Milijan Brkić, zamjenik predsjednika HDZ-a i potpredsjednik Hrvatskog sabora, stisnut je uz konopce, ali drži se na nogama: još nije stigao udarac koji bi ga oborio na pod i zapečatio mu političku karijeru. Zasad su se na njegovoj bradi zaustavila dva teža i nekoliko lakših krošea i aperkata, ali nitko ne zna hoće li se udaranje zaustaviti na tome, kao što nitko ne može predvidjeti ima li u Brkićevim mišićima snage da uzvrati nedefiniranim ili nejasno definiranim suparnicima te da ih barem odmakne na podnošljivo odstojanje.

Situacija s količinom izravnih optužujućih dokaza protiv Brkića danas je otprilike ista kao što je bila prije osam godina i prije šest mjeseci, što ne znači da će tako ostati

Prvi udarac bila je tzv. SMS-afera. Baveći se nastankom izmišljenih SMS-ova kojima je optuženi Zdravko Mamić javno mahao da bi kompromitirao tužiteljske akcije i diskreditirao tadašnjeg glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana, istražitelji su otkrili da je autor te amaterski konstruirane prepiske Franjo Varga, bivši policajac iz Belišća. Čini se da je Mamić masno platio taj uradak. Zatim se doznalo da su Milijan Brkić i Tomislav Karamarko, bivši predsjednik HDZ-a, održavali kontakte s Vargom u proteklih nekoliko godina, da bi ubrzo bio uhapšen i zatvoren Blaž Curić, vozač potpredsjednika Vlade Tomislava Tolušića te Brkićev kum i suborac iz rata. Curića se sumnjiči da je Vargi dojavio da je pod tajnim policijskim mjerama i poručio mu da uništi sve dokaze, što Varga nije stigao učiniti. Otkud Curiću informacija da se prisluškuje Vargu? Je li mu to kazao kum Brkić i poslao ga da s jednokratnog mobitela upozori na opasnost prijatelja iz Belišća? Ako jest, otkud Brkiću ta informacija?

Drugi udarac bio je još neugodniji. Tjednik Nacional objavio je autentične policijske dokumente iz kojih proizlazi da je Brkić, tadašnji zamjenik glavnog ravnatelja policije, 2011. godine bio označen kao čovjek koji je organizatorima ‘elitne’ prostitucije u Zagrebu otkrio da ih se istražuje i prisluškuje. No dvoje svjedoka koji su policiji rekli da je Brkić ‘probio’ istragu nisu to ponovili pred istražnim sucem. Državno odvjetništvo, na čijem je čelu bio Mladen Bajić, nakon toga nije donijelo nikakvu odluku o daljnjoj sudbini istraživanja, doduše neuspješne, opstrukcije policijskih operacija, a ovih dana se doznalo da je iz Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu misteriozno nestao spis o Brkićevim protupolicijskim aktivnostima unutar policije. Sad će se taj spis pokušati rekonstruirati prema dokumentima koji i dalje postoje u policiji i na Županijskom sudu u Zagrebu, a bit će saslušani i ljudi koji su bili uključeni u taj slučaj, uključujući i Brkića. Sudski postupak protiv dvoje ljudi s vrha lanca prostitucije, inače, bio je te 2011. zatvoren za javnost da se ne bi ugrožavala privatnost konzumenata seksualnih usluga među kojima su bili neki ugledni ili poznati zagrebački liječnici, suci, poduzetnici, političari. Sve je okončano u nevjerojatnih par mjeseci uvjetnim zatvorskim kaznama i oduzimanjem ilegalno stečenog novca.

Pa onda serija nešto lakših udaraca. Neobjašnjivost Brkićeve imovine s obzirom na primanja koja je imao od 1991., kad se priključio specijalnim postrojbama MUP-a, do danas, kad je na plaći potpredsjednika Sabora. Izuzev MUP-a i Sabora, preostali poslodavci u životu bili su mu Sigurnosno-obavještajna agencija (2005. – 2008.) i zagrebački oftalmolog Nikica Gabrić (2001. – 2004.). Legalnim plaćama nikako nije mogao doći do svega što je stekao. Pa veliki broj većih i manjih kredita do kojih je dolazio s lakoćom u različitim bankama, uključujući i onaj od milijun kuna podignut 31. svibnja 2006. za kupovinu dionica Plive: četrdesetak dana kasnije, početkom srpnja, tadašnji visokopozicionirani djelatnik tajne službe prodao je iste te dionice i na transakciji zaradio oko 270 hiljada kuna. Između Brkićeve kupovine i prodaje Plivinih dionica dogodili su se, 24. i 25. lipnja 2006., sastanci premijera Ive Sanadera u Veroni u vezi s promjenom vlasničke strukture u rečenoj farmaceutskoj kompaniji. Je li Brkić iskoristio povlaštene informacije do kojih je mogao doći zahvaljujući tajnopolicijskoj funkciji, ili mu je netko iz vrha Vlade prišapnuo da bi bilo pametno investirati u Plivu, ili je policajac, zapravo, burzovni genij s izoštrenim njuhom za veliku i brzu zaradu? Pa niz financijskih operacija u kojima je Karlovačka banka, pod kontrolom obitelji Šola, služila kao izvor sredstava za uvećavanje bogatstva obitelji Brkić, obitelji bliske Milanu Bandiću, različitim poslovnim akrobacijama. U tom pogledu osobito bode oči Brkićeva uključenost u nikad realizirani građevinski projekt Opatovina u zapadnom dijelu Zagreba: bio je, preko supruge, vlasnik 7,5 posto tvrtke koja je htjela graditi na ogromnom komadu zemljišta, a kad je Hypo banka toj firmi dala kredit od 142 milijuna kuna, Brkićevi su svoj udio smjesta prodali jednom od članova obitelji Šola. Na uloženih nekoliko tisuća kuna u osnivanje tvrtke zaradili su nekoliko milijuna kuna.

Promijenila se politička klima: ono što su mu šefovi HDZ-a dosad tolerirali i od čega su ga štitili sad mu je odjednom počelo padati na glavu, prijeteći da zatrpa cjelokupan njegov lik i djelo

Ponovno se, dakle, na svjetlo dana izvlače podaci koji su proteklih godina objavljivani u dijelu domaćih medija i koji su prolazili praktički bez ikakvih političkih reakcija, naročito reakcija iz HDZ-a ili unutar HDZ-a: sve se zaustavljalo na tome da nema nikakvih dokaza o nezakonitostima, premda se za dokazima nije ni pokušalo tragati. Situacija s količinom izravnih optužujućih dokaza protiv Milijana Brkića danas je otprilike ista kao što je bila i prije osam godina, i prije pet godina, i prije šest mjeseci, što ne znači da će tako i ostati i što ne znači da su recentna istražiteljska i Nacionalova otkrića nevažna, no reakcije sad pljušte sa svih političkih strana, od premijera naniže, policija daje saopćenja, čak se i glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić pojavljuje pred novinarima i odgovara na pitanja, pokreću se izvidi i istrage, puštaju se informacije iz državnih tijela, ne dopušta se splašnjavanje političko-pravosudno-medijske tenzije, pri čemu Plenković pazi da se Brkićeve afere ne preliju na HDZ ili da se ne povežu s HDZ-om, iako je dotični formalno drugi čovjek HDZ-a. ‘Mislim da je sasvim jasno da ljudi vide da su to neke priče od prije i da nemaju veze s politikom HDZ-a’, izjavio je premijer u utorak navečer.

Sve ovo, naravno, pouzdan je znak da se, što se tiče Brkića, promijenila politička klima: ono što su mu šefovi HDZ-a dosad tolerirali i od čega su ga štitili sad mu je odjednom počelo padati na glavu, prijeteći da zatrpa cjelokupan njegov lik i djelo. Ono što je prethodnih godina bilo tretirano kao skup indicija i logičnih zaključaka bez čvršće pokrepe, na što su vjerojatno zaboravili i novinari koji su o tome višekratno pisali, sad je odličan repromaterijal za napade i udare na zamjenika šefa HDZ-a, a ne treba sumnjati da će iz stranačkih i parastranačkih budžaka izmiljeti razni likovi koji će, ako afere potraju dovoljno dugo, ugledati priliku da se zbog nečega osvete Brkiću i da se svide Plenkoviću. Tajming je sve.

Od 2001., kad se proslavio odbijanjem zapovijedi da kao šef specijalne policijske jedinice ‘Alfa’ uhapsi odbjeglog optuženika za ratne zločine Mirka Norca i da ukloni prosvjedničku blokadu ceste u okolici Sinja, Milijan Brkić stalno je jednom nogom u državnom represivnom sustavu, a drugom među onima kojima bi se taj sustav trebao baviti i koji su krajnje nepovjerljivi prema maksimi da smo svi pred zakonom jednaki, i koji su općenito skeptični kad je u pitanju zakon. Kad je, s pozicije zamjenika ravnatelja policije i navodno po molbi glavnog državnog odvjetnika Bajića, obavještavao optuženike za ratni zločin nad srpskim civilima u Gruborima, inače, pripadnike specijalnih jedinica MUP-a, da im se priprema hapšenje, on sustav u kojem radi naziva – milicijom. On čitavo vrijeme ima opozicijski odnos prema državi u situacijama kad država znači konfrontaciju s njegovim shvaćanjem pravde, poštenja i lojalnosti. On je, a u tome nikako nije usamljen, izgradio svoj priručni moralni kodeks koji mu dopušta da se ne srami onog sebe koji, radeći za državu i zaklinjući se u odanost domovini, razara institucije u svoju korist i u korist onih za koje misli da zaslužuju biti iznad i ispred drugih građana. Na tom moralnom kodeksu i na razglašenim ratnim podvizima izrasla je njegova moć, koja je sad na prvom pravom testu. Čovjek s kojim je svatko htio biti dobar, ili iz straha ili iz lukrativnih slutnji, sad više nije siguran ni u podršku najbližeg kruga, a to su ponajprije Pavao Vujnovac, Zoran Gobac i Višeslav Vukojević. I predsjednik Hrvatske narodne stranke Ivan Vrdoljak blizak je tim ljudima i Vujnovčevoj grupaciji Energia naturalis, pa je utoliko razumljivo što Vrdoljak, ključni HDZ-ov koalicijski partner, posljednjih dana uglavnom šuti o Brkićevim aferama.

No kao što rekosmo na početku, još nema završnog udarca poslije kojeg Brkiću ne bi bilo političkog spasa, pa je neizvjesno čime će rezultirati aktualni pritisak i stiskanje obruča oko najizmistificiranije ličnosti u hrvatskoj politici unatrag petnaestak godina. Plenković zasad nema ništa na osnovu čega bi mogao eliminirati Brkića iz HDZ-a i vlasti ili ga prisiliti da se sam povuče suočen s bezizlaznošću svog položaja, pogotovo kad se ima na umu da je Božidar Kalmeta, kojem se upravo sudi za ozbiljna kaznena djela, nedavno imenovan za jednog od glavnih stranačkih operativaca. Kod Brkića je sve još jako daleko od pokretanja istrage, a kamoli od sudskog procesa, ako do toga ikad uopće i dođe. Kako ukloniti Brkića, a ostaviti Kalmetu?

To se sad čini nemogućim, ali Plenković je i u ovom slučaju pribjegao svojoj omiljenoj taktici: proizvodnji stalnog pritiska, iscrpljivanju i provociranju protivničkog krivog poteza. Brkić, međutim, zasad ne povlači nikakve poteze, što nije toliko plod mudrosti koliko činjenice da u ovom času u HDZ-u, neovisno o tome što su mu neki od njih dužnici, nema ljudi koji bi ga slijedili u boju protiv premijera Plenkovića. Brkiću ne preostaje ništa nego da čeka smirivanje oluje i da po svaku cijenu preživi u HDZ-u, a ako bude imao sreće, prilika za uzvratni udarac doći će kad Plenkoviću kola krenu nizbrdo.