovao na Gay Prideu, što također nije uobičajeno, a bio je i deklarirani kršćanin tolerantan prema drugim religijama. Ali nije bio ljevičar i znao je dolaziti u sukobe s progresivnim organizacijama zbog gradske ekonomske politike. Ostao je upamćen događaj od prije nekoliko godina kada je jedan deložirani čovjek štrajkao glađu ispred gradske vijećnice. Adamowicz ga nije htio primiti na razgovor i čovjek je na koncu tamo i umro.
Agresivna polarizacija
Ubojstvo se tumači kao posljedica rasprostranjenog govora mržnje u javnosti koji producira konzervativna desnica. Možete li reći nešto o tome?
Polarizacija u društvu vrlo je često izrazito agresivna. U javnosti nema normalne komunikacije, gotovo pa nema društvene skupine koja ne zauzima jednu od dviju strana, a za svakoga točno znate kojem taboru pripada čim ga sretnete. U medijima i na društvenim mrežama to često eskalira u stravične manifestacije, puno gore od bilo čega što sam vidjela u bilo kojoj drugoj zemlji, osim možda u Mađarskoj. Čak i kada nastojite ostati izvan toga, teško je za vidjeti koliko štete ljudi nanose jedni drugima. Istovremeno, veza između toga i atentata na gradonačelnika nije potpuno jasna. Ovo ubojstvo evidentno ima političku pozadinu jer je napadač to i sam rekao prije nego što je uhapšen. S druge strane, još uvijek imamo jako malo informacija o njemu. Znamo da je ubojica ranije bio uhapšen zbog višestruke pljačke banke. Već tijekom suđenja, prije pet-šest godina, ustanovljeno je da je psihički nestabilan i da je imao povijest psihijatrijskog liječenja kao tinejdžer. Bilo je problema i u zatvoru, jer je istovremeno bio pod psihijatrijskim nadzorom i u samici, što mi se ovako laički čini kontradiktorno. Čini se da se nešto jako loše događalo u zatvoru. Izašao je na slobodu tek prije mjesec dana, što znači da je posljednjih skoro šest godina proveo u izolaciji, pa je teško procijeniti koliko je uopće upućen u tekuću političku situaciju. Ono što je rekao sugerira da se radi o vrlo dubokoj osobnoj traumi koju je on na neki način politizirao. Napao je političku figuru koju povezuje sa svojim zatvaranjem unatoč tome što gradonačelnička funkcija s time nema veze.
Ubijeni gradonačelnik Gdanjska Pawel Adamowicz redovito je sudjelovao na Gay Prideu, a Gdanjsk je bio jedini grad u Poljskoj koji je pozvao izbjeglice da dođu. Ali Adamowicz nije bio ljevičar i znao je dolaziti u sukobe s progresivnim organizacijama
Poljski mediji objavili su da je nekoliko dana prije ubojstva odbačena prijava protiv profašističke organizacije Svepoljska mladež zbog toga što su svojedobno objavili tjeralice protiv opozicijskih političara, među kojima je bio i Adamowicz. Mislite li da je i taj potez doprinio atmosferi nekažnjivosti?
Svepoljska mladež je jedna od organizacija koje su otvoreno, uključujući i imenom, povezane s poljskim fašizmom, fenomenom koji je postojao i prije Drugog svjetskog rata, iako ne toliko izraženo kao u nekim drugim istočnoevropskim zemljama koje su u vrijeme rata imale kolaboracijske vlade. Iako je javna memorija u Poljskoj vrlo čvrsto povezana s otporom nacizmu, organizacije koje se otvoreno pozivaju na lokalni fašizam odnedavno su počele rasti, a Svepoljska mladež jedna je od njih. Naročito su rašireni među studentima i nogometnim navijačima, dakle mahom mladim muškarcima. Njihovi članovi uspjeli su na posljednjim izborima doći na izborne liste nekih drugih stranaka, ali ne Prava i pravde, pa ih je sada troje u parlamentu. Glavna aktivnost im je organizacija Marša neovisnosti 11. studenoga, događaja koji je svake godine sve veći, a lani se obilježavala stogodišnjica neovisnosti Poljske pa je sudjelovalo 200.000 ljudi. Budući da se na tim marševima otvoreno koriste fašistički znakovi i pozdravi, vlada je ove godine prvo pokušala spriječiti održavanje, da bi se na kraju dogodio zajednički marš fašističkih organizacija i predsjednika države. Odnos između krajnje desnice i vlade je takav da u njemu postoji tenzija, ali oni istovremeno ponekad i surađuju.
Jesu li te skupine sposobne za organizirano nasilje, bojite li se?
Ne bojim se još, iako je istina da ponekad fizički napadaju ljude. U Poznanu se povremeno događaju ulični obračuni između krajnje desnice i anarhista, u Varšavi je također bilo incidenata, a najviše je tom nasilju izložen studentski antifašistički pokret.
Šok tranzicije
Prema optimističnim interpretacijama, ovaj bi događaj mogao biti prekretnica u opozicijskom pokretu. Slažete li se s time?
Mislim da ne, dapače, to ubojstvo već je sada normalizirano, ljudi su ga inkorporirali u svoje redovite internetske svađe i medijske komentare. Istina je da se organiziraju marševi protiv govora mržnje, ali ne vidim da se događa nekakva gruda, politički momentum koji bi se gradio oko tog događaja. Donekle sličan incident imali smo prošle godine, kada je jedan čovjek, inače znanstvenik, došao ispred Palače kulture u Varšavi, pročitao proglas protiv vlade i zapalio se, uslijed čega je i umro. Reakcija javnosti bila je vrlo slična i činilo se da bi taj događaj mogao nešto promijeniti, ali ništa se nije dogodilo, vjerojatno zato što se to samoubojstvo savršeno uklapa u postojeću dihotomiju, a da bi nešto bilo prekretnica, potrebno je da iskače iz okvira. Ipak, pitanje bi moglo biti hoće li PiS biti u stanju na idućim izborima zadržati ovu razinu podrške. Sada se čini da hoće, ali u kampanji će se standardno nabrajati njihovi grijesi, pa tako i ovo ubojstvo, što bi možda zajedno moglo imati nekakav efekt, iako ne vjerujem u to. No čak i da pobijedi opozicija, stvari se ne bi bitno promijenile jer bi i nova, liberalna vlada zapravo bila vlada desnice.
Poljska je jedna od rijetkih evropskih zemalja koja u parlamentu nema socijaldemokratsku stranku. Kako je došlo do toga?
U većini postkomunističkih zemalja, pa tako i u Poljskoj, socijaldemokratska stranka je transformirana bivša Komunistička partija, a to znači drugačija od zapadne socijaldemokracije. Šok tranzicije koja se događala 1990-ih proizveo je polaritet između onih koji su od te tranzicije i od neoliberalnih reformi prosperirali i onih koji su ‘gubitnici’. Od samog početka ove prve podupire konzervativna desnica, zajedno s Katoličkom crkvom, ali i bivša Komunistička partija spada u taj prvi tabor. Zbog loših politika, unutarnjih trvenja i krize vodstva socijaldemokrati su marginalizirani, a njihovo mjesto zauzele su druge liberalne stranke. Ljevica kao pokret koji podržava gubitnike tranzicijskog procesa nikada nije postojala. Postoje samo socijalno osjetljiva desnica i prilično marginalne ljevičarske skupine.
Kakvo je stanje na izvanparlamentarnoj lijevoj sceni?
Svjesna sam da ovo može zvučati kao izgovor, ali izuzetno je teško ujediniti sve progresivne snage. Ne zato što nema tema ili osjetljivosti na te teme, već zbog toga što su pravila igre postavljena tako da je politička i medijska scena podijeljena u dva tabora, konzervativni i liberalni, zbog čega progresivni glasovi iza sebe nemaju nikakvu infrastrukturu ili prostor za komunikaciju. Mi smo u Razemu u početku nastojali zadržati jednaku distancu prema oba tabora, ali ispostavilo se da je na praktičnoj razini to jako teško, već i zbog osobnih povezanosti s ljudima na liberalnoj sceni, unatoč tome što je biračima koji podržavaju desnicu objektivno potrebnija progresivna politika. Problem pozicioniranja ogleda se i u tome da povremeno dobivamo deklarativnu podršku liberalne javnosti, no nikada na izborima. Upravo to dogodilo se krajem prošle godine na lokalnim izborima, kada je progresivni pokret u Varšavi imao izvrsnog kandidata Jana Spiewaka, inače protagonista razotkrivanja velikog korupcijskog skandala upravo u liberalnim krugovima, odnosno u gradskoj vlasti koju obnaša Građanska platforma. Iako se dakle radilo o kandidatu kojega je apsolutno vrijedilo podržati, liberalna javnost ipak je glasala za kandidata Građanske platforme, isključivo iz straha da na vlast ne dođe PiS. I tako je već 13 godina, od 2005. kada je PiS prvi put pobijedio, na djelu logika manjeg zla koja ubija ovu zemlju jer ona zapravo ne nudi nikakav politički izbor.
