>

novosti logo

Kronika Kronika

Milevina odiseja

Mileva Uzelac bila je u proljeće 1997. godine prva povratnica u cijeloj općini Udbina. Prije toga, doživjela je toliko nevolja da drugima ne bi stale u nekoliko života

Svi koji putuju po D-1, ‘staroj’ cesti prema moru od Karlovca do Zadra, koju još nostalgično mnogi nazivaju ‘janjeća magistrala’, vrlo dobro znaju gdje je tabla s oznakom za selo Ondić. Nigdje kuće, nigdje policije, nigdje hladovine, nigdje čeljadeta. E, baš na toj pustopoljini, lijevo i desno od puta, skrivene su kuće kojih je sada mnogo više nego stanovnika. I to ne bilo kakvih stanovnika, već uglavnom vremešnih povratnika. Daleko od očiju putnika na ‘janjećoj magistrali’, oni žive svoje samotnjačke živote, prepinjući dan za danom, godinu za godinom.

U jednoj od takvih, od pogleda skrivenih kuća, živi Mileva Uzelac (86). Ona se još davne 1955. godine, tek što se udala, doselila iz okolice Gračaca, u obiteljsku kuću svog muža, Vlade Uzelca u Ondić. Taman kad je mislila da će sretan, mladenački i bezbrižan obiteljski život potrajati, da će njih dvoje radom stvoriti budućnost i imati djecu, dogodila se nesreća koja je na Milevu ostavila posljedice što ih osjeća i dan-danas, a prošlo je više od 60 godina.

Nas žene i starce koji smo tamo završili, pitali su: zašto se nismo ostali boriti? Kopali smo kukuruze za crkavicu. Osjećali smo se kao kmetovi – o izbjeglištvu u Bačkoj

- Godinu dana nakon udaje i mog dolaska u Ondić, jedne olujne noći dok smo muž i ja spavali, grom je udario u drvo kraj prozora i teško me ozlijedio. Zadobila sam teške opekline po cijelom tijelu. Da Vlado nije ugasio požar, izgorjela bih. Sve je na meni bilo opečeno osim lica. Liječnici su me jedva spasili. Godinama sam se oporavljala od tog udara groma, ali lako za tijelo i kožu. Problem je bio što nisam mogla zanijeti. Godinama sam se liječila po toplicama i napokon, 16 godina nakon nesreće, došla je velika sreća. Rodila sam djevojčicu Maru, a već sam bila u poodmakloj dobi – prisjeća se Mileva.

Tek rođenjem kćeri Mare za Milevu je započeo pravi život, kakav je oduvijek priželjkivala. Sve je to trajalo petnaestak godina i to razdoblje Mileva smatra najljepšim u svom životu. Suprug Vlado iznenada se teško razbolio i 1986. umro, pa Mileva i Mara ostaju same. Bez muške ruke trebalo je brinuti o njivama i stoci. To je za njih dvije bilo prilično teško, pa je tako stoke i obrađene zemlje bilo sve manje i manje. Nekako se još moglo živjeti do prije posljednjeg rata, ali nakon što su izbili sukobi, bilo je sve teže i teže.

- Imala sam pedesetak ovaca, četiri krave, peradi, poljoprivrednih proizvoda još štošta i sve je to imalo svoje kupce. Dolazili su iz Dalmacije i kupovali ovdje u Lici. E, kako je započeo rat, nestalo je kupaca i život nam je postao težak, da teži ne može biti. Pet godina živjeli smo na rubu, ništa nismo mogli iskoristiti i prodati. Imali smo samo hrane, a bome pred kraj i u tome smo oskudijevali. Kćer Mara završila je prije rata srednju kemijsku školu i taman kad se trebala zaposliti, navalila je Oluja. Slušali smo vijesti na radiju i čuli smo poziv Franje Tuđmana da ostanemo u svojim kućama, ali nismo mu vjerovali. Ne samo ja već i svi u selu. Bio je taj poziv nekako zlokoban, nije bio od srca – objašnjava naša sugovornica.

Krenule su na put u dugoj koloni, susjedovim traktorom put Bosne, pa u Srbiju. U Bijeljini ih je zaustavila policija i nije im dala da idu u Vojvodinu kuda su planirale, već su ih upućivali prema jugu i Kosovu. Kako je Mileva imala rođake u Vojvodini, čekala je danima na granici da dođu po nju i Maru. Tek tada su mogle krenuti prema svom cilju. Obrele su se u Bačkom Gračacu, kod daljnje rodbine. I taman kad su pomislile da je mukama barem privremeno došao kraj, majka i kćer doživjele su novo veliko razočaranje.

- E, da mi je to netko pričao, ne bih mu vjerovala – kaže Mileva. Već prvog dana dalo se naslutiti da nisu dobrodošle. Ne samo kod stanovnika u selu, već i kod rodbine. Nitko s njima nije bio zadovoljan, od nikoga nisu dobile riječi utjehe ili podrške, što im je tada itekako trebalo jer su ostavile svoje domove.

– Nas žene i starce koji smo tamo završili, pitali su: zašto se nismo ostali boriti? Govorili su nam da nisu oni svoje kuće pravili za nas, da mi imamo svoje i da ih nismo smjeli napuštati. Svima smo smetali, bili smo bez novca, bez posla i bez ikakve nade. Išli smo kopati kukuruze i raditi teške poslove, u početku sve samo za hranu, a nešto kasnije dobivali smo nekakvu crkavicu. Osjećali smo se kao kmetovi. Nisam više mogla izdržati pa sam odselila u selo Kolut u nekakvu praznu kuću bez vode. Tako sam dvaput u nekoliko godina, morala bježati. Kćer je ostala u Bačkom Gračacu, tamo se udala i još tamo živi – kaže Mileva Uzelac.

Nije dugo izdržala u tuđoj kući, sama, bez pitke vode. Odlučila se na povratak u Liku i u proljeće 1997. osvanula je u Ondiću pred kućom bez vrata, prozora, opljačkanoj do temelja, ali vlastitoj iz koje je nitko neće tjerati i zagorčavati joj život. Država joj nije pomogla, nije ostvarila obnovu, ali kuću su joj pomogli srediti pripadnici vjerske zajednice luterana. Danas živi od 1.300 kuna invalidske mirovine. Trećinu novca pojedu režije, a s ostalim se snalazi kako zna i umije. Kaže da je spašava bašta u kojoj zdušno radi od ranog proljeća.

- Ondić se sastoji od mjesta i dva zaselka - Krčana i Lončara - sve ukupno 25 stanovnika, a prije rata bilo ih je 140. Zanimljivo je da je Mileva Uzelac, žena koju ste danas posjetili, prva povratnica ne samo u Ondiću, već u cijeloj Općini Udbina – kaže Milan Uzelac, zamjenik općinskog načelnika Udbine.

- Ovdje je, nažalost, povratak završen. Tko se vratio, vratio se. Samo ove godine, a još nije završena, imali smo na području općine tridesetak sahrana, rođeno je svega par djece, a vjenčanja ni za lijek. O vremešnim mještanima u lokalnoj zajednici vodimo računa. Evo, za nekoliko dana Mileva i još mnogi mještani, svi koji imaju primanja manja od 1.500 kuna, dobit će drva za zimu koja osigurava Općina Udbina – najavljuje Uzelac.

1/1