Srpski predsjednik Aleksandar Vučić navodno će do konca godine službeno posjetiti Hrvatsku. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović još jednom je potvrdila da je srpskog kolegu pozvala da dođe u Zagreb, a premijer Andrej Plenković najavljuje da će njegova vlada ustrajati u rješavanju desetljećima otvorenih pitanja u hrvatsko-srpskim odnosima: od granice na Dunavu, preko problema oko 1900 hrvatskih državljana koji su nestali u ratnom vihoru, do položaja hrvatske manjine u Srbiji, a valjda i srpske manjine u Hrvatskoj, ako to pitanje potegne Vučić jer ga Plenković unaprijed ne najavljuje.
Dolazak Vučića u Zagreb već se mjesecima najavljuje, maltene kao novi ružičastiji početak u hrvatsko-srpskim odnosima, a u međuvremenu se na tjednoj razini kao na tekućoj traci redaju ekscesi i frcaju zapaljive iskre između Hrvatske i Srbije. Problemi se gomilaju umjesto da se smanjuju. Pritom je golim okom vidljivo da se manji dio njih doista mora rješavati u pregovorima i dogovorima dviju država, a velika većina zapravo su domaća zadaća obiju država koje mogu i moraju same riješiti, bez međusobnog uvjetovanja i pritisaka.
Najavljujući uručivanje protestne note Hrvatskoj zbog prošlotjednog divljanja Keleminčevih ustaša ispred SNV-a i redakcije Novosti, srpski inoministar Ivica Dačić tugaljivo je zaključio da će notu uručiti kao i mnogo puta do sada, ali da od nje neće biti koristi kao što je nije bilo ni u prethodnim sličnim situacijama. Sve se to svelo na birokratsku rutinu, a tako će i ostati jer je premijer Plenković uvjeren da su Keleminčevi ustaše marginalci s kojima vlast ne treba gubiti vrijeme, iako sustavno krše pravo srpskih manjinskih institucija da slobodno i bez pritisaka ostvaruju svoja ustavna i zakonska prava, pa i pravo da kad se ogriješe o zakone o tome pravorijek donese pravosuđe, a ne ustaška rulja na ulici. Ako Plenković zbog sebe i Hrvatske ne želi sankcionirati javno spaljivanje bilo kojih, a pogotovo manjinskih novina, onda doista to ne mora raditi zbog beogradske note ili packi iz Europe i svijeta. Jučer su gorjele Novosti, a sutra će neke druge novine koje će stati na žulj ustaškim ili nekim drugim ekstremistima, kao što je i Plenković već istaknut kao potencijalna meta za odstrjel Keleminčevim ustašama, pridruživši se tako Miloradu Pupovcu kojega već godinama zasipaju bestijalnom mržnjom.
Ovih dana je i Vučić, ali i brojni njegovi medijski kritičari s ove i s one strane Dunava, pokazao da u suštini ne razumije aktualnu manjinsku poziciju Srba u Hrvatskoj, a onda i Hrvata u Srbiji. Naime, njih se javno ne pita za koga navijaju, kao što je Vučić priupitao malog Riječanina Tina, jer i tako banalna pitanja i odgovori na njih u objema zemljama još su uvijek razlog za dolijevanje mržnje i utjerivanje pravovjernosti. Odgovor malog Tina da navija za Rijeku bio je razlog da Vučićevi medijski kritičari iz Zagreba i Beograda održe lekciju srpskom predsjedniku zbog njegova nametanja nacionalističkog kriterija djeci pri odabiru nogometnog kluba za koji će navijati, uz pohvale Tinu što je odlučio navijati po zavičajnom ključu, iako bi se zbog toga on i njegova obitelj, ako češće borave u Beogradu i Srbiji, mogli suočiti s raznim neugodnostima. A da je kojim slučajem mali Tin bubnuo da navija za Zvezdu ili Partizan, kao što je poželio Vučić, on i njegova obitelj morali bi barem neko vrijeme Rijekom hodati kao po jajima, jer i u crvenoj Rijeci ima dovoljno onih koji bi rado napakostili navijačima srpskih klubova. I u Rijeci je komotnije navijati za Rijeku nego za Dinamo ili Hajduk, a pogotovo za Zvezdu ili Partizan…
Manjinska pozicija, pa i navijačka, u Srbiji i Hrvatskoj ponajprije je autsajderska i njome se u javnosti ne maše i ne hvali, jer izaziva nasilje i mržnju s kojom se teško svakodnevno nositi, a pogotovo u uvjetima kad se ne sankcioniraju ni drastične njihove provale, ne samo na stadionima nego svuda oko nas. Samo naivni optimisti sa zagrebačkim ili beogradskim tablicama ne paze gdje ostavljaju automobil kad prijeđu granicu, jer i dvadesetak godina nakon okončanja rata ima puno onih koji mržnju iskaljuju na vozilima s nepoćudnim tablicama, štoviše, sve ih je više među mladima koji rata nisu ni omirisali, ali su zadojeni mržnjom kojom ih se svakodnevno zalijeva.
Čekajući Vučića da dođe u Zagreb kako bi po tko zna koji put započelo zatvaranje ratnih i tranzicijskih otvorenih pitanja, hrvatsko-srpski odnosi ovog su ljeta dodatno zapapreni. Dio medija je bez ikakvih posljedica Srbe danima optuživao da su namjerno podmetali ljetne požare na jadranskoj obali, Beograd je i službeno optužen ne samo da sve zlo u regiji iz njega dolazi nego i da je jedini krivac što se broj od 1900 nestalih hrvatskih državljana ne smanjuje, iako su većina od ukupnog broja nestalih Srbi kojima se izgubio svaki trag u Bljesku i Oluji, a i odluke srpskih sudova da na zahtjev ruske Sberbanke blokiraju imovinu Agrokora u dijelu njegovih tvrtki-kćeri u Srbiji dočekane su kao još jedan protuhrvatski potez, iako su te odluke ponajprije uplašile 1877 njihovih radnika jer strahuju da će ostati bez posla ako ruska banka doista dobije priliku da ih proda kako bi naplatila oko 450 milijuna eura Agrokorovog kreditnog duga za koji su jamčile njegove srpske tvrtke-kćeri.
Urednik beogradskog NIN-a Milan Ćulibrk u tekstu pod naslovom ‘Srbi Rusima plaćaju hrvatske dugove’ piše da su blokirane Agrokorove tvrtke redom uspješne tvrtke koje godinama ostvaruju profit koji je Todorić dobrim dijelom već povukao, odavno vrativši kapital koji je u njih uložio. Primjerice, samo je Frikom u posljednje tri godine ostvario preko 30 milijuna eura dobiti, od kojih je Agrokor, odnosno Ledo kao njegov vlasnik, dobar dio preko dividendi već povukao, a slično se događalo svih 13 godina otkad je Todorić uglavnom europskim kreditima kupio tu srpsku kompaniju. Pritom se u Frikomu svih tih godina gomilala i neraspoređena dobit, koja sada ukupno iznosi oko 50 milijuna eura, odnosno 4,5 puta više nego što je Todorić 2003. platio za 55,5 posto njegovih dionica, navodi Ćulibrk. Pritom podsjeća i da je Todorić, nakon što je povukao desetine milijuna eura dobiti, Frikom prodao sam sebi, odnosno Ledu za 95,5 milijuna eura. Ćulibrku je još zagonetniji Todorićev potez kojim je Frikom dao 50 milijuna eura kredita drugim Agrokorovim tvrtkama u Srbiji (Nova sloga, Idea, Mivela, Kikindski mlin, M-profil), iako je pritom morao od banaka posuditi 45 milijuna eura za vlastitu likvidnost. Stoga Ćulibrk zaključuje da će sudska blokada Agrokorovih tvrtki u Srbiji, ako ništa drugo, zaustaviti ‘slične financijske operacije, koje se svode na prebacivanje novca iz jednog u drugi džep’. I to Todorićevo prebacivanje desetina i stotina milijuna eura Agrokorovih tvrtki u Srbiji iz jednog u drugi svoj džep postat će, kako je krenulo, još jedan kamen spoticanja u hrvatsko-srpskim odnosima i čekat će dolazak Vučića u Zagreb da bude uklonjen, iako su se tog posla već prihvatili ne samo srpski sudovi nego i međunarodna arbitraža u Londonu.
