>

novosti logo

Piše Igor Lasić

Minimalan trud, maksimalan efekt

Osebujnom debatnom pirotehnikom, donedavno samoobuzdani predsjednik Zoran Milanović opet je iz sebe pustio duhove devedesetih

Zoran Milanović opet je s minimumom truda uspio postići maksimalan efekt u javnosti, sa svom pripadajućom debatnom pirotehnikom. A isprva je samo potvrdio najavljenu dodjelu državnih odlikovanja pojedincima i vojnim jedinicama zaslužnim za obranu RH devedesetih godina prošlog stoljeća, među kojima su i neke iz Bosne i Hercegovine, odnosno Hrvatskog vijeća obrane. Zatim je netko primijetio da je na čelu jedne od potonjih bio general Zlatan Mijo Jelić koji će prema protokolu na koncu i primiti orden uime dotične svoje jedinice.

Okolnosti su praktične utoliko što Jelić danas ionako boravi u Hrvatskoj, ali nevolja se ukazala u činjenici da je on tu prvenstveno zato što je 2015. godine pobjegao iz BiH kao optuženik za teške ratne zločine. Točnije, otišao je nekim čudom baš par tjedana prije nego što je tamo protiv njega dignuta optužnica. U ratu je bio HVO-ov zapovjednik obrane Mostara, a na dušu mu je stavljen masovni zločin protiv civilnog bošnjačkog stanovništva u Mostaru, napose u konclogoru Helidrom za koji je imao direktnu nadležnost. Optužnica govori o sustavnom napadu na sugrađane Bošnjake, etničkom čišćenju, zarobljavanju i slanju muškaraca na prinudne radove duž linije ratne fronte, nesprečavanju i nesankcioniranju mučenja i ubijanja više desetaka njih, te progonu i premještanju žena, djece i starijih osoba. Jelić je bio poznat i kao ‘najmlađi hrvatski general’, a u RH se snašao posve dobro, povezao se s nekim starim prijateljima i upoznao nove.

I dok on tako već godinama ponosno gostuje na ratno-veteranskim tribinama i po desničarskim medijima, spomenuta bosansko-hercegovačka optužnica blaženo miruje u podrumu hrvatskog Državnog odvjetništva. Jer, naše je pravosuđe odgovorilo susjednoj zemlji da ovdašnji zakoni formalno ne poznaju kazneno djelo zločina protiv čovječnosti. To je dio priče koji sad ipak ne predbacujemo hrvatskom predsjedniku, ujedno bivšem premijeru, ali svakako funkcioneru pozicioniranom mimo institucija neposredno odgovornih za izmotavanje oko karaktera i naslova zlodjela pripisanih Zlatanu Miji Jeliću.

Nije sporna niti počast za jedinice HVO-a; riječ je o fazama njihova djelovanja u koordinaciji s Armijom BiH i Hrvatskom vojskom. Mnogi sad podsjećaju na to da je zbog toga i Franjo Tuđman, davni prethodnik Zorana Milanovića, nakon rata odlikovao predsjednika BiH Aliju Izetbegovića. Milanović se zato može opravdavati da nije on kriv za DORH-ovo opstruiranje prava i pravde, ili tradiciju (po)ratne dodjele odlikovanja, ili ustaljeni državni protokol. Ipak, jest sukrivac za nešto drugo, ako mu već nećemo zamjerati to što ovu petljavinu nije presjekao pošto-poto, u maniri nekih ranijih hrvatskih predsjednika. Danas to sve možda izgleda prekomplicirano i objektivno limitirano političkim mogućnostima, ali ništa nije nastalo samo od sebe. U kreiranju alibija od ove ili one neprilagodljive forme u službi rigidnog nacionalizma, a gdje prepoznajemo i pravosuđe i državne ceremonijale, već desetljećima sudjeluje i Milanovićev SDP.

U to je utkan npr. zakonodavni tretman pozdrava ‘Za dom – spremni’ te Deklaracija o Domovinskom ratu, kao i neki potezi ili izjave Zorana Milanovića lično. Od notornog dede ustaše, recimo, do najnovijeg mu ispada o tome da ni svi osuđenici Haškog suda nisu ratni zločinci, premda ga oko toga opet nitko nije vukao za jezik. Nažalost po sve nas, teško da će mu ubuduće biti lakše na tom području, nego bi se prije moglo reći da on danas samo potvrđuje svoju zarobljenost u nekim pogrešno biranim kompromisima.

1/1