>

novosti logo

Društvo Društvo

Mimo zdravog razuma

Umjesto da se ozbiljno pozabave sadržajem, autori Večernjeg lista Milan Ivkošić i Borislav Ristić ciljano su napali autoricu SNV-ovog biltena Tamaru Opačić

Da hrvatsko društvo u posljednje vrijeme živi novu nacionalističku stvarnost, koja podrazumijeva svaku vrstu pritiska prema manjinama, najvidljivijeg prema srpskoj manjini, ali i u verbalnom ratu s raznim vrstama utvara poput Jugoslavije i Jugoslavena, za svakoga tko živi u ovoj zemlji postalo je stvar općeg mjesta. Retorika iz devedesetih godina stekla je pravo građanstva u dobrom dijelu javnosti, uz zanimljivu inovaciju poplave portala za širenje mržnje i uz činjenicu da čak i institucije poput Matice hrvatske u svojim glasilima posve otvoreno rehabilitiraju ustašku državu. Za potvrdu ove teze bit će dovoljno pročitati tekst sveučilišnog profesora povijesti Ive Rendića Miočevića u ‘Vijencu’, koji u Anti Paveliću do 1941. vidi borca protiv totalitarizma, a kao intelektualnu lucidnost, vidljivu u dubinskim analizama, citira ‘intelektualce iz NDH’ i članke iz ‘Spremnosti’ iz 1944., koji prepoznaju dolazak boljševističkog zla. U svemu ovome dokinuto je i formalno opravdanje za ovakvu vrstu diskursa i ponašanja, koje je tih godina opravdavano činjenicom traumatičnog rata.

Kako bi do ovih činjenica o aktualnom društvenom i političkom trenutku došao budući povjesničar koji bi istraživao vodeće medije u zemlji iz ovog doba? Manje-više nikako. Ako je suditi po pisanju mainstream medija, u Hrvatskoj se po pitanju odnosa prema manjinama ne događa ništa bitno loše ni alarmantno. Ovo društvo, pojednostavljeno govoreći, po takvim shvaćanjima ima isključivo dva problema. Jedan je nesposobnost aktualne Vlade, a drugi nedovoljno radikalan obračun s tzv. komunističkim naslijeđem. Kad se takva vrsta svijesti suoči s činjenicama, koje su i inače najveći neprijatelji svakog nacionalizma, dolazi do dvije vrste reakcija. Jedna se odnosi na potpuno prešućivanje, a druga na neargumentirane i logički neodržive napade koji svjesno ignoriraju meritum stvari i hvataju se teorija zavjere te pozivaju na obračun s donosiocima loših vijesti.

Ukoliko je netko i sumnjao, u posljednjih mjesec dana po ovom smo pitanju zabilježili oba tipa reakcije. Nakon što su polovicom svibnja predstavnici osam nacionalnih manjina i Savjeta za nacionalne manjine u Puli potpisali Deklaraciju o nesnošljivosti i etnocentrizmu, u vodećim medijima ta je vijest tretirana kao nešto što se nije dogodilo ili pak kao egzotična informacija o društvenim bizarnostima. Drugim riječima, nešto što bi u svakoj ozbiljnoj zemlji izazvalo zabrinutost i širu javnu raspravu, u Hrvatskoj je zahvaljujući takvoj ignoranciji omogućilo nastavak kontemplativnog mira i općeg zadovoljstva dosegnutim međunacionalnim odnosima. Prešućivanje ove Deklaracije pokazalo se pak kao manje zloćudan izbor u odnosu na reakcije kolumnista ‘Večernjeg lista’ prema sadržaju SNV-ovog biltena naslovljenog ‘Nasilje i nesnošljivost prema Srbima u 2014. godini’ autorice Tamare Opačić. Obje reakcije, tendenciozna Ivkošićeva od 12. lipnja i ona Borislava Ristića objavljena dan kasnije, posvađana s logikom i zdravim razumom, ciljano su napale autoricu i izdavača umjesto da se ozbiljno pozabave sadržajem.

Iako je Milan Ivkošić poznat kao čovjek iz čijih bi se ostrašćenih tekstova bez ikakvog ozbiljnijeg intelektualnog napora mogli izvući tipski primjeri poticanja paranoje i svake vrste nesnošljivosti prema drugoj vrsti mišljenja, to ga ni na koji način nije spriječilo da se još jednom oda lažnom patosu, zaobilaženju činjenica i razgovoru o nečemu sasvim petom, kao i napadu na ono što nije pročitao. Ivkošić se tako, osim što proizvodi teoriju zavjere, tek formalno obračunava s ruskim Ministarstvom vanjskih poslova, jer dokument te institucije ‘Neonacizam – opasna prijetnja ljudskim pravima, demokraciji i vladavini prava’ koristi tek kao platformu za obračun s Tamarom Opačić i SNV-om. Iako je već i sama namjera dovoljno cinična, još je zanimljivija argumentacija koju Ivkošić koristi. Optužujući bez ikakvih argumenata Tamaru Opačić i njezin tekst, s obzirom na to da i sam navodi kako izvještaji kažu da je dio ruskog dokumenta inspiriran njezinim pisanjem, on u svom totalitarističkom diskursu Srbe u Hrvatskoj promatra kao jednu osobu, koja ima višestoljetni kontinuitet djelovanja. Tako na realne činjenice o govoru mržnje i atmosferi nesnošljivosti prema Srbima u 2014. godini, koje se nalaze u tekstu Tamare Opačić, Ivkošić reagira tako što postavlja pitanje o broju incidenata koje su napravili Srbi, navodeći kao krunski argument zaključak o broju poginulih od mina.

Čak i kad bismo zanemarili paušalnost njegovih tvrdnji i to što u obračunu s činjenično utemeljenim istraživanjem koristi parole i osobne stavove, ne navodeći nijedan konkretan primjer, ne možemo zaobići ovaj zloćudni tip generalizacije koji praktički u svakom Srbinu vidi čovjeka odgovornog za postavljanje mina. Što mu je poslužilo kao zgodna platforma za još jednu optužbu iz arsenala nacionalističke desnice o tome kako srpske elite u Hrvatskoj, oslanjajući se na inozemnu podršku, šire laži o nesreći vlastitog naroda u korist svojih interesa. Pokušamo li donijeti konačnu ocjenu Ivkošićevog teksta pod naslovom ‘Srbi u RH žive u bijedi, osim njihove elite, pogotovo kad od Rusa dobije kavijara’, ona bi se mogla svesti na sljedeće: Da, Srbi u Hrvatskoj žive teško, isključivo krivnjom svojih elita, koje predstavljaju agenture stranih sila i k tome otvoreno lažu, potpuno nesvjesni kako im je udijeljena velika milost da ostanu živjeti u zemlji koju su premrežili minama. Riječ je dakle o lažnom, tendencioznom i totalitarističkom diskursu, koji barata retorikom kolektivne odgovornosti i svjesno se pravi intelektualno potkapacitiranim. Naravno, isključivo iz razloga izbjegavanja suočavanja s činjenicama.

No dok je Ivkošić od one stare sorte ideologa koja svjesno obmanjuje i ne bira sredstva da bi proturila osnovnu tezu, njegov mlađi kolega Borislav Ristić još nije ispekao zanat, a htio bi se iskazati na velikom terenu. Ristićev tekst ‘Nije pitanje koliko je Srba prešlo na katoličanstvo, nego zašto su to učinili’ otvara nove misaone pravce u logici i prijeti da postane avangarda pokreta inspiriranog ‘antikomunističkim manifestom’. Prije no što krenemo u analizu njegovog pisanja, uočit ćemo kako i jedan i drugi tendenciozno vezuju podatak iz ruskog dokumenta o 30 tisuća Srba koji su prešli na katoličanstvo sa studijom Tamare Opačić koja se uopće ne bavi tim pitanjem. Dakle Ristićeva logika je sljedeća: Moguće je da je ovaj podatak o promjeni religije točan, ali njegove uzroke treba potražiti u politici srpske političke i intelektualne elite u Hrvatskoj. Ili, da ga izvorno citiramo: ‘Problem nastaje kada se politička i intelektualna elita nekog naroda odrekne ove mudrosti, postidi se svojih predaka i njihove vjere, zaboravi tradiciju i zapusti običaje pa tom narodu namijeni ulogu čuvara revolucionarnog plamena, neimara širih i nadnacionalnih identiteta, revnosnog antifašističkog borca, koji nepogrešivo može detektirati fašizam kad god se on pojavi…’

Iako oba Večernjakova autora imaju isti problem, a taj se može svesti na to da bi po njima rijetki preostali Srbi trebali gledati svoja posla i živjeti u nacionalnom getu umjesto da budu aktivni sudionici društvenog i političkog života Hrvatske, Ristićev tekst je inovativniji u smislu istinskog neshvaćanja onoga o čemu govori. Zaluđen pomodnim antikomunizmom, koji bi najradije prebrisao kompletno iskustvo antifašističke borbe i naslijeđe socijalističkog razdoblja, Ristić nikako ne uspijeva shvatiti da antifašizam jeste jedna od temeljnih odrednica Srba u Hrvatskoj i svakako njihova tradicija. Nevjerojatnim se čini da je 2015. to potrebno nekome plastično objašnjavati, ali bilo bi zanimljivo pročitati Ristićevu analizu o tome u kakvoj bi se demografskoj situaciji našli Srbi u Hrvatskoj nakon iskustva ustaške zločinačke države da nije bilo antifašističke borbe i nadnacionalnog pokreta. To bi mu čak i kolega Ivkošić mogao uvjerljivo objasniti, u pauzama između histeriziranja i poziva na lustraciju.

1/1