>

novosti logo

Društvo Društvo

Mir u Gruborima

Jučer sam po prvi put bila ovdje, za sve ove godine, a da nisam bila sama, nego su oko mene bili drugi mještani Grubora. Srce mi igra od sreće, ma koliko bio tužan momenat i obilježavanje svih tih žrtava, kazala nam je Mira Grubor nakon komemoracije na kojoj su sudjelovali predsjednik Milanović i potpredsjednici Vlade Milošević i Medved

Savo Đurić imao je 53 godine kada su hrvatski vojnici došli u Plavno. Bio je 6. kolovoz 1995. godine. Savo ih je u avliji dočekao s majkom, koja se brinula o njemu, jer je Savo bio bolestan i život je provodio u invalidskim kolicima. Majka i sin nemoćno su gledali kako vojnici pale njihovu kuću, a kada su banditi u uniformama došli po Savu, majka ih je molila da mu poštede život. Nisu je poslušali. Tog 6. kolovoza 1995. oko 18 sati ‘oslobodioci’ su podignuli invalidska kolica skupa sa Savom i bacili ga u buktinju njegove rodne kuće.

Tih dana i mjesecima nakon toga dolinom Plavnog harali su ubice i maroderi u uniformama pobjedničke vojske, koji su nekažnjeno ubijali preostalu starčad, pljačkali njihovu imovinu, odvodili stoku i ponašali se kako su htjeli. Za to vrijeme, taj su prostor pustošili njihove kolege koji su planski palili i minirali kuće, trovali bunare, uništavali infrastrukturu, sjekli telefonske žice, pilili i odnosili stupove za struju i radili sve kao bi onemogućili da se tamo nastavi život, ukoliko netko bude dovoljno hrabar da se na ta područja vrati.

Ljudi koji su bili tamo i koje uživo srećem ovaj su događaj prihvatili jako pozitivno, a pojedinci koji se odnose prema svemu nacionalistički, takve ignorišem. U suštini, jako pozitivna i dobra energija – ističe Miloš Rusić iz Plavnog

U selu Plavnom, prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora, tokom i nakon ‘Oluje’ ubijeno je 16 ljudi. Većinom je riječ o ljudima starije životne dobi, bakama i djedovima. Osim Ramiza Slijepčevića, koji je imao oko 45 godina i koji je, kada je vidio da mu ususret dolaze vojnici, podigao ruke i rekao: ‘Ja sam Musliman’, na što mu je prije pucanja odgovoreno: ‘Takvi nam i trebaju’, svi ubijeni bili su srpske nacionalnosti.

Prema podacima udruženja Veritas, žrtava je bilo i preko 30, ali da nije bilo zločina u obližnjem zaseoku Gruborima, odnosno da nije bilo svjedoka iz UN-a koji su gledali kako ubojice iz Antiterorističke jedinice Lučko odlaze onamo i koji su s kamerama ušli u Grubore netom nakon odlaska ubojica, velika većina građana za sve ove smrti ne bi ni znala, kao ni za slična stratišta nesretnika koji su poslušali poziv predsjednika Franje Tuđmana, objavljivan svakog sata preko državnog radija, da ostanu u kućama jer im se ništa neće dogoditi. Međutim, zahvaljujući bahatosti ubojica, opravdano uvjerenih da će proći nekažnjeno, svijet je doznao za Grubore i ubojstvo šestero ljudi, većinom staraca.

Ovog utorka, 25. kolovoza, na dan masakra u Gruborima, selo Plavno i njegov zaselak Grubori doživjeli su barem da visoki državni funkcioneri, predsjednik Republike Zoran Milanović i potpredsjednici Vlade Tomo Medved i Boris Milošević, u njih dođu i da se poklone srpskim žrtvama. Osim što je potpredsjednik Vlade i ministar branitelja, Tomo Medved je general vojske koja je počinila ratni zločin u Plavnom i Gruborima, ali i čovjek kojem je u ratnim borbama oko Slunja poginuo brat, čije je tijelo nađeno, identificirano i pokopano tek godinama kasnije. Velika je stvar što je Medved došao i rekao da ‘Hrvatska kao pobjednik u Domovinskom ratu žali zbog svih stradalih, osobito civila, i naša je dužnost iskazati pijetet nevinim žrtvama’ te naglasio da je povjerenje između većinskog hrvatskog i manjinskih naroda preduvjet razvoja i sigurne zajedničke budućnosti.

Žalosno je jedino da je trebalo proći četvrt stoljeća da se stvori klima u kojoj je moguće da se ovakve riječi izgovore. Predsjednik Milanović je rekao da je u Plavnom i Gruborima za državu počinjena šteta koja je ‘nagrdila hrvatsku reputaciju koja do tada nije bila loša, reputaciju države koja je napadnuta. Ona je kompromitirala i ugled jedne postrojbe hrvatske policije koja je uspjela čitav rat raditi i boriti se na jedan junački, primjeren i pošten način. To je specijalna policija’. Ne sumnjamo u dobre namjere, ali moramo se prisjetiti i Milanovićevog govora nakon puštanja na slobodu generala Gotovine i Markača, kada je rekao da će Hrvatska procesuirati zločine iz ‘Oluje’, što se nije dogodilo do danas, a teza o reputaciji koju je nagrdio tek zločin u Gruborima kod ozbiljnijeg pratitelja opusa Tomislava Merčepa, Mirka Norca i sličnih može izazvati tek ironičan osmijeh. Međutim, treba priznati da je posjet državnog vrha kod stanovnika ovih sela izazvao osmijeh zadovoljstva, bez imalo ironije. Milanović je kazao kako zločin u Gruborima izaziva moralni užas i naglasio da ne postoje u Evropi dvije nacije sličnije od Hrvata i Srba.

Mira Grubor bila je laborantica u kninskoj bolnici kada je u nju upala Hrvatska vojska. Pobjegla je u kamp UN-a, a onda kasnije otišla s narodom u Srbiju. Živjela je u Novom Zelandu i Engleskoj, a zadnje tri godine živi u Srbiji. Rodni kraj prvi je put posjetila 2013.

Mi pozdravljamo ovo šta se dešava, radimo na tome da nam i voda poteče, mi smo imali skoro 20 izvora okolo, samo bismo povukli crevo i imali vodu – kaže Petar Grubor

- Muž i ja smo se provlačili od glavnog puta ovamo gore jedno kilometar, jer je sve bilo obraslo. Da čovjek nije znao gdje je selo i da tako dobro ne zna put, ne znam bih li potrefila da se provučem do samog sela. Zato je ovo što se dogodilo velika stvar. Velika je stvar da mogu doći kolima do kuće i da je nešto očišćeno. Jučer sam prvi put bila ovdje, za sve ove godine, a da nisam bila sama, nego su oko mene bili drugi mještani Grubora. Srce mi igra od sreće, ma koliko bio tužan momenat i obilježavanje svih tih žrtava. S druge strane, bilo mi je lijepo. Prošle godine sam spavala u šatoru dvije noći i bili smo sami. Ovo je prvi put da sam ujutro vidjele lica mojih komšija, da me pitaju je li gotova kava. Vratila sam se u dane prije svega ovoga i prisjetila se nekih normalnih vremena - kazala nam je Mira.

U Gruborima su joj ubijeni susjedi s kojima se rodila, rasla i formirala kao osoba.

- Nitko od tih ljudi nije meni direktno krvna veza. Međutim, to su ljudi koji su nosili dušu tog sela. Naša Milica Grubor, koja je bila malo retardirana, bila nam je svima zabavna i draga, baš zato što je bila takva. Nju smo baš svi obožavali, ona nam je bila… možda je ovo ružan izraz, ali kao maskota. Svi smo je voljeli, bila je dobra duša. Ovaj Miloš, koji je stradao u toj sobi… bio je tako dobar, njegov unuk je moja generacija, išli smo u školu i družili se. Taj Mićko je volio malo popiti, uvijek je bio drag i nasmijan čovjek, mnogo smo ga voljeli - kaže Mira Grubor.

Grubori su do ulaska ubojica iz Antiterorističke jedinice Lučko živjeli kao jedna velika porodica.

- Svi ti ljudi koji su bili stariji, ako je tko živio sam ili nije imao porodicu blizu, svi smo vodili računa jedni o drugima. Nije bilo bitno da li ću ja danas skuhati nekome ručak ili će im netko drugi, da li ih treba odvesti kod doktora… jednostavno se živjelo kao jedna porodica i ja sam ih smatrala svojom, na neki način bližom rodbinom nego rodbinu koja je živjela kojekuda po svijetu - priča Mira.

Plavanjac Miloš Rusić danas živi malo u Plavnom, malo u Mariboru, gdje mu žive djeca. Na njegovu sreću, u vrijeme ‘Oluje’ i poslije boravio je u Sloveniji, ali je zadnjih godina izuzetno aktivan u pokušaju da se vrati život u njegov zavičaj.

- Ljudi koji su bili tamo i koje uživo srećem ovaj su događaj prihvatili jako pozitivno, a pojedinci na društvenim mrežama koji se odnose prema svemu više nacionalistički nego racionalno, takve ignorišem. U suštini, jako pozitivna i dobra energija - kaže Miloš.

Dodaje da je struja došla prije tri dana, a da su na njegovu inicijativu prije tri godine dovukli bandere i povukli kabel.

- Tu smo dobili garancije da će se brzo priključiti jer je investicija bila velika. Sada smo iskoristili tu priliku, a Mira Grubor je imala i obnovu kuće, pa su sad priključili nju i postavili tri-četiri javne sijalice i ostavili drugima mogućnost da se priključe. Nije im niko branio da to naprave i u zadnje tri godine, ali administracija je zlo - kaže Miloš Rusić.

Danas u Gruborima nitko ne živi. Makadamski put je napravljen prohodnim prije dvije godine, ali je dovoljna ozbiljnija kiša da ga napravi neprohodnim. Pored svega toga, još ima puno ljudi koje vuče zavičaj. Mira Grubor kaže da se mnogi žele vratiti, ukoliko se stvore uvjeti.

- Nisam ja osoba koja traži veliki luksuz, mogu da kampujem dvije noći, ali lijepo je osjetiti kada dođeš kući krov nad glavom, da imam struju, da mogu da uključim frižider koji još nemam, da mogu da uključim šporet da skuham kafu, da skuham ručak i da se istuširam u kupatilu kao čovjek. Moji roditelji su tražili obnovu 2002. i dobili nakon deset godina. Tata Jandrija danas ima 85, mama Jeka 81 godinu i željela bih im omogućiti ljepši život, jer je svaki dan njihovog života meni bukvalno dar. Moj tata je sve što je od 1965. zaradio u Francuskoj ulagao u našu kuću u Gruborima, u traktore, alat, štalu… Radili su se vinogradi, kukuruzi, polje, mama je svaki kamen preko svojih ruku dotjerala, jer tada nije bilo cigle. Ta je kuća izgorjela, ali moji bi se vratili u ovaj dio koji nam je obnovljen. Dobili smo 55 kvadrata. Ne treba nam više - priča nam Mira.

Želju za obnovom kuće i povratkom barem tokom ljeta ima i Petar Grubor, koji živi u Batajnici još od prije rata.

- Dugo se ćutalo i krilo šta se desilo i dan danas nije niko kažnjen, ali je dobro bar nešto da se uradi. U vrijeme kada se to desilo ja sam bio u Crnoj Gori, a žena i deca su mi bili ovde u poseti, pa su se povukli par dana prije ovoga. Meni su stradali rođaci u drugom kolenu, Jovo koji nije nađen mi je od strica sin, pa nesretna Milica i onaj Miloš šta su ga našli u krevetu. Mi pozdravljamo ovo šta se dešava, radimo na tome da nam i voda poteče, mi smo imali skoro 20 izvora okolo, samo bismo povukli crevo i imali vodu. Imali smo vodu iznad sela, bukvalno kao gradski vodovod, ali izvorska voda - govori Petar Grubor.

Mira i Petar kažu da još ima šest-sedam porodica zainteresiranih za povratak i da se nadaju kako bi njihov povratak motivirao i druge. Potpredsjednik Vlade Boris Milošević obraćao se u svom govoru u Gruborima upravo njima, ali i onima koji su ratne zločine ostavili nekažnjenima.

‘Došli smo da bar malo ublažimo bol ljudi odavde, da pokažemo ljudsku solidarnost, da ovdje osjete društvenu empatiju, da osjete da su priznati i prihvaćeni od države… I zato je važno da mi svi ovdje koji smo se okupili, a pogotovo Vlada RH, čiji sam član, odavde pošaljemo snažnu poruku da nitko nema pravo šetati selom i ubiti šest starih i nemoćnih, da će svaki ratni zločin biti kažnjen bez obzira na nacionalnost počinitelja, da će svaka žrtva biti prihvaćena, bez obzira na nacionalnost. Empatija i priznanje svih nevinih žrtava su pretpostavka pomirenja i prestanka mržnje, a vrijeme je da mržnja prestane, da se ne prenosi na nove generacije. Da djeca ne rastu s predrasudama prema drugima samo zato što su ti drugi neke druge nacionalnosti. Samo tako zajedno možemo graditi bolju Hrvatsku okrenutu budućnosti i to je politika ove Vlade’, kazao je Milošević i pozvao ljude da se vrate, naglasivši da je svjestan da je i danas za to potrebna hrabrost, ali i da je Vlada tu da im pomogne.

Predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac podsjetio je na sramotu hrvatskog pravosuđa koje ni nakon 25 godina nije našlo načina da osudi ubojice iz Grubora i one koji su zataškavali taj zločin. Pupovac je riječima ilustrirao kako je to izgledalo u Gruborima 25. kolovoza 1995.

‘Ubijeni su dok su čuvali stoku, dok su radili svoje poslove u polju, dok su ležali u bolesničkoj postelji, dok su čistili grah ili važol, kako se kaže u ovom kraju, ili pak sjedili u invalidskim kolicima. Ubijeni su i sa rukama podignutim u zrak. Nisu bili vojnici, nisu bili naoružani, nisu mogli nikome nauditi, nisu mogli ni sebe obraniti, ni pred slabijim, a kamoli tako jakim i tako naoružanim, kao što su bili oni koji su došli s namjerom da ih usmrte’, kazao je Pupovac.

‘Pali će živjeti u sjećanju, propali će umirati u zaboravu. Sjetimo se svih i neka im je vječni spomen koji su nedužno stradali, a učinimo sve da oni koji nisu kažnjeni osjete barem sram zbog djela koja su počinili’, zaključio je Pupovac.

A dok se hrvatsko pravosuđe i dalje sramoti, nekadašnji stanovnici Grubora se okupljaju i čekaju da se ostvare obećanja koja su im dali političari. Čekaju obnovu kuća i infrastrukture koja će barem malo poništiti planove koje su etnički čistači imali za ovaj kraj i za srpski narod u Hrvatskoj. Do tada, pjevaju pjesmu koja se i prije par dana, kada se narod prvi put okupio i zapjevao nakon toliko godina, čula u Gruborima: ‘Kako koja godina zamakne i ode, sve sam više željan zavičaja rode. Sanjam skoro svake zore selo Plavno i Grubore, Bašinac i Orlovicu, suza je na mome licu.’

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2