>

novosti logo

Društvo Društvo

Mikolina opcija na vlasti

Igor Mikola, sitni lopov u tinejdžerskoj dobi, ubojica u dvadesetima, trgovac drogom u tridesetima i simpatizer novokomponirane rigidne desnice u četrdesetima, radi show pred sudom i šalje osebujna pisma institucijama

Čitatelju Odluke o pomilovanju po molbama osuđenih osoba na prvi se pogled čini da je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović prilikom korištenja svoga prava da pojedince oslobodi kazne zatvora, istu im umanji ili zamijeni uvjetnom osudom, zaista koristila reprezentativan uzorak. U tom dokumentu, nedavno objavljenom na stranicama ‘Narodnih novina’ i već opjevanom diljem države, tako se nalazi red korisnika, proizvođača i trgovaca opojnih droga, red tajkuna i sitnijih lopova, red osoba koje su izazvale prometne nesreće, red nasilnika i ljubitelja ilegalnog oružja. Međutim, nešto pažljiviji promatrač primijetit će da je predsjednica zapostavila, na ovdašnjim područjima često slavljenu, kategoriju ratnih zločinaca.

Ako pored činjenice da su u posljednjih nekoliko godina pred međunarodnim i domaćim sudovima oslobođeni gotovo svi kapitalci u obzir uzmemo i odluke nekih predsjedničinih prethodnika, čini se da je statistička pogreška ovaj put bila neizbježna. Naime, posljednja odluka o pomilovanju ratnog zločinca donesena je 2010., za vrijeme mandata Stjepana Mesića. Ukazom predsjednika tada je na slobodu pušten Siniša Rimac, pripadnik pričuvne postrojbe MUP-a, osuđen 2005. na pet godina zatvora zajedno sa svojim kolegama Munibom Suljićem i Igorom Mikolom zbog ubojstva nepoznate osobe u Pakračkoj Poljani. Iako je, ohrabren osvetničkom mržnjom, poslove za pse rata obavljao u različitim dijelovima Hrvatske, ovaj Vukovarac se u središtu pozornosti našao krajem 1991. Tada je, netom nakon proslave 18. rođendana, uz pomoć Suljića i Mikole te Nebojše Hodaka i Snježane Živanović, ubio Zagrepčanina Mihajla Zeca, a potom njegovu ženu i kćer.

Da ne bi bilo zabune, predsjednica Grabar-Kitarović je svoj stav o osumnjičenima za zločine počinjene nad Srbima posredno ionako već iskazala u prvim danima svoga mandata. Njeno poštovanje u vidu poziva na inauguraciju tako su dobili Željko Sačić, kojeg se tada sumnjičilo za zločine počinjene nad Srbima starije životne dobi u Gruborima, ali i neizbježni Tomislav Merčep, optužen za ratne zločine nad civilima na području Zagreba, Pakraca i Kutine te onomad, po svemu sudeći, nadređen golobradom Siniši Rimcu.

Budući da je država u međuvremenu napravila sve da se sa Sačićevog imena skine kaznena odgovornost, naivci bi mogli pomisliti da će se iza rešetaka uskoro naći makar Merčep, što bi predsjednici omogućilo da do kraja aktualnog mandata ispravi onu statističku pogrešku s početka priče. No tok dosadašnjeg suđenja, koje već četiri godine prolazi na marginama srednjostrujaških medija, ukazuje na to da bi vukovarski Napoleon zauvijek mogao ostati na slobodi, s koje se, uostalom, zbog narušenog zdravstvenog stanja posljednje tri godine i brani. Oznaku ‘dugotrajna farsa’ ovo suđenje zadobilo je onog momenta kada se oboljeli Merčep prvi put zakotrljao na jednoj od mnogobrojnih uličnih, desničarskih manifestacija, ali i kada je među njegovim podređenima nastupila kolektivna amnezija – poznatija i kao zavjet šutnje.

Među prvima je znakove te bolesti u sudnici demonstrirao upravo Rimac, koji je na većinu postavljenih pitanja odgovorio s ‘ne sjećam se’. Njegove navode uskoro je potvrdila i merčepovka Živanović, u međuvremenu uhićena zbog pokušaja krađe cigareta iz kamiona u Donjoj Kupčini, te Hodak, koji je sudnicu zagrebačkog Županijskog suda već ranije posjetio zbog posjedovanja heroina. Isto bi valjda postupio i Munib Suljić da ga u bijegu od hrvatskog pravosuđa nije zatekla smrt. Nešto maštovitiji bio je Igor Mikola, koji je nedavno na vlastiti zahtjev izručen iz Perua, gdje se također skrivao od odsluženja zatvorske kazne. Pored toga što je upokojenog ministra Ivana Vekića proglasio svojim nadređenim, Mikola je tvrdio da nema veze s ubojstvom članova obitelji Zec. ‘Nije vrijeme ni mjesto, dođite u Lepoglavu pa ćemo razgovarati’, kazao je Mikola i time poručio da je onaj koji će diktirati završetkom suđenja. A onda je prošlog tjedna zato što je na vlast došla, kako je naziva, ‘njegova politička opcija’, iz zatvora odaslao osebujno pismo u kojem stoji da je spreman progovoriti o saznanjima o više slučajeva ubojstva.

Naivčine bi u prvi mah mogli pomisliti kako će Mikola sada makar ponoviti ono što je petorka istražiteljima već priznala krajem 1991.: da su ubili Mihajla, Mariju i Aleksandru Zec. Tom bi prigodom Mikola, recimo, mogao ponoviti da je Rimac ubio oca i kćer, Suljić majku i da je on taj koji je nakon što je začuo hropac uzeo pušku na kojoj je pisalo ‘MIGOR’ i zapucao u tijela djevojčice i žene koja su bila u jami na Sljemenu, po kojoj je, sa svojom tadašnjom partnericom Živanović, istresao smeće, kako se navodi u sudskim zapisnicima. Oni, doduše, zbog proceduralne greške nisu razmatrani kao dokaz. No Mikola dalje u pismu daje naslutiti da će Merčepov krimen osim Vekiću pripisati i ‘raznim manolićima i perkovićima’, odnosno političkim mrtvacima koji su služili gotovo svim sistemima.

Čitatelju ‘Narodnih novina’ stoga ne preostaje drugo nego se upitati: Ako će i Merčep biti lišen svake kaznene odgovornosti, hoće li predsjednica zbog nedostatka izbora pomilovati Mikolu? Isplati li se predsjednici uopće povlačiti takav potez kada znamo da će ovaj i bez njenog ukaza uskoro biti na slobodi? I najvažnije, kada jednom Mikola bude slobodan, na koji će način doprinijeti našem društvu? Za odgovore na ta pitanja dovoljno je zaviriti u njegovu biografiju koja već sada dobrano zadovoljava kriterije za pomilovanje: u tinejdžerskoj dobi sitni lopov, u dvadesetima ubojica, u tridesetima reketar i trgovac drogom, u četrdesetima simpatizer novokomponirane rigidne desnice.

1/1