Ugledni ekonomski analitičari zadani su javnosti, ne samo hrvatskoj, kao mjera svake suvisle misli o proizvodnji i kretanju materijalnih vrijednosti te financijskim tokovima. Jednom kad srednja struja medijske scene, davno uzurpirana po krupnom kapitalu i posvećena njegovu interesu, poduzme inauguraciju nekoga kao uglednog ekonomskog analitičara, daljnja se pitanja o toj tituli i njezinoj pozadini nipošto ne postavljaju. Ujedno je za gotovu činjenicu prihvaćena i teza da je sama ekonomska znanost prvenstveno i dominantno egzaktna, tehnička disciplina. O njoj svi nekvalificirani trebaju smjerno šutjeti, pa sve i da im prilike očito rade o goloj egzistenciji. I naučeni smo s vremenom slušati direktive uglednih ekonomskih analitičara, a da ne izlažemo sumnji očiti sud kako tu nema mjesta za temeljne političke dileme, one koje se tiču društvenih odnosa u tim procesima.
Riječ je, dakako, o podvali, manipulaciji u čijem srcu leži već riješen stav, itekako političke naravi, po kojem rečeni kapital ima neometano živjeti svoju cirkulaciju. Naš obični, tzv. mali čovjek, vrsta koja uspijeva pred ekranima, drži se pritom sugestije da on sam ne može niti treba nešto posebno razumjeti o svemu tome, kamoli proturječiti. Drukčije ne bi ni prošlo to najčešće providno i svakako cinično angažiranje uglednih ekonomskih analitičara. Proučimo, uostalom, situaciju pobliže: tema je primjerice monetarna politika, a neka od naših vrlih televizija, može i ona javna, pozvala je u pomoć recimo Zdeslava Šantića, inače glavnog ekonomista Splitske banke. Odmjereni će Šantić biranim riječima opravdati dugogodišnju hrvatsku tečajnu orijentaciju i ustanoviti da se jednokratni manevri u njezinu okviru nikom ne bi isplatili, s obzirom na trusnu podlogu krize. I moguće da je danas zaista tako, ali nigdje i nikad od uglednih ekonomskih analitičara nećemo čuti da je to spočetka odgovaralo jedino bankama, a ova nam sadašnja eventualna neminovnost znači tek život pod ucjenom.
Naravno, glupo bi bilo predbacivati mnogo Zdeslavu Šantiću zbog njegove pozicije uglednog ekonomskog analitičara koji zapravo štiti interes banke u kojoj ubire svoj menadžerski dohodak i usput daje intervjue s naslovima poput ‘Nije lako gledati kako se danas živi u Splitu’. Nije lako, ali očito pomaže razmišljanje o monetizaciji autocesta ili mirovinskom sustavu, opet iz kuta banaka, gdje njihovi fondovi postoje samo da bi svima nama osigurali sretnu budućnost. Šantić dotiče problem mirovinskog sustava ne spominjući ni za živu glavu da je najveća mana tog sklopa notorni drugi stup osiguranja, kao bankovni alat za crpljenje javnog budžeta. No treba ponoviti, nije samo lija kriva što ne umije doista pripaziti na povjereni joj kokošinjac pa uokolo leti perje.
Još je bolja od navedene funkcije ona uglednih ekonomskih analitičara koji se dodatno predstavljaju kao neovisni, jer u danom trenutku nisu formalno vezani uz neku instituciju ili firmu. Dobar je primjer Damir Novotni koji se već nekako prometnuo u zbiljskog manekena domaće ekonomske misli, često oponirajući preostalim socijalnim akcentima Vladine politike. Svoje neistomišljenike ili naprosto protivnike tobožnjih neophodnih antisocijalnih reformi nedavno je on prozvao diletantima, u ekskluzivno ekonomskom kontekstu. No za tim se nekadašnjim socijalističkim rukovodećim kadrom još vuku dubioze oko propasti poduzeća koja je vodio, konkretno zagrebačkog Kluba mode i Kemikalija. Nije nam poznato je li im presudio diletantizam ili loša namjera, bilježimo tek da Novotni iz tog razdoblja izlazi s aurom konzultanta; nešto dakle kao ugledni ekonomski analitičar, valjda i neovisni.
Gdje treba pravorijek stručnjaka koji će obraniti ekonomiju od politike, tu je Damir Novotni, dosljedno na polazištima vrhovnih centara financijske moći. Ako je Zdeslav Šantić na putu, a dogodilo se nešto važno i delikatno, Izvršni odbor Hrvatske udruge banaka na zagrebačkoj Novoj Vesi zacijelo trese nervoza sve dok se ne uvjeri da je novinarima ponovno bio na raspolaganju Novotni. On je protiv regulacije kredita u francima, on je protiv autocesta u državnim rukama, on je protiv tržišta rada koje nije izrazito fleksibilno. Ali sve te javno vidljive pozicije ne bi bile moguće bez stalnog i predanog rada manje vidljivih suradnika na istom ekonomsko-političkom usmjerenju. Brojni su pretendenti na čin uglednog ekonomskog analitičara, mnogi još nerealizirani talenti čame strpljivo po svojim blogovima i nad skromnim portfeljima, grickajući pokoju vruću temu dok ne zasluže pažnju velikih.
Još jedan od takvih, investicijski savjetnik Marko Repecki, izronio je prošlog tjedna na portalu Indeks.hr kako bi obranio nametnuta pravila tehniciranja. Izrazito stupidan i podmukao naslov komentara ‘Kako su sindikati i socijalizam uništili Petrokemiju’ otkriva nam, između ostaloga, da ne vidi samo nacionalistička desnica razne udbaše i dan-danas u vladajućim strukturama. Takve preostatke jugoslavenskog komunizma poput bijelih miševa uočavaju i ekonomski uvjetovani desničari, naime neoliberali. Repecki piše da su predstavnici sindikata krivi za utjerivanje kutinske tvornice u nepovoljne nabavke plina, prikrivajući stvarne uzroke problema. Ne poznajući stanje ili ne mareći za nj, on previđa ključnu ulogu banaka u novijem udesu Petrokemije, kroz mirovinske fondove kao manjinske joj suvlasnike ili u svojstvu kreditora. Ali iz redova će se upravo takvih repeckih popunjavati i prva vrsta naših uglednih ekonomskih analitičara, čim ustreba kadra.
Za kraj smo ostavili još jednog autora medijskog komentara na temu spomenute domaće kompanije: Sandro Poguc, ‘Slobodna Dalmacija’, 14. ožujka. Pristup je navlas isti gore opisanom, a naslov glasi ‘Socijalistička fatamorgana’ i pod njim se ovdje potpisanog novinara tjednika ‘Novosti’ optužuje da je sudjelovao u zavjeri koja će otjerati tvornicu u još veće gubitke. Poguc ipak donosi u čitavu igru jednu kvalitetu više, predstavljajući se kao vlasnik određenog broja dionica kutinskog poduzeća i tereteći medijskog kolegu da mu je svojim pisanjem narušio poslovanje na burzi. Na koncu pak izjavljuje da je mudro postupio ne ušavši u polemiku, i da još manje volje za osvrtanje na to ima danas, premda upravo zaključuje osvrt od nekoliko stotina riječi na baš tu temu.
Doduše, ako ništa drugo, ono Poguc barem nije pa nije nikakav ugledni ekonomski analitičar, mada nam njegov slučaj otkriva jednu drugu razinu problema. Ako novinar uza svoje pisanje ima simultani poslovni interes i zatim njemu zdušno i otvoreno podredi tekst, a urednik mu objavi tu lakrdiju od nastupa, onda se podrazumijeva da javnog prostora za iskaz neke druge dobrobiti, možda općedruštvene, više nema. Za nakaradnu mogućnost da takve pojave vršljaju neometano po medijima i po burzi više ne može biti odgovorna tek HANFA sa svojom ionako pretežno alibi-namjenom. Takvo stanje stvari izravno je prouzročeno zagovorom naših uglednih ekonomskih analitičara po kojima bismo svi morali težiti da budemo privatni poduzetnici ili barem mali burzovni špekulanti, a svi koji u tome ne uspiju bit će isključivo sami sebi krivi.
