Kada je 1987. izašla knjiga "Mediteranski brevijar", Umberto Eco je predložio da bi njenom autoru Predragu Matvejeviću trebalo dodijeliti Nobelovu nagradu za književnost. Claudio Magris je pak zapisao da je Matvejević stvorio "genijalnu knjigu o Mediteranu, nepredvidivu i blistavu, koja jednako obogaćuje kulturnu historiografiju kao i književnost o moru s njenim hiljadugodišnjim bogatstvima, koja su ravna blagu potonulom u morske dubine".
Među zvukovima te hiljadugodišnje čarobne jednostavnosti Matvejević je u knjizi napisao rečenicu u kojoj je sadržano zapravo sve: "Mediteran seže do tamo gdje rastu masline." Ova knjiga je prevedena na 23 jezika, možda i više, imala je oko 50 različitih svjetskih izdanja i bila je najnježnija saga o tajni života, u trenutku kada su se u Jugoslaviji već gasila svjetla miroljubivosti i optimizma.
Skoro 40 godina kasnije, u produkciji Gradskog dramskog kazališta Gavella i RadioTeatra Bajsić i prijatelji, nastala je prema ovoj knjizi predstava "Mediteranski brevijar, na valovima Radio Mediterana". Crkvena zvona, vreva s trgova mediteranskih gradova-školjki, muzičari, probisvijeti i ulični zabavljači, kamen koji opominje i grije, hedonizam i crne marame udovica – u ovakav scenski doživljaj Mediterana uvukla su se sva naša čula i emocije.
Pozornicom su vladali muzičari i glumci, kratke crtice o Mediteranu pod nazivom "Priče iz susjedne luke" dopisivala je Olja Savičević Ivančević, a autorsku imaginaciju čitave izvedbe potpisuje Pavlica Bajsić Brazzoduro. Poput Matvejevićeve knjige i predstava je razlivena u hiljadu zvukova cvrčaka koji se stapaju sa kronično promuklom ljutnjom s rive, s koracima najusamljenijeg starca pod vrelim suncem i lude harmonikašice koja svira za inat buri koja ne prestaje.
Da li je to ono potonulo blago na koje misli Magris kada piše o "Brevijaru"? Ili je to ta obećana zemlja koju je Matvejević tražio čitavog života? U svakom slučaju, "Mediteranski brevijar, na valovima Radio Mediterana" prvenstveno je predstava svih onih koji su je danas stvarali: muzičara i glumaca Filipa Šovagovića, Svena Medvešeka, Dina Brazzodura, Nenada Kovačića, Chisomo Makunje – Maku, Une Patafta, Anje Đurinović, Antonije Stanišić Šperande, Franje Dijaka, Domagoja Jankovića i Hrvoja Klobučara.
Povrh tog Matvejevićevog literarnog oratorija, tu su i zvučni zapisi iz mnogih morskih luka, glasovi Ljubice Letinić, Renea Medvešeka i samog Predraga Matvejevića, kao i spomenute Oljine priče – što sve čini muzičko-scenski mozaik jednog po svemu mitskog i nepreglednog prostora. Piše Matvejević u Brevijaru: "Atlantik je more daljina, Mediteran more susjedstva, a Jadran more bliskosti."
Za Mediteran je njegovo sjećanje o sebi samome njegova stvarnost. Mediteran je bajka važnija od života. Redateljica Bajsić Brazzoduro smatrala je da je, istine radi, dužna u priču o Mediteranu 2025. godine ubaciti i detalje koji nas udaljuju od bajke: ratove, izbjeglice i turističke horde koje brišu sve pred sobom.
Zato bismo ovu predstavu mogli nazvati i kritički intoniranom, ali nekako poput popodnevnog maestrala struji i pitanje: što to ćuti zvonik crkve cv. Nikole u Komiži nad svima nama, koji je otkada je stvoren u 12. vijeku, tiho, brižno i neprestano pratio sve svoje ribare koji su u tim trošnim gajetama plovili da bi zaradili kruh svojim porodicama?
Od današnje nevesele stvarnosti ne možemo pobjeći, ali da li je oduvijek bilo tako i da li će dovijeka na Mediteranu biti tako? Potrebno je u ovom vremenu betona, krvi i novca, nešto hrabrosti, nade i vjere da će sjećanje na budućnost spasiti ljepotu o kojoj je pisao Matvejević i koju je željela oživjeti predstava "Mediteranski brevijar, na valovima Radio Mediterana".
