Srbija je i u Budimpešti na godišnjem okupljanju Kina-CEEC (16+1) otkinula najveći komad kineskih investicija u srednju i istočnu Europu. Predvođeni premijerkom Anom Brnabić, srpski resorni ministri i beogradski gradonačelnik potpisali su ugovore i sporazume s pojedinim kineskim kompanijama o izgradnji još jedne dionice autoceste od Beograda prema Crnoj Gori i BiH, izgradnji toplovoda od Termoelektrane Obrenovac do Beograda i beogradskog pročišćivača otpadnih voda te protokol o karanteni i veterinarsko-sanitarnim zahtjevima za izvoz goveđeg mesa iz Srbije u Kinu.
Nova dionica autoceste duga 31 kilometar, toplovod i pročišćivač otpadnih voda ukupno su vrijedni oko 900 milijuna eura i financirat će se kineskim kreditima s kamatom između dva i dva i pol posto, s odgodom plaćanja od pet do sedam godina, a realizirat će ih kineske kompanije zajedno sa srpskim podizvođačima radova. Ovoga tjedna, odmah po okončanju budimpeštanskog samita, službeno su otvoreni i radovi na rekonstrukciji i modernizaciji pruge Beograd – Budimpešta, kinesko-mađarsko-srpskog projekta vrijednog oko dvije milijarde dolara. Prije budimpeštanskog kruga ugovaranja novih investicija, Kina i Srbija ugovorile su realizaciju projekata vrijednih oko 3,2 milijarde eura, neki su već realizirani, a neki su u različitim fazama realizacije. Kina u Srbiju ulaže uglavnom kreditirajući i gradeći infrastrukturne (dionice autoceste na koridoru 11, most na Dunavu, zaobilaznica oko Beograda…) i energetske (Termoelektrana Kostolac…) projekte, ali i preuzimanjem Željezare Smederevo i još nekoliko manjih srpskih kompanija. Skeptici zato spočitavaju Vučićevoj vlasti da olako prihvaća kinesko kreditiranje investicijskih projekata u Srbiji, koji su dio projekta kineske ekonomske ekspanzije kojima se otvara novi put za plasman njezinih roba na europsko tržište. No istovremeno se slažu da su svi ti infrastrukturni i energetski projekti nasušno potrebni Srbiji jer doprinose njezinom privrednom i ukupnom razvoju.
I Europska unija se navodno zabrinula zbog sve snažnijeg kineskog investicijskog prodora u 16 srednjoistočnih europskih država, od kojih su 11 članice Unije. Stoga sve pažljivije važe realiziraju li se svi ti kineski projekti sukladno europskim standardima o tržišnoj konkurentnosti, a trenutno se pod njezinim mikroskopom nalazi projekt izgradnje pruge Beograd – Budimpešta, pogotovo njezina mađarska dionica čija izgradnja mora poštivati sva europska pravila tržišnog natjecanja. No Ana Brnabić je uvjerena da će EU odobriti realizaciju tog projekta jer je i Srbija, iako nije članica, ispoštovala europske direktive ugovarajući s Kinom izgradnju brze pruge prema Budimpešti, ali i sve druge projekte koji će se realizirati u okviru kineskog Novog puta svile.
Kina je zapravo novi igrač na Balkanu i u srednjoj i istočnoj Europi. Deset milijardi eura koje je izdvojila za prvu fazu ulaganja u taj dio Europe ogroman je kapital, ali još uvijek je daleko od toga da može bitnije utjecati na ovisnost svih tih zemalja o Europskoj uniji, pa i onih koje nisu njezine članice. Srbija je očit primjer jer dvije trećine svoje robne razmjene obavlja s članicama EU-a, a otuda joj stiže i većina investicija u privredu i infrastrukturu. Otkad je s EU-om potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju udvostručila je svoj izvoz u zemlje Unije, tako da je teški ovisnik o europskoj ekonomiji, ali i politici. Štoviše, meka moć koju Kina u njoj uspostavlja svojim investicijama daleko je još od utjecaja koji zemlje CEFTA-e imaju na njezinu ekonomiju. Vrijednost izvoza Srbije u BiH veća je nego ukupni njezin izvoz u Kinu, Rusiju i SAD, a petina ukupnog srpskog izvoza odlazi u zemlje CEFTA-e. Srbija u EU i CEFTA-u plasira 90 posto svojeg ukupnog izvoza, a i njezina ukupna robna razmjena dominanto se obavlja s članicama EU-a i CEFTA-e. Stoga je Srbija ekonomski, ali i politički teški ovisnik o EU-u i CEFTA-i, pa kineske investicije, ma koliko velike bile, još dugo tu ništa ne mogu promijeniti. Štoviše, kako Kinezi uglavnom ulažu u srpsku infrastrukturu i energetiku, dodatno je otvaraju i povezuju s ekonomijama članica Unije i CEFTA-e jer stvaraju bolje investicijske i sve druge uvjete za razvoj tih odnosa. Kinesko ulaganje u autocestu od Beograda prema Crnoj Gori i BiH najviše će koristiti samoj Srbiji i njezinim odnosima s tim susjednim zemljama, ali ne u mjeri u kojoj ekonomijama Srbije, Crne Gore i BiH koristi članstvo u CEFTA-i. Problem je, međutim, što CEFTA već neko vrijeme stagnira, a i sve njezine članice se presporo kreću ka članstvu u EU-u, što zbog svojih slabosti, ali dobrim dijelom i zbog europskog zamora od proširenja. I zbog tog tavorenja CEFTA-e i kilavih pristupnih pregovora njezinih članica s EU-om kineski investicijski prodor na Balkan čini se spektakularnijim i efikasnijim nego što doista jest.
Srpski ministar trgovine Rasim Ljajić, zagovarajući ovih dana otvaranje novih procesa ekonomske integracije njezinih članica kako bi iskoračile iz stagnacije u koju su zapale, naveo je primjer necarinskih i drugih barijera koje svima štete, a mogle bi se brzo i lako ukloniti, što bi se reklo ljudskim dogovorom. Ljajić naime kaže da kamioni s robom na granicama zemalja CEFTA-e čekaju između sedam i 48 sati, a u Gruziji se kamioni na njezinim granicama u prosjeku zadržavaju sedam minuta. Zbog toga prijevoznici na granicama članica CEFTA-e godišnje izgube 26 milijuna radnih sati, a k tome plate oko 800 milijuna eura za različite granične usluge, što je jedan posto BDP-a svih članica CEFTA-e. Kad bi članice CEFTA-e na svojim granicama uvele gruzijske procedure za prelazak kamiona s robom i time drastično smanjile troškove graničnih usluga, na godišnjoj razini bi oslobodile kapital vrijedan kao najnovije kineske investicije u srpsku infrastrukturu koje su ugovorene u Budimpešti.
Značaj CEFTA-e za ekonomije svih njezinih članica ogroman je i višestruko veći od kineskih investicija koje se u njih slijevaju na Novom putu svile. A CEFTA je tek pripremna radionica u kojoj se zemlje članice vježbaju za punopravno članstvo u EU-u i posve slobodan pristup njezinom zajedničkom tržištu, čije prednosti već sada koriste ovisno o tome koliko su se približile članstvu u Uniji. Srpska ekonomija bi bez CEFTA-e bila u dubokoj recesiji, a bez slobodne trgovine s EU-om, još uvijek ograničene i definirane Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, raspala bi se u paramparčad, pa je ni kineske investicije ne bi uspjele skrpati, već bi je sasvim sigurno zaobišle u širokom luku. Ne čudi stoga da je srpska premijerka Ana Brnabić i u Budimpešti naglasila da se Srbija ‘trudi da svi ugovori koje potpisuje poštuju direktive Europske komisije. Ne mislim da postoji bilo što što je problematično jer i suradnja 16+1 nije suradnja koja je konkurentna u odnosu na EU, već je najbolji mehanizam koji povezuje Uniju i Kinu na korist obje strane’.
