>

novosti logo

Kronika Kronika

Milorad Vukanović: 2021. bit će neizvjesna

Dubrovački je turizam poprilično pao u svim segmentima, a to kod ljudi stvara nesigurnost, kaže predsjednik VSNM-a Dubrovačko-neretvanske županije

Što nam kao predsjednik VSNM-a Dubrovačko-neretvanske županije možete reći o aktualnom stanju u Dubrovniku i Županiji?

Iako se odnosi većinske i manjinskih zajednica stalno poboljšavaju od 1990-ih, potpunog povjerenja i suradnje još nema na mnogim razinama. Sporadične provokacije povezane s prošlošću nikome ne čine dobro. Prošlost se, naravno, mora proučavati ali na jedan, narodski rečeno, zdrav i prav način; bez toga nema budućnosti. Nažalost, određene činjenice se zloupotrebljavaju, pa se u odnosima Hrvata i Srba mahom ističe ono negativno. Naravno, najveći trenutačni problem svih stanovnika je korona: Dubrovnik i okolica orijentirani su na turizam, koji je radi epidemije poprilično pao u svim segmentima. To kod ljudi stvara nesigurnost. Ove je sezone nešto gostiju bilo potkraj jula i u augustu, no sve je to prilično slabo u usporedbi s prethodnima. A kad nema izvjesnosti, to se nastoji prevladati traženjem neke druge aktivnosti ili druge sredine.

Kako manjinska vijeća naše zajednice rade u vrijeme epidemije?

Kolikogod je to moguće, radimo na edukaciji, kulturnim projektima, pravnoj i administrativnoj pomoći te suradnji s arhivima diljem zemlje. Iako ne možemo biti zadovoljni njihovim brojem, mladih u vijećima ipak ima; dok su prije to uglavnom bile osobe muškog spola, sada imamo dosta ženskih članica, od kojih jedna pohađa SNV-ovu akademiju. Trenutačno obrađujemo građu o pravoslavnom groblju na Boninovu te pripremamo studiju o našem dubrovačkom hramu, što potvrđuje da aktivnosti i sada ima, premda ne onoliko koliko bi ih bilo u uobičajenim okolnostima.

Ostavlja li dobar odnos zahumsko-hercegovačkog vladike Dimitrija i dubrovačkog biskupa Mate Uzinića pozitivnog traga na ljude?

Dobar odnos čelnika dviju crkvenih zajednica svakako pridonosi sveukupnim dobrim odnosima. Ekumenske napore treba pozdraviti, pogotovu kad je riječ o vjeri u jednog boga, kao kod svih kršćana i muslimana. Ipak, nerijetko na nekom sprovodu ili misi možete čuti da je pokojna osoba živjela u pravoj vjeri, kao da su one druge krive. Lijepo je kad jedan episkop dođe u katoličku katedralu ili neki biskup u pravoslavni hram, no pitanje je doživljavaju li ljudi to kao potpunu otvorenost, odnosno kao nešto doista obećavajuće. Jer, još prisutne suprotnosti i proturječja rezultat su povijesnih šizmi i vjerskih ratova, a neka takva obilježja imala su i ratna zbivanja devedesetih na brojnim prostorima bivše Jugoslavije.

Dosta se često znade govoriti o Srbima katolicima unutar nekadašnje Dubrovačke Republike ili se, s druge strane, svojataju dubrovački pisci i znanstvenici?

Dubrovnik, smješten na razmeđi Istoka i Zapada, odvajkada je specifična sredina, koja je kao takva iznjedrila Srbe katolike, odnosno ljude u nacionalnom smislu orijentirane prema Srbiji a u vjerskom prema Vatikanu; s hrvatske se strane to ponajčešće tumači kao uvoz iz susjedne države, radi čega se one koji se tako izjašnjavaju nerijetko proglašava izdajnicima. Tome je svakako pridonijelo i to što ljudi pogrešno, pogotovu pod utjecajem svetosavlja, izjednačavaju vjeru i naciju, dva različita pojma. Što se pak književnosti tiče, možda bi o onoj koja je nastajala ovdje najrealnije bilo govoriti kao o dubrovačkoj, a ne je automatski inkorporirati u hrvatsku ili neargumentirano prisvajati kao srpsku. Naposlijetku, Dubrovačka Republika je bila temelj kulture ovih prostora, a svako besmisleno svojatanje samo stvara razdore i generira probleme.

Jesu li manjinska vijeća već započela s pripremama za popis stanovništva koji bi se trebao održati sljedeće godine?

Svakako da jesu, pogotovu stoga jer znamo da se ljudi na prijašnjim popisima nisu posve slobodno izjašnjavali. Tako, primjerice, po popisu iz 2011. u Dubrovniku žive 1.164 osobe srpske nacionalnosti, od čega samo njih 257 za govorni jezik prijavljuje srpski; u Županiji ih je živjelo 2.095, od čega svega 463 govornika srpskog. Dakle, jasno je da ljudi još nisu oslobođeni straha po tom pitanju, pa na tome svakako treba i dalje raditi.

1/1