Ako čitate ovaj blog, onda već nešto znate o zanimljivom razvoju postizbornih političkih događaja u Hrvatskoj. Nakon izbornih rezultata, prema kojima su dvije najveće stranke bile više-manje izjednačene, uz iznenađujuće veliki broj glasova koji je otišao protestnoj stranci sastavljenoj od diletanata i sitnih egomanijaka, izbjegnut je Predsjedničin pokušaj udara i nametanja ‘nestranačke’ vlade pod njezinom kontrolom. Protestna je stranka, nakon nekoliko lažnih skretanja ulijevo i udesno, konačno odlučila koalirati s desnim HDZ-om, strankom koja je posljednjih nekoliko godina provela sustavno uništavajući male pomake k respektabilnosti koje je poduzela nakon smrti svojeg utemeljitelja, Franje Tuđmana. HDZ je zatim formirao takvu vladu kakvu bi formirala ekstremna stranka koja je premoćno pobijedila, a njezin je vođa, ‘zamjenik’ predsjednika vlade Tomislav Karamarko, iskoristio svaku priliku da obeća revoluciju velikih razmjera koja će uključivati regulaciju političkih orijentacija, osobnog mišljenja, kulture i sklonosti ljudi da budu kritični prema njegovoj stranci.
Privid koalicije očuvan je imenovanjem farmaceutskog trgovca, koji ne posjeduje ama baš nikakvu političku težinu, za predsjednika vlade, a podjednako mu nedostaju politička podrška, iskustvo i vještina. Tim Tihomir Orešković nije gubio vrijeme kako bi pokazao da ga članovi njegove vlade ni za što ne pitaju te da mu stupanj poznavanja materinjeg jezika ne dopušta da ih razumije čak i ako bi to učinili. Možda je znao, a možda i nije, da je imenovao ministra branitelja koji je obećao da će objaviti ‘registar izdajnika’ i ministra kulture s vrlo zanimljivim idejama o fašističkom mučeništvu. No je li uopće bilo reakcije protiv ljudi koji su to znali i nisu se bojali reći? Da se dobije osjećaj kako simpatizeri hrvatskog Kulturkampfa odgovaraju na kritiku, valja pogledati poruke podrške na Facebook stranici posvećenoj Zlatku Hasanbegoviću, minornom povjesničaru fascinantnih političkih sklonosti, koji je postao ministar kulture.
Svjesni da su okruženi kritičarima, političari desnice odlučili su ponašati se kao da su okruženi neprijateljima. Posljedično, u razdoblju od nekoliko tjedana lako se mogla opaziti eskalacija napetosti i netolerancije kakva nije viđena od ratnih vremena, kada je multikulturalni kartel bivših komunista otkrio da se mržnja i ekstremno desni populizam mogu pretvoriti u vrlo profitabilnu karijeru.
Među ljudima koji su to primijetili bio je Milorad Pupovac, lingvist blage naravi koji je predsjednik Srpskog narodnog vijeća (SNV). Pupovac je bio ‘lojalan’ koliko manjina to uopće može biti predstavljajući u vrijeme konflikta interese Srba Vladi na nemilitantan način te dajući podršku svoje stranke i lijevim i desnim strankama nakon slobodnih izbora 2000. godine. SNV i list ‘Novosti’ održavaju dosljedno kritičan stav spram ponašanja države, uravnotežen poštivanjem njezinih institucija i njihovog demokratskog karaktera. Nagrada za to mu je redovita izloženost napadima poput ovog kojim je etiketiran kao ‘petokolonaš filočetničke provenijencije’. Osobe iz javnog života naviknu se na ovu vrstu marginalizirajuće retorike, ali kada se meta proširi daleko izvan njih, stvar postaje drugačija. Pupovac je, dakle, svoju zabrinutost izrazio u pismu predsjednici Hrvatske, Kolindi Grabar-Kitarović. (Trebalo je biti privatno, ali kada se vijest o njemu proširila, ‘Novosti’ su objavile tekst u cijelosti.) U svome pismu Pupovac primjećuje: ‘U proteklih nekoliko nedjelja sa zabrinutošću pratim rast atmosfere netolerancije i poruka mržnje prema političkim, etničkim i drugim manjinama u našoj zemlji.’ Nadalje, kaže da se ‘tolerancija i priznavanje političkih i identitetskih razlika time razaraju pred našim očima, što prijeti elementarnim demokratskim dostignućima, političkoj stabilnosti i društvenoj sigurnosti u našoj zemlji.’
Zatim opisuje niz napada u kojima je nekolicina ljudi, uključujući i njega samog, nedavno bila izložena prijetnjama, vrijeđanju, vandalizmu ili rasističkom jeziku te je primijetio da ‘na meti tog jezika nisu oni koji su lagali ili još uvijek lažu, ni oni koji su krali ili još uvijek kradu, kao ni oni koji su doista ubijali ili poticali na ubijanje, već oni koji su na ovaj ili onaj način svoje djelovanje i dobar dio svog života posvetili borbi protiv svega toga.’
Dalje razvija svoju političku argumentaciju na sljedeći način: ‘Pišem zbog toga da bih pitao – koji je to razlog, državni ili stranački, koji bi mogao opravdati ponovnu proizvodnju neprijateljstva, netolerancije, mržnje i sasvim mogućeg nasilja u našim životnim sredinama i našoj zemlji uopće?’ Vjerojatno ne očekujući odgovor, dodaje: ‘Ničije odsustvo potrebe da potraži odgovore na ova pitanja i o njima progovori javno neće biti vrednovano iz današnje i sutrašnje perspektive kao naše, nas koji smo prisegli na Ustav i koji imamo obavezu da čuvamo najbolje od onog što smo naslijedili te naše društvo čuvamo od najgoreg koje mu iz istog tog naslijeđa prijeti.’
Nakon niza negativnih reakcija na novinska izvješća o Pupovčevu pismu, Hrvatsko novinarsko društvo (HND) poslalo je vlastito pismo pitajući: ‘Draga Predsjednice Republike, što je HND učinio da je zaslužio biti napadnut fašističkim metodama?’
Predsjednica je odgovorila iznenađujuće brzo – i javno, tekstom koji je, zajedno sa zaglavljem i svim ostalim, dostupan na Predsjedničinoj internetskoj stranici. Pismo je vrlo detaljno i dojmljivo iz mnogo razloga, ne samo zbog ponuđenog psihološkog portreta grupe ljudi koja provodi političku vlast nego i tema koje ću pokušati izdvojiti, iako ću iz razloga koji će kasnije postati jasni, to morati učiniti bez upotrebe svoje ‘novinarske’ ili ‘umjetničke’ slobode ili pak ‘satire’.
1. Vaše socijalne frustracije su iste kao moje osobne frustracije
Odgovarajući na Pupovčev opis osoba napadnutih zbog svog etničkog identiteta ili političkog stava, Grabar-Kitarović primjećuje da je od svojih političkih oponenata doživjela otpor. Ili kako to kaže u svom pismu: ‘Uvelike sam suglasna s Vama u tvrdnji da je u hrvatskom društvu porasla nesnošljivost. Posebno snažno osjetila sam to odmah nakon povratka u Hrvatsku u rujnu 2014. godine (zbog predsjedničke kandidature – EDG)… (V)rativši se u Zagreb, osjetila sam tada ogromno razočaranje i brigu jer je Hrvatska očito otišla unatrag kad je riječ o međusobnom uvažavanju i poštovanju. Bila sam vrlo neugodno iznenađena sveopćim pesimizmom i vrlo niskom razinom političke komunikacije, kao i neprimjerenim i nadasve neodgovornim etiketiranjem. Imala sam potrebu i tada to javno isticati. Nažalost, takvo ozračje nesnošljivosti drastično sam doživjela upravo u izbornoj noći nakon prvoga kruga predsjedničkih izbora, kada je bivši predsjednik Vlade Republike Hrvatske izrekao rečenicu ´ili mi ili oni´.’ Bivši predsjednik vlade, a sada (još uvijek) vođa opozicijske Socijaldemokratske partije Hrvatske (SDP) spominje se još jednom, što nameće pitanje je li Predsjednica sigurna u to kome se u pismu obraća.
2. Što god da se dogodi, krivica je vaša ili pak vašeg koalicijskog partnera, svejedno
Pismo nastavlja s prebacivanjem vrućega krumpira iz ruke u ruku povezujući sadašnju netoleranciju s intenzitetom političke opozicije u prošlosti i još jednom, čini se, govoreći Pupovcu da je (stvarni) izvor njegova jada bivši predsjednik vlade Zoran Milanović. Ili riječima Predsjednice: ‘Želimo li, dakle, govoriti o uzrocima koji su potaknuli ´rast netolerancije i jačanje poruka mržnje´, ne možemo mimoići takve radikalizirajuće poruke i ne upitati se koliko su one ohrabrivale istomišljenike, kao i neistomišljenike, na slične postupke. Samim time, poštovani gospodine Pupovac, u suglasju s Vama da je u Hrvatskoj porasla nesnošljivost, ipak moram jasno kazati da taj proces nije započeo ´nakon formiranja i izbora nove Vlade´, nego mnogo prije. Nažalost, u toj retorici se ustrajava, pa predsjednik sada vodeće oporbene stranke u Hrvatskoj ističe drskost i bezobrazluk kao navodno jedini jezik koji ‘neki’ razumiju i obećava: ´Pokazat ćemo im što je pakao.´ (´We‘ll give them hell!´). Stoga je neizbježno upitati se nisu li naposljetku i Vaša osobna negativna iskustava bar djelomice posljedica takvog višegodišnjeg, namjernog ili nenamjernog, stvaranja ideoloških i svjetonazorskih napetosti?’
3. Žrtve netolerancije manje su tolerantne od nas
Predsjednica prelazi na primjere napada motiviranih netolerancijom koje je Pupovac naveo i zaključuje da su to nedostojne žrtve. Objektivna analiza otkrila bi da su one već dugo izazivale da budu napadnute. Ili riječima Predsjednice: ‘U svome pismu spomenuli ste kao žrtve ´prijetnje i izljeva govora mržnje´ više javnih osoba i organizacija. Osuđujem zajedno s Vama takve postupke. Dužna sam, međutim, ustvrditi da među osobama koje ste naveli, ima i onih koji svojim javnim djelovanjem godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti, neistinito prikazuju i čak izruguju Domovinski rat i, u osnovi, niječu stvarnost, a implicitno i samu ideju hrvatske države, stvarajući tako ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije. To nikako ne navodim kao opravdanje vrijeđanja ili prijetnji tim osobama, što držim nedopustivim. Smatram, međutim, kako u prosudbi neželjenih pojava, uzimajući posebice u obzir i činjenicu da proteklih godina tijela državne vlasti nijednom nisu reagirale na takva izrugivanja i provokacije, treba biti objektivan’.
4. Postoje žrtve koje niste spomenuli kao što su fašisti i žene
Predsjednica nastavlja iznoseći primjere u kojima su ona i članovi njezine obitelji bili žrtve netolerancije. Odnosno: ‘Kako, primjerice, okvalificirati ono što je nedavno doživio član moje uže obitelji usred Rijeke, da prolaznik pljune na nj i dobaci mu: ´Ustašo!´? Vjerujem kako ćete se složiti sa mnom kako takav gest nije izraz snošljivosti. Netko je počinitelja tog akta negativno radikalizirao. Skriva li se taj netko možda iza riječi ´tolerancija´ i ´suživot´? Ali nije to jedini vidik nesnošljivosti. Osobno imam, nažalost, gotovo svakodnevno iskustvo da me se izjavama i komentarima diskriminira i diskreditira samo stoga što sam žena.’ Ovdje postaje teško slijediti Predsjedničino rezoniranje. Jedna je tvrdnja nesumnjivo istinita – da je zbog svojeg spola često bila predmetom ponižavajuće retorike – a druga, nebulozna tvrdnja, govori o tome da je netko drugi napadnut zbog nečega što on najvjerojatnije nije i niz motiva pripisuje drugoj, nepoznatoj osobi. Hajdemo se nagoditi, pa zaključimo kako želi reći kako nije svaka mržnja etnička.
5. Što je vama manjinama, zašto nam stalno prijetite?
Slijedi niz argumenata koji ukazuju na to da bi sve vrste manjina trebale pokazivati više samokontrole i biti osjetljive na činjenicu da se članovi većine osjećaju njima ugroženima. U ovom dijelu Predsjednica zagovara ravnotežu izjavljujući: ‘Želim biti vrlo jasna: onako kako treba osuditi postupke koji su upereni protiv ravnopravnosti, sigurnosti i dostojanstva političkih, etničkih i drugih manjina u Hrvatskoj, tako treba osuditi i sve postupke koji vrijeđaju hrvatski narod i bilo koju većinsku zajednicu.’ Zatim, jednim čudnim obratom, unaprijed odbacuje niz kulturnih događaja kao maski pod kojima se može događati provokacija tvrdeći da se: ‘… očite provokacije i vrijeđanje nacionalnih osjećaja hrvatskoga naroda i goleme većine hrvatskih državljana koji vole svoju zemlju ne mogu nazivati ´performansima´, ´novinarskim´ ili ´umjetničkim slobodama´ ili ´satirom´.’ Nije jasno što je ovo izazvalo, ali mogao bi to biti odgovor Pupovcu koji u svome pismu spominje napad na Olivera Frljića, režisera politički angažiranog teatra pod velikim utjecajem Brechtova efekta alijenacije. Ipak, u nastavku ga ona grupira zajedno s tradicionalnijim političkim aktivistima osuđujući ‘organizacije ili pojedince koji se samozvano smatraju čuvarima demokracije i tolerancije’.
Predsjedničino pismo završava čudnom polemičkom poantom, tendencioznim zahtjevom i jednim ustupkom. Ona najprije postavlja retoričko pitanje: ‘… dužna sam upitati zar je ´totalitarna manira´ samo fašistička? Zašto stalno izbjegavamo osuditi komunizam?’ Zatim izjavljuje da očekuje ‘od svih, a posebice od apostrofiranih, da se usprotive provokacijama i iritacijama svih vrsta’. Na koncu, nudi svoje uključivanje u diskusiju o netoleranciji ako je predstavnici manjinskih političkih stranaka organiziraju.
Ova prepiska trenutno visoko kotira na naslovnicama tabloida u Hrvatskoj, ali posebno je zanimljiva zbog onoga što otkriva o načinu razmišljanja ljudi koji provode političku vlast temeljenu na konceptu nacionalnog predstavništva i koji su posve obuzeti idejom da su većinske zajednice ugrožene. U međuvremenu, čini se da Pupovac sada namjerava Predsjednici poslati još jedno pismo. Pretpostavljamo da u njemu neće biti ni provokativan ni iritantan te da će imati na umu da nije sklona odveć ambicioznoj satiri.
Dr. Eric Gordy predavač je jugoistočnih europskih studija (University College London). Prijevod njegovog teksta prenosimo s bloga ‘East Ethnia’.
