>

novosti logo

Društvo Društvo

Mir je djeljiv

Feljton Pokret nesvrstanih: jučer, danas sutra (4/5): Samo je jednom, na skupu u Limi 1975., u završnom dokumentu bila formulacija kako će se napad na jednu nesvrstanu zemlju smatrati napadom i na druge zemlje članice, što više nije ponavljano. To govori i o dubljem proturječju u ‘osnovnim principima’, koji sadrže i doktrinu nemiješanja u unutrašnje uređenje bilo koje države

Na početku ovog nastavka postavimo jedno metodološko pitanje. Mogu li oni koji su odustali od nesvrstane politike, a to su beziznimno sve države nastale razbijanjem Jugoslavije, te su se odlučili za onu svrstanu, tj. za tzv. euroatlantske integracije (ulazak u NATO pa u EU), iole objektivno suditi o današnjem stanju nesvrstanog pokreta? Sudeći po djelima i izjavama današnjih političara, koji se o nesvrstanosti ovdje uglavnom više i ne očituju, to je njima slijepa pjega. No sudeći po dominantnom javnom mnijenju i proizvodnji tzv. masovnih medija u službi novog poretka, nesvrstani su nam još uvijek, kao i sve percipirano isključivo kao jugoslavensko, crvena krpa. Njih se blati iz sadašnjosti u suvremenosti, ali i u revizionističkim osvrtima na prošlost, u koje se često projicira nečista savjest sada već stabiliziranih konvertita. Da ne bi govorili o svojoj ulozi u novom imperijalizmu čije smo postali žrtve, npr. onom unutar same Evropske unije, oni pišu o ‘jugoimperijalizmu’ koji je navodno vladao dok je Jugoslavija imala istaknutu ulogu u tom pokretu.

Nesvrstanih zemalja može biti koliko hoće, njihov utjecaj na svijet se ne osjeća. U novoj blokovskoj podjeli nedostaje stabilizator – kaže Božidar Debenjak

Konferencije šefova država i vlada nesvrstanih zemalja nakon 1989., kada je Jugoslavija ponovno predsjedala pokretom, koji je u novonastaloj situaciji vidio i svoju šansu (da bi uskoro Jugoslavije kao države uopće nestalo, dok su se nesvrstani pokret i njezin duh u njemu održali), bile su one u Indoneziji (1992.), Kolumbiji (1995.), Južnoj Africi (1998.), Maleziji (2003.), ponovno na Kubi (2004.), u Egiptu (2009.), Iranu (2012.) i Venezueli (2016.). A sada se vrše intenzivne pripreme za sljedeći samit, koji će biti 2019. u Azerbajdžanu. Jugoslavija kao država, sve do svoga neslavnog kraja, bila je ne samo aktivna članica pokreta nego i mjesto promišljanja njegove budućnosti, pa je tako još 1989. mogao izaći zbornik pod naslovom ‘Svetska privreda i pokret nesvrstanih zemalja’, koji je bio dio šireg projekta ‘Jugoslavija u svetskoj privredi’, a pripremili su ga stručnjaci konzorcija ekonomskih instituta, koji su u nas odavno bili republički, ali su na ovom primjeru još uspješno međusobno surađivali. Ni sukobi među samim nesvrstanim zemljama u nas nisu bili tabu temom (postoji knjiga, rezultat istraživanja, posvećena tom problemu: Bojana Tadić, ‘Sukobi među nesvrstanim zemljama’, Beograd 1987.).

Anton Bebler ima tezu, koja previše vuče na ‘mirenje civilizacija’, da je ‘ta politika – a nitko nije ozbiljno istraživao u kojoj mjeri je jugoslavensko stanovništvo podržavalo takvu politiku, no izgleda da je ta podrška bila prilično velika – odgovarala našoj vlasti i kao neizrečeni unutarnji kompromis između onih koji su iz kulturnih, vjerskih, historijskih i sl. razloga naginjali tome da se Jugoslavija poveže sa Istokom, a to su u prvom redu bili Srbija i tadašnji istočni dio Jugoslavije, i onih koji su iz istih razloga bili za to da se Jugoslavija poveže sa Zapadom. Nesvrstavanje je bilo nešto dovoljno prihvatljivo i za jedne i za druge. Ono je imalo integrativnu ulogu i u unutrašnjoj politici. A to se pokazalo i u vremenu raspada Jugoslavije, kada je te uloge nestalo. Traženje da ponovno uđemo u Evropu, u smislu Zapada, bilo je najznačajnije u Sloveniji i Hrvatskoj, dok je to u Srbiji gledano drugačije. Tu se otvaraju drugačiji problemi sa Kosovom, Bosnom, muslimanima, Bliskim istokom. Tako da su oni vukli više prema Istoku. A to vrijedi ne samo za nove vlasti nego i za stanovništva’.

Po njegovom mišljenju, nesvrstani pokret nije bio zajednica, već političko povezivanje među vladama, puno više negoli među narodima. ‘Ovdje su dolazili studenti iz nesvrstanih zemalja. I ja sam ih imao. Naši stručnjaci odlazili su na rad u te zemlje. Ali sve to je bilo u malim količinama. Tu nije bilo masovnog povezivanja među stanovništvima. Sve se događalo na vrhu, među elitama, a i tu samo politički, tek djelomično i ekonomsko-politički. Što je jednoj velikoj Indiji ili Indoneziji značila trgovina sa nesvrstanim zemljama? Zanemariv procenat. To nije bila ni konfederacija. U suštini, to je bila međunarodna organizacija za suradnju u spoljnopolitičkim poslovima. No djelomično je bilo i nešto drugo, što sam obradio u svojim tekstovima: bila je npr. vojna saradnja, u smislu školovanja oficira, prodaje jugoslavenskog naoružanja nekim od nesvrstanih zemalja, uglavnom arapskim, ne svima. No ni to nije bilo masovno’, ističe Bebler.

Što je bilo altruističko, a što hipokritsko spram miroljubive koegzistencije kao osnovnog principa pokreta i prakse Jugoslavije u njezinoj dekadentnoj zadnjoj fazi, ostaje za raspravu dragu postkolonijalnim studijima. Naročito trgovina oružjem – a ovaj autor se sjeća svoga iskustva iz JNA sredinom 1980-ih, kada su iz kasarni odlazile kompozicije vlakova s naoružanjem put, govorilo se, obiju sukobljenih strana u iransko-iračkom ratu – baca ružno svjetlo (što ne mijenja naš stav da se o nekakvom jugoimperijalizmu ne može govoriti). O fami i realnosti trgovačkih i poslovnih interesa, pa i s militarističke strane, iako ne prvenstveno, Bebler kaže: ‘Profitirali su građevinarstvo, izvoz usluga, zatim industrija oružja. Jugoslavenska industrija imala je licence sovjetskog naoružanja, a i svoje proizvode, poput aviona ‘Galeb’, jedinog koji je Jugoslavija izvozila. Svojedobno sam napisao veći rad o sigurnosnim i vojnim aspektima nesvrstavanja. Tu je postojao ekonomski interes, no istovremeno je Jugoslavija puno stvari mnogim nesvrstanim zemljama darovala. Ali nešto je i naplaćivala. Recimo školovanje oficira zrakoplovstva i mornarice iz zemalja poput Libije, Iraka ili Zambije. Radilo se o ozbiljnom novcu.’

‘Očito je da se promijenio odnos snaga u svijetu. Ekonomija je učinila svoje’, pričamo s Budimirom Lončarom. ‘Više nema apsolutne ekonomske dominacije Zapada, a posebno ne SAD-a, kao što je nekada bilo. Ulazimo u multipolarni svijet. U njegovom okviru formiraju se i neki centri. Taj novi policentrični svijet još nije zaokružen, u njemu se savezništva mijenjaju iz dana u dan. Sada smo u fazi kada svjetski rat nije opasnost, zato što je nuklearno oružje postalo glavni faktor odvraćanja od nuklearnog sukoba. Postoji hladni mir s puno nepovjerenja’, kaže nam Lončar. ‘U tom i takvom svijetu lako izbijaju periferni ratovi. Oni imaju različite oblike. Npr., na Bliskom istoku u jednom trenutku postojala je konfrontacija između ISIL-a, ekstremnog islamskog fundamentalizma koji je htio stvoriti novu državu i preostalog dijela svijeta, a poglavito Amerike i Rusije. Dogodila se paralelna bitka velikih sila zajedno, ali i jednih protiv drugih, samo posredno. To se naziva war by proxy. Iz njega je Rusija izašla s boljim rezultatom. Iako sve to još nije završeno, ona je sačuvala sve svoje strateške ciljeve. Istovremeno, ISIL je doživio debakl. Vodila se dvostruka igra: zajedništvo protiv ISIL-a, uz istovremenu međusobnu borbu za utjecaj. To nam najbolje govori u kakvom vremenu živimo’, dodaje Lončar.

Je li se u relativno promijenjenom svijetu, kada se Varšavski pakt raspustio, a smisao daljnjeg opstanka NATO pakta u jednom trenutku bio isto propitivan, nesvrstanost mogla ili trebala prometnuti u nešto drugo? Centriramo li sve oko 1989. odnosno 1991., nisu sve sada bivše socijalističke zemlje, poput evropskih, pohrlile u euroatlantske integracije. Skup nesvrstanih u Bagdadu 1990. govori o pokušaju Sadama Huseina, koji procjenjuje da je u svijetu nastupilo previranje i svi su slabi, da nesvrstane pretvori u treći blok koji će se nasilno umiješati u svjetsku politiku. O njegovoj politici tri koraka, od kojih je okupacija Kuvajta bila tek prvi, planirano oslobođenje Palestine drugi, a zadnji pretvaranje cijelog trećeg svijeta u novi blok (Lončar mu je donio vijest da će tu politiku nesvrstani osuditi kao odstupanje od ‘izvornih načela’, ali i da će uslijediti američka intervencija), mogu se čitati uzbudljivi izvještaji u članku ‘Mr. Non-aligned i jugoslavenska politika nesvrstanosti’ koji je, kao dio rada na svojoj knjizi, povjesničar Tvrtko Jakovina napisao u časopisu ‘Up & Underground’, posvećenom dekolonizaciji i novim emancipacijskim borbama (br. 19/20, Zagreb 2011.). Bebler nas podsjeća i na dramatiku našeg primjera, kao preteču onih Iraka, Libije, Egipta: ‘Čim se srušio prošli poredak, Jugoslavija se raspala, a time i njezina uloga u pokretu nesvrstavanja.’

Što možemo u ‘otvorenom kraju’ reći da je danas ostalo od pokreta nesvrstanih? Vidi li Božidar Debenjak stvari precrno kada primjećuje sljedeće: ‘Na teritoriju pokojne Jugoslavije postoji sedam država od kojih nijedna nije nesvrstana. Sistem nemiješanja u unutrašnje procese više ne postoji, a rezultat su katastrofe: sovjetska ‘pomoć ljevici’ u Afganistanu i kasnija američka ‘pomoć’ suprotnoj strani; razne ‘pomoći arapskom proljeću’, rušenje Gadafija u Libiji, a pogotovo ‘pomoć u rušenju diktature u Siriji’. Nesvrstanih zemalja može biti koliko hoće, njihov utjecaj na svijet se ne osjeća. U novoj blokovskoj podjeli nedostaje stabilizator.’ Stabilizator nedostaje ako shvatimo da danas postoji samo jedan blok, u čiju definiciju ulazi i to da je on vojni savez, a taj blok je NATO. Nesvrstani nikada nisu htjeli biti čvršćom organizacijom, već još uvijek inzistiraju na tome da su pokret. Je li taj pokret samo međunarodni ili politički ili i društveni? U svakom slučaju, on nije blok, iako je od objave ‘hladnog mira’ on jednoznačnije no ikada okrenut protiv imperijalnih centara, koje reducira na jedan – onaj Zapada, na čijem čelu je SAD. Samo jednom u svojoj povijesti, na skupu održanom u Limi 1975., u završnom dokumentu bila je i formulacija kako će se napad na jednu nesvrstanu zemlju smatrati napadom i na druge zemlje članice, što više nije ponavljano, a jasno je i zašto, jer su se namnožili sukobi i između zemalja članica pokreta. To govori o dubljem proturječju u ‘osnovnim principima’, koji sadrže i doktrinu nemiješanja u unutrašnje uređenje bilo koje države. U globaliziranom svijetu ne može se zagovarati i čvrsti suverenistički princip i vladavina ljudskih prava. Sasvim je druga stvar što je ideju ‘svjetskog mira’ SAD zloupotrijebio za pokušaj nametanja pax americane, što im uspijeva samo u orvelovskom smislu. Stanovište ljudskih prava, pa i dokumenti UN-a, naime zahtijevaju intervencije. Ali ne SAD-a ni NATO-a, koji si je sam dodijelio ulogu ‘svjetskog policajca’, već međunarodne zajednice, u ono što se nekada nazivalo kriznim žarištima, a danas, često pretjerano, genocidnim politikama pojedinih režima.

Druga stvar je i moguća marksistička kritika politike ljudskih prava kao takve, no to nesvrstani ipak ne čine. Jer kako konzekventno zagovarati prava i toleranciju u bespravnom i netolerantnom svijetu? On dovodi u pitanje samu mogućnost miroljubive i aktivne koegzistencije, o kojoj je svojevremeno nadahnuto pisao Kardelj i koju je u praksi sprovodio Tito. Poslužimo se ovdje dvjema analogijama, svjesni ograničenja takve prakse. Prva je ona s ‘povijesnim kompromisom’ koji su ne slučajno 1970-ih, kada je i pokret nesvrstanih bio na vrhuncu, zagovarali eurokomunisti. To je bilo svojevrsno proglašenje klasnog mira prema unutra, tj. unutar pojedinih država i njihovih službenih politika, te konzekventno i prema van, među državama. No to je vrijedilo samo za Evropu. U tom smislu, mir se pokazao kao ipak djeljiv, a nesvrstani se nisu mogli odlučiti za isti aršin za sve države i oslobodilačke pokrete u univerzalnom ključu. Zato do danas imaju problem izabiranja: koji su pokreti progresivni i oslobodilački pa ih treba podržati, a koji teroristički pa ih treba kao takve osuditi? Druga analogija, značajnija unutar pojedinih država, ali važna i za budući potencijal ‘socijalizma kao svjetskog procesa’, jest ona s tripartitnim pregovaranjem unutar pojedinih društava. Gdje se još uvijek oficijelno smatra da su sindikalni predstavnici radnika, udruge poslodavaca i država kao navodno neutralni treći dužni pregovarati o socijalnim uvjetima u kojima živi stanovništvo neke zemlje. Jer što ako je jača strana, ona kapitalista i njihovih država (a to je danas većina njih, pa i u pokretu nesvrstanih), na neki način, naravno neformalno, objavila ‘klasni rat’, što možemo čuti i čitati ne iz jednog izvora? U takvom svijetu puno je teže negoli u doba tzv. država blagostanja, za koje je mišljeno da će biti zapadni ‘izvozni proizvod’, ali to se nije dogodilo, pomiriti zahtjev za očito potrebnom klasnom borbom odozdo i miroljubivom i aktivnom koegzistencijom kao državnom politikom sprovođenom odozgo.

(Nastavlja se)

1/2