>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Ministarstvo drvenog željeza

U procesu je rasprodaja čitave kontinentalne Hrvatske za istraživanje mogućnosti eksploatacije nafte i plina. Procesom rukovodi ministarstvo koje bi se u isto vrijeme trebalo baviti energetikom i zaštitom okoliša, što su u postojećim okolnostima dvije potpuno suprotstavljene djelatnosti

Domaći ministri toliko nas zaokupljaju bavljenjem privatnim poslovima da jedva stižemo obratiti pažnju na ono nešto javnih koji im padnu u šake. A kad padnu, ishodi su u najmanju ruku diskutabilni. U slučaju Tomislava Ćorića, recimo – kao da nije samo po sebi dosta to što su mu pod krov sektora utrpana i zaštita okoliša, i energetika. Aranžman je valjda bio mišljen idealistički, s pogledom uprtim u svijetlu budućnost. S čistom energijom, niskim karbonskim otiskom, i drugim čudima iz neke ljepše, tehnološki beskonfliktne priče.

Ugovaranje biznisa s naftnim kompanijama je kronično netransparentno. Jača strah da će se otvoriti prostor i za okolišno pogubnu tehnologiju frakiranja, odnosno ekstrakcije plina iz škriljevca

No dobili smo prilično shizofrenu situaciju, stanje permanentno sukobljenog interesa. Ministar je Ćorić tako sad iznova – jer nije mu prvi put – jednom stranom svog djelokruga žestoko udario na drugu. U procesu je praktički rasprodaja čitave kontinentalne Hrvatske za eksploataciju nafte i plina. Odnosno, zasad tek za istraživanje mogućnosti eksploatacije.

Ali doslovno je čitava Hrvatska u igri, osim priobalja i uskih pograničnih zona. A sjećamo se da je ranije bilo povike zbog zapasavanja većine hrvatskog dijela Jadrana. Ovaj put, na Ministarstvo zaštite okoliša i energetike (MZOE) je kritika – ponajviše iz aktivističkih krugova – upućena zbog više aspekata takve politike. Prvo, forsiranje nafte i plina suprotno je principima borbe protiv klimatskih promjena koja ne podnosi fosilna goriva i njihove utjecaje. Drugo, granice mogućih koncesija uvelike se preklapaju s područjima zaštićene prirode unutar EU-projekta Natura 2000. Treće, ugovaranje biznisa s naftnim kompanijama je kronično netransparentno. Četvrto, jača strah da će se u tako rastućoj aktivnosti otvoriti prostor i za okolišno pogubnu tehnologiju frakiranja, odnosno ekstrakcije plina iz škriljevca.

Popratne okolnosti dobro su vidljive po zahuktavanju kanadske naftno-plinske kompanije Vermilion u istočnoj Slavoniji kroz posljednja dva mjeseca. Brojni ratari požalili su se medijima da nisu imali pojma otkud najednom nečiji veliki nepoljoprivredni strojevi u prolazu kroz njihove usjeve. Vibracije i eksplozije koje su nužne u seizmičkom 2D istraživanju podzemlja, a kakvo je prethodilo istražnom bušenju, rastjeruju divlje životinje. Ovdje treba dodati kako Natura 2000 ima fokus na zaštitu ptičjih staništa. Često su to močvare, pa je stoga pažnja usmjerena i na vode. No s naftom voda baš i nije u nekoj ljubavi, bez obzira na propisane standarde sigurnosti.

I dok tako stremi energetskoj samodostatnosti Hrvatske, Ćorić jednako na brizi ima njezinu ekološku održivost. Barem načelno, da ne bi bilo zabune.

- Upitno je kako se istovremeno može raditi na borbi protiv klimatskih promjena i stvaranju preduvjeta za niskougljični razvoj te ulagati u ekstrapolaciju nafte i plina - rekla nam je o tome Slavica Robić, izvršna direktorica Društva za oblikovanje održivog razvoja (DOOR).

Ona podsjeća da je Hrvatska dužna završiti Strategiju niskougljičnog razvoja, u skladu s ekološko-energetskim direktivama EU-a. No dokument se kiseli u ladicama MZOE-a još od 2017. godine.

- Hrvatska je također jedna od država koje se smatraju posebno pogođenima energetskim siromaštvom, što znači da velik broj građana nema pristup adekvatnim energetskim uslugama te je suočen s poteškoćama u podmirivanju računa. Ulaganja u energetsku učinkovitost i lokalno dostupne obnovljive izvore energije, posebno male, na razini kućanstva, predstavljaju i rješenje za energetsko siromaštvo - dodala je direktorica DOOR-a.

Energetska bi tranzicija dakle trebala uključiti socijalni zaokret. A nema toga u paketu s naftom i plinom, pa se demokratizacija sektora – s npr. solarima na obiteljskim krovovima – jedva i spominje. Drugim riječima, ni u tome još ne dijelimo isti horizont s razvijenijim dijelom EU-a.

Vratimo se mi stoga našim fosilima. Na istoku zemlje je, rekosmo, već počelo testno bušenje. Na sjeverozapadu su krajem prošlog mjeseca četiri kompanije iskazale interes za šest od sedam ponuđenih ‘blokova’. Uvjeti provedbe aktivnosti i dalje spadaju pod poslovnu tajnost. Što se pak tiče juga, za Dinaride – od Gorskog kotara do Neretve – natječaj za iskazivanje interesa potrajat će do 10. rujna.

Ministar Tomislav Ćorić ne shvaća klimatsku krizu ozbiljno i ide na ruku fosilno-energetskoj industriji. Zato smo i tražili ministrovu ostavku – kaže Luka Tomac iz Zelene akcije

- Uz to strahujemo da će se i Jadran opet otvoriti za istraživanja - kaže za naš tjednik Luka Tomac, potpredsjednik Zelene akcije, udruge koja je sredinom mjeseca u Zagrebu održala javni protest zbog eskalacije opisanih radnji.

- Ali u biti, nema tu posebnih iznenađenja. Vlada je ovo uvrstila u nacrte dokumenata koje smo slali u Bruxelles, energetsku strategiju i klimatsko-energetski plan. Rečeno je da ćemo vrhunac proizvodnje nafte i plina dosegnuti negdje 2035. do 2040. godine. Bruxelles se nije pokazao rigoroznim, a Ćorić očito ne shvaća klimatsku krizu ozbiljno - nastavlja Tomac.

- Ministar ide na ruku fosilno-energetskoj industriji. Tu je pitanje LNG-a na Krku, novih bušotina, kao i plinovoda. Ne prihvaća ni priliku za tranziciju, za otvaranje brojnih radnih mjesta, za demokratizaciju kroz građansku energetiku. Znanstvena zajednica jasno poručuje sve što bi trebalo učiniti za idućih deset godina, no mi postupamo upravo suprotno, i to s planom za 20 godina. Zato smo i tražili ministrovu ostavku, više puta. Osim svega, želimo pojasniti da su seizmička istraživanja po mnogo čemu opasnija od same eksploatacije - zaključuje potpredsjednik Zelene akcije.

Naveli smo kakav problem znače buka i vibracije. Ali nafta u pravilu ostaje dugotrajna prijetnja pa se za manipuliranje njome određuju sve viši ekološki standardi sigurnosti. Ipak, nikome to ne garantira baš ništa. Dobar primjer je udes koji već 23 godine podnose neke obitelji u Garčinu kod Slavonskog Broda.

Prenosimo s portala Telegram: tamo je 1996. godine puknuo i procurio JANAF-ov naftovod, nanijevši tešku štetu poljoprivredi. Ustvari, lokalnim poljoprivrednicima. Dandanas oni vode sudsku bitku s državnom kompanijom koja im odbija platiti odštetu, a nitko ne nadzire uvjerljivo ni sanaciju kontaminiranog terena. Pritom nemamo posebnog razloga vjerovati da bi pravosuđe – ili inspektorat i policija – bolje štitilo te ljude od velikih stranih kompanija. Štoviše, na domaćim se javnim firmama najčešće parazitira. Strane se za to vrijeme poštuju kao globalni autoriteti. A napomenimo da se sve zbiva u okviru gdje Natura 2000 pokriva 37 posto hrvatskog kopna. Duplo više od EU-prosjeka. To uključuje veliko bogatstvo čiste vode koje u opisanim prilikama znači primarno veliku ekološku osjetljivost.

Veliki povratak k fosilnim gorivima nije, nažalost, samo hrvatska specifičnost. Naftne kompanije posvuda traže manje točke otpora kako bi razvijale djelatnost, bez obzira na alarmantne najave razvoja klimatskih promjena. Nije pred tim slaba jedino hrvatska vlada, ona je naprosto jedan inertni djelić ukupne slagalice s razularenim krupnim kapitalom koji melje fragilnije društvene vrijednosti čak i tamo gdje se tržište zauzdava stanovitim regulacijama. Ipak, ostaje enigma o porijeklu tolike benevolentnosti spram naftaša u Hrvatskoj, kao i o netransparentnosti. Nije jasno je li uzrok u podmićivanju, elementarnom podaničkom strahu, inertnosti s posvemašnjom eksploatacijom umjesto proizvodnje, nedostatku energetsko-tranzicijske vizije, ili panici uslijed neizvjesnosti.

- Rekao bih da je posrijedi kombinacija više motiva - izjavio je za Novosti o tome Slaven Dobrović, bivši ministar zaštite okoliša i energetike.

On podsjeća na nerazmjer koji karakterizira Hrvatsku kad se radi o potencijalu za obnovljive izvore energije – vjetar, sunce, biomasu, vodotoke, i ostalo – te o službenim politikama u dotičnom resoru.

- Uporno se vizija razvoja ne doživljava sukladno boljim europsko-unijskim orijentacijama. Ili svakim naprednim politikama koje idu za oslobođenjem od energetike fosilnih goriva i kobnog otiska ugljičnog dioksida - kaže.

- Nije riječ o stihijskom pristupu, jer on stoji i u nekim strateškim tekstovima. Ne znam što tu ide prije, je li veća neupućenost ili privrženost konzervativnim temeljima energetike. One u kojoj su fosilna goriva jedina relevantna, a sve ostalo su dodaci za ukras. Ili je posrijedi utjecaj velikih subjekata. A znamo koliko utjecaja imaju - ističe Dobrović.

Nekadašnji sektorski šef rekao nam je, na pitanje o tim utjecajima, da osobno njemu emisari nisu prilazili.

- Direktno sasvim sigurno nisu, jer sam valjda bio otprve dovoljno jasan, pa se nisu izlagali kompromitaciji. Ali oni s tim odnosima imaju iskustva, znaju ocijeniti kad su političke okolnosti dobre za njihov biznis, i u kojoj mjeri se smije biti izravan. Pritom su njihove pozicije svima jasne, tu nema zabuna ni ekoloških obzira. Njih zanima samo izvlačenje fosilnih goriva na površinu, i zarada od toga - obrazlaže Dobrović.

Mišljenja je da se energetikom nipošto ne smije upravljati s korporativnih pozicija, s polazišta kapitala. Nego u najširem interesu društva i prirode. Ali znajući s kakvim vlastima imamo posla, ne samo u vezi Tomislava Ćorića, zato se i Dobrović pribojava da ćemo se jednog skorog dana suočiti s čudovištem frakiranja kao novom pojavom u Hrvatskoj.

Te vlasti – uz gotovo sve njihove segmente u ovom stoljeću – i njihove energetske strategije posljedovale su teškim propustima u razvoju eksploatacije obnovljivih izvora (OIE). Da su ga hotimice sabotirale, ne bi bolje. Više smo puta pisali o (ne)mogućnostima proizvodnje čiste energije u RH. Najbolji primjer bio je onaj sa štetom koju je država nanijela vlastitoj elektroprodukciji nakon pripreme njezina unapređenja prema OIE-ima. Hrvatska elektroprivreda (HEP) već je svojedobno imala razrađene skupe elaborate za gradnju vjetroelektrana. No tada je država popustila pred rastućim pritiskom privatnog kapitala u branši, i naložila HEP-u da ostavi taj prostor za manje investitore. Uglavnom strance koji će naredno desetljeće ulaziti u kvotu za poticanu cijenu struje s osiguranim otkupom, a posrijedi je inače biznis s veoma brzim povratom ulaganja.

Ipak, da bi sve bilo ciničnije, kao glavni vjetrogonja pokazat će se HEP-ov direktor Ante Ćurković koji se odmetnuo u privatluk i na preotetom znanju iskočio u domaći vrh te industrije. Uskoro će ga mediji prozvati ‘hrvatski kralj vjetra’, a HEP će zauzvrat ispunjavati funkciju sluge tome dijelu liberaliziranog tržišta. Javnoj elektroprivredi zadano je naime i to da amortizira tehničke šokove uslijed čestog, a nepredvidivog prihvata oscilirajućih pošiljki struje. Javna mreža, kao što je poznato, mora non-stop biti u istoj ravnoteži, no za vinovnike strujnog disbalansa ostavljene su samo beneficije u vidu poticajnog otkupa, dok je šteta namijenjena isključivo HEP-u. Zato se to poduzeće u razvoj OIE-a ponovno uključilo tek nedavno.

Dok čekamo da nas spasi EU sa svojim novijim odlukama o izdašnijem financiranju ekološki prihvatljive energetike, podvucimo crtu. Inducirani kaos u državnoj energetskoj politici upotpunjuje se, nažalost, i objektivnim nepovoljnostima. A i svijet i Hrvatska potražuju sve veće količine energije.

- Pritom u Hrvatskoj imamo sve veću ovisnost o uvozu plina i nafte, pa već zbog toga nisam protiv istraživanja daljnje eksploatacije - rekla nam je Nina Domazet, urednica portala Energetika-net.com, koja smatra da će se tranzicija na čišću energiju ovdje neizbježno događati polagano.

- Bit će to tzv. mekana tranzicija, s izraženim oslanjanjem na plin, pri čemu možemo biti sretni što imamo toliki udio hidroelektrana u energetici. Tako će biti sve dok novi OIE-i tehnološki ne budu u stanju osigurati dovoljne količine energije. Nažalost, drukčija realnost nam još uvijek nije dostupna - uvjerena je Domazet.

- Veliki je problem to što smo u naftno-plinskom deficitu zbog pasivnosti Ine pod Molom. Ipak, utješno je to što u Hrvatskoj nije bilo ekoloških incidenata pri samoj eksploataciji ugljikovodika, a postrožuju se sigurnosne mjere, da ih ne bude ni ubuduće. Svakako je bolje da imamo posla s ovdašnjom naftom, nego da je isključivo uvozimo - zaključila je ona.

No samo da u dogledno vrijeme ne počnemo uvoziti i struju iz obnovljivih izvora kojima se već okreću neke siromašnije zemlje od Hrvatske, bez obzira na tehnološke nedostatke, jer vremena je svima sve manje.

1/1