Poneki se taktički postupci mogu sagledati tek s protokom malo dužeg razdoblja. Recimo, kulturna politika aktualne vlade, a nadasve financiranje kulture: sve je najprije izgledalo donekle stihijski, naročito poslije brzog razbijanja iluzije o novoj ministrici kao pouzdanom kadru euroformata koji će odnose u kulturno-političkom polju dovesti u red, što god to kome značilo. Ali ispostavit će se da nekakav sistem u svemu tom prolongiranom neredu svejedno postoji.
Izabere se nekoliko aktera kao žrtvena janjad, pa im se drastično srežu sredstva zbog manjka u budžetu. Mudro se izbjegava svima odrezati malo, kako bi se spriječila zajednička akcija – kaže Ivana Hanaček iz Bloka
Godišnji razdjel državnog novca za javne potrebe u kulturi zasigurno je najbolji redovni pokazatelj stanja stvari. Indikativno je u ovo doba godine vidjeti tko se i koliko buni, no to nipošto nije dovoljno. Moglo bi čak i zavarati, ukoliko se fokusiramo na puku činjenicu da je ukupno izdvajanje za kulturu u mandatu ministrice Nine Obuljen Koržinek naraslo s manje od 0,6 posto javnog proračuna na preko 0,9 posto. Zagriženiji poklonici statistike mogli bi se tako i zaustaviti na konstataciji da je situacija dakle upola bolja.
Ipak, tema je znatno složenija. Prije negoli zađemo u uže rukavce, poslužimo se iznesenim primjerom sume u totalu koju relativiziraju barem dva daljnja momenta. Pod A, i dalje smo po izdvajanju za kulturu pri dnu EU-a, a žuđenih makar jedan posto izdvajanja posljednji smo put zabilježili još 2003. godine. Te pod B, golem dio aktualnog rasta možemo zahvaliti europsko-unijskim izvorima poput Europskog socijalnog fonda, pokrenutog još za ministrice Andree Zlatar Violić.
Stoga porast nije rezultat izmijenjene pozicije kulture u prioritetskoj shemi državne politike, nego dostupnosti konfederacijskih fondova. Čija je osnovna svrha ublažavanje socijalnih nejednakosti, ako treba i u domeni kulturnog života. No vratit ćemo se još na pojedinačne aspekte državnog ulaganja, a prije toga osvrnimo se na nekoliko projekata koji se ističu ovom prilikom. Velike ustanove i manifestacije dobile su, dakako, najveće iznose, pa su apsolutni šampion Dubrovačke ljetne igre s četiri milijuna kuna. Ali saslušajmo one koji se imaju razloga buniti: udruga Domino, primjerice, potvrđeni je gubitnik, s obzirom na rezove po dva njezina uspješna festivala, Queer Zagreb i Perforacije. Ukratko, oba jedinstvena i značajna, umjetnički i društveno inovativna.
- Nastavlja se pad izdvajanja za nas kroz protekle tri godine pa je Queer ostao bez 70 posto sredstava, što ga čini najoštećenijim programom nezavisne kulture, a Perforacije bez 40 posto potpore. Očito nam se poručuje da se izvolimo sami snaći, zaigrati na kondiciju, i dokle ide. To će se odraziti na izbor i kvalitetu programa, jer nećemo imati odakle platiti rad ni domaćim, kamoli stranim autorima - rekao nam je Zvonimir Dobrović iz udruge Domino.
Kustoski kolektiv Blok iz Zagreba ostao je, u odnosu na lanjsku distribuciju, bez jedne trećine davanja. U poredbi s nekim ranijim godinama, taj manjak prelazi i dvije trećine. Također je u pitanju organizacija alternativnog tipa koja djeluje na sjecištu umjetnosti, urbanog istraživanja i političkog aktivizma. Ne samo zbog vlastitog minusa, Blok je prošlog tjedna reagirao proglasom ‘Dosta je rezova!’, problem smještajući u širi okvir politike javno-budžetske štednje.
Možda bi nekima i logično bilo da bojkotiramo odluke ministarstva, ali bojkot će za nas biti nešto drugo: realizacija programa, tj. nastavak borbe protiv političkog katolicizma, fašizacije društva i neoliberalnog barbarstva – poručuje Nikola Devčić iz Subversivea
- Povećanje budžeta za kulturu ipak se ne odnosi na umjetničku proizvodnju, niti na umjetnike kao proizvođače, kao ni na institucije u kulturi čiji su programi također ‘na gubitku’, a posebno ne na institucije na periferiji, bilo gradskoj ili nacionalnoj, ukratko one koje rade s najširim društvenim slojevima. Istodobno, povećanje se prelijeva u specifične i kratkoročne projekte, poput Europske prijestolnice kulture i slične - kaže za Novosti kustosica Vesna Vuković.
Ivana Hanaček, također kustosica Bloka, opisuje proces kroz tri zadnje godine.
- Izabere se nekoliko aktera kao žrtvena janjad, pa im se drastično srežu sredstva zbog manjka u budžetu. Mudro se izbjegava svima odrezati malo, kako bi se spriječila zajednička akcija protiv mjera štednje. Ono što se pritom zaboravlja jest solidarnost na sceni, a to je vrlo jako oružje.
Ujedno doznajemo kako je reakcija kolega proizvođača u kulturi, publike i drugih aktera na njihov proglas veoma ohrabrujuća.
- Najpotrebnije je ozbiljno povećanje budžeta za kulturu koji se neće ‘nadoštukavati’ jednokratnim i privremenim socijalnim fondovima. Problem je što ministrica kulture uslijed mjera štednje ne ispunjava funkciju koju bi morala – da unutar vlade ispregovara povećanje budžeta - dodala je Hanaček.
Subversive festival u Zagrebu prošao je još gore od navedena dva slučaja. Od nekadašnjih sto tisuća kuna za bogat program s nebrojenim gostima spao je na 15 tisuća za ovu godinu. Njegova je politička orijentacija eksplicitno ljevičarska, a od univerzalnog kulturnog značaja, jer je postavljen kao platforma za kritičko-teorijske i emancipacijske prakse. O tome svjedoči podatak da su mu podršku u međuvremenu pružale i tri javnobudžetske njemačke zaklade koje su povezane s različitim parlamentarnim snagama.
No u hrvatskoj varijanti financiranja kulture dotjeran je na rub, kao što je lani bio slučaj sa šibenskim festivalom Fališ koji se ministrici zahvalio na nakaradnoj cifri subvencije, odbio novac i pokrenuo crowdfunding iliti javno prikupljanje donacija. Nikola Devčić, voditelj udruge Bijeli val koja organizira Subversive, smatra da im je tako namijenjeno – odustajanje od programa.
- Možda bi nekima i logično bilo da bojkotiramo odluke ministarstva, tako što bismo ove godine mogli odustati od manifestacije, a zbog sumnje u nedemokratske kulturne politike režima, u nepoštene i nejednake uvjete za sve aktere civilno-društvene scene. Ali bojkot će za nas biti nešto drugo: realizacija programa, tj. nastavak borbe protiv političkog katolicizma, borbe protiv fašizacije društva i borbe protiv neoliberalnog barbarstva - rekao nam je Devčić.
Pitanje je, međutim, koliko će onih koji se odluče na rad svemu usprkos zaista i opstati. Koliko će njih izdržavati poput Fališa, ili festivala Eurokaz koji je također drastično oštećen, ili časopisa ‘Gordogan’. A sredstva se dodjeljuju u 20 kategorija kulturnih i umjetničkih djelatnosti i dugo bi trajalo da ih sve samo nabrojimo, kamoli da se upustimo u iole sadržajniju komparaciju. Ipak, navest ćemo još nekoliko primjera, ne samo iz ove tranše subvencija.
Obuljen Koržinek nastavila je djelo svog predšasnika Zlatka Hasanbegovića u nekoliko vidova kulturne politike. O apsolutnom rezanju financija za neprofitne medije, u korist neusporedive državne potpore za komercijalni sektor, već smo dosta puta pisali. No ona je potvrdila i Hasanbegovićeva prosudbena vijeća za dodjelu novca kulturi, pa su bez potpore ostali brojni književni autori čija djela ili reputacija nisu bili tim ocjenjivačima po volji. Stradao je ubrzo, pored navedenih, i niz drugih kulturnih manifestacija: Zagreb Pride, Vox Feminae, Goranovo proljeće, Prozak, Na vrh jezika itd. Ova vlast sa svojom notornom etnomotivacijom i konzervativnim preferencijama rado suzbija pojave koje nude prostor za drukčije identitete i iskustva.
S druge strane, ista je ta vlast ekonomsko-politički sasvim liberalna; otud i rezovi javne potrošnje. Radnici u kulturi su utoliko grubo zapostavljeni i financiranjem se ne vodi računa o njihovu položaju. Subvencije nisu usmjerene u tom pogledu, te se ne uvjetuju radničkom pozicijom. Deficit svake demokratičnosti ogleda se i u zanemarivanju uloge publike svedene na potrošačko tijelo. Autorski i umjetnički rad je povrh svega, za mandata ove vlade, postao skuplji zbog višeg oporezivanja, što udar na njih čini dvostrukim.
Ova se vlast ciljano oslanja na institucionalna uporišta kulture, po mogućnosti ili visoke ili folklorne. Ne žive narodne, radničke, omladinske, avangardne, da navedemo samo neke sumnjive kulturne pojave. Poslovno i estetički i pravno čvrsto ukotvljene institucije lakše se kontroliraju iz kuta financijera, pa zato nezavisna, fluidna kultura stradava.
- Rezovi koji pogađaju nas i slične ustvari su rezovi programa, jer ministarstvo nezavisnoj sceni ne priznaje operativni trošak, tj. troškove hladnog pogona - pojasnio nam je Dobrović muku s projektno određenom kulturom danas.
Ali premda su time nezavisno-kulturni subjekti osuđeni na životarenje, stradat će i uvažene krupne institucije, koje se kadrovski i idejno, prije ili kasnije, napajaju upravo iz onih prvih. Nešto poput razvijenih zemalja koje će u mnogim strukama lako pokupiti bolji kadar iz perifernih država, iako je njegovo školovanje plaćeno u potonjima. Razvoj kadra u kulturi – umjetničkog i tehničkog, upravnog i ostalog – plaća se primarno samoeksploatacijom, tankim lokalnim ispomoćima, radom uže zajednice i sličnim trikovima.
- Samo uzak sloj kulturnih radnika i umjetnika živi privilegiranim životom, pa je stanje na terenu zabrinjavajuće: prevladavaju nesigurni oblici rada, visoka nezaposlenost ili samozapošljavanje kroz projekte. Mi u Bloku godinama govorimo o devastirajućim učincima kulturne politike, kroz tribine i okrugle stolove, publikacije i tekstove, ali i povezivanje radnika u kulturi. Reakcija na posljednje rezove tako je samo jedan od kanala ove diskusije - riječi su Vesne Vuković.
Svi naši sugovornici – Domino, Blok, Subversive – potvrđuju taktičku okosnicu financijerske politike Ministarstva kulture u prethodne tri godine i ovoj koja je tek počela. Radi se o postupnom smanjivanju i dokidanju sredstava, do polaganog, temeljitog iscrpljivanja. To ministarstvu osigurava utisak kako nije sve pridavljeno impulzivno i arbitrarno, nego je posljedica dugoročnog razvoja nekih objektivnih okolnosti. Otpor žrtava također se raspoređuje u manje doze, a pažnja šire javnosti rasteže godinama, dok ne iščezne.
Detektiramo tako više problemskih dimenzija politike financiranja kulture, uz puku nevolju s ukupnim niskim iznosom koji za neke rezultira ukidanjem budžetskog dotoka. Prvo, da ponovimo, jest pitanje interpretacije te sume, u odnosu na druge javno financirane sektore u Hrvatskoj i u odnosu na inozemne primjere. Drugo, i dalje se, već na deklarativnoj razini, daje viša pažnja nekoj apstraktnoj dobrobiti kulture negoli pravima onih koji je produciraju. Treće je tretman institucionalizirane kulture i, naspram nje, nezavisne i, politički te statusno, njoj slične. Četvrto, stupnjevanje dokidanja potpore za nepoželjne korisnike iskristaliziralo se kao vodeća taktika ministrice Obuljen Koržinek. Peto se odnosi na vijeća koja procjenjuju projekte i programe za financiranje i čija je uloga izuzetno delikatna. Baš kao i njihov sastav, pa smo u tom smislu podsjetili na ministričino prvotno zadržavanje zatečenih komisija i njihovih izbora, što će se pokazati kao alibi za naivne. Mnogi će u međuvremenu uočiti da Hasanbegović nije bio od nje štetniji za kulturu općenito, nego tek glasniji i siroviji.
Nina Obuljen Koržinek, uljuđena birokratkinja kojoj na fotosima iz mladosti glavu nalazimo pri violini, a ne ustaškoj kapi, i koja se rado poziva na demokraciju, transparentnost i druge visokoparne ideale, dakle, vijećima brani javnost rada. Njihovi se članovi o tome ne smiju očitovati u javnosti, dok su obrazloženja svih odbijenica – nedostupna. Nemoguće je usporediti po kojim su kriterijima jedni programi odabrani, a drugi odbačeni.
No vijeće u jednoj od politički osjetljivijih kategorija za financiranje, kako saznajemo, naknadno se pobunilo i zatražilo ministričino tumačenje određene situacije. Jer iako je vijeće pozitivno odlučilo o stanovitom projektu, odluka je prekrižena da bi dotični projekt ostao bez subvencije. Naravno, pravo je ministrice da korigira vijeće, čak i da šire rabi diskrecijsko pravo na samostalne poteze. Ali ovdje imamo posla, ukupno gledano, s potpunim zatvaranjem uvida prema toku i rezonu odlučivanja u čitavome glavnom sistemu javnog financiranja i na njemu bazirane kulturne politike.
