>

novosti logo

Miris rata nad Damaskom

Cijela je Sirija izmrcvarena granatama i borbama brojnih militantnih skupina i vladinih snaga. Ni glavni grad nije pošteđen, borbe se vode za svaku ulicu i zgradu. No unatoč ratnom okruženju i nestašicama, Damaščane je teško odučiti od uživanja uz čaj, kavu i nargilu. Osjeća se jedinstvo i želja za povratkom u normalu…

Kad prestane buka automobila, čuje se zvuk agregata. Kad i agregati utihnu, moguće je čuti granate. Padaju u predgrađima Džobar, Harasta i Jarmuk. Grad je, mogli bismo reći, pod okruženjem militanata, ali u slučaju Damaska to ne funkcionira tako jednostavno. Militantnih skupina je mnogo, prelasci iz jedne u drugu nisu rijetkost, a borbe za svaku ulicu, svaku zgradu i ugao su svakodnevne, uz kraće prekide i lokalizirana primirja. Teško je reći koliko danas Damask ima stanovnika: prema službenim podacima tri milijuna, ali taj je broj zasigurno odavno premašen, prije deset godina izbjeglicama iz Iraka a danas prognanicima iz Sirije. Neki su se doselili iz udaljenih krajeva, a drugi iz predgrađa u kojima se vode borbe za glavni grad. Pun kao košnica, s jedinim izlazom u inozemstvo prema Libanonu (udaljenom sedamdesetak kilometara), Damask se odupire žešće nego ikad.

Od početka sukoba 2011. zemlja je izmrcvarena, izrovana od stotina tisuća granata; gradovi prelaze čas u ruke pobunjeničkih skupina, čas u vladine. Pobunjeničke skupine, od kojih su najveće ISIL (na arapskom Daeš) i Front al-Nusra, drže velik komad Sirije. ISIL praktički vodi paralelnu vladu iz istočnoga grada Rake. Sukobi među ekstremistima nisu rijetkost, a tko s kim i kad sklapa pakt teško prate i najupućeniji analitičari. Ni glavni grad nije pošteđen borbi i razaranja. Trenutačno zauzima trećinu teritorija koji kontroliraju vladine snage, tj. Sirijska arapska vojska i odane joj milicije, poput Hezbolaha, naoružanih formacija stranke Bat, Fronta za oslobođenje Palestine. Kad bismo na zemljopisnoj karti označili dijelove Damaska pod okupacijom, odnosno one u kojima se vode borbe, lako bismo zaključili da je grad u okruženju; na terenu, međutim, stvari funkcioniraju drukčije, ovdje je riječ o nekonvencionalnom ratu prepunom nepoznanica. Javni prijevoz, primjerice, normalno funkcionira na liniji razgraničenja – autobusi prolaze cestom koja predstavlja granicu i siječe četvrt na dva dijela. Južna predgrađa donedavno su bila mirna, što je bila posljedica primirja između Sirijske vojske (SAA) i Sirijske oslobodilačke vojske (FSA), no ponovni je sukob planuo u palestinskom izbjegličkom kampu Jarmuk, u koji su se infiltrirali pripadnici ISIL-a. Na sjeveru se borbe vode u predgrađu Duma, a na istoku u Džobaru i Harasti. Pri izlazu iz grada razrušena su naselja, zgrade sravnjene sa zemljom, bez trunke života. Prevlast u zraku vladinim snagama omogućuje konstantno bombardiranje pobunjeničkih područja. Kako je to objasnio jedan sirijski službenik: ‘Zgrada iz koje izađe ijedan pobunjenički metak bit će sravnjena sa zemljom.’

U 150 kilometara udaljenom Homsu militanti su se ukopali u samom srcu stare gradske jezgre. Okruženje je trajalo pune dvije godine, kad su se sporazumno povukli. Iza njih je ostao grad duhova, betonski zidovi puni rupa i pokoji pas koji kopa po smeću. Protest protiv režima odavno se pretvorio u agresiju islamističkih skupina na sekularni sirijski sustav i njegove stanovnike.

Kakva god bila situacija, Damaščane je teško odvojiti od velike ovisnosti, boravka u kavanama uz čaj, kavu i nargilu. Teško biste mogli zaključiti da se samo šest kilometara od centra vode borbe do posljednje kapi krvi. Nekoć poznat po životu koji se odulji do duboko u noć, grad se ipak smirio. Već u deset navečer ulice su prazne, jedino automobili jure do svojih odredišta. U neradne se dane i promet smiri, pa ulicama odjekuje simfonija agregata uključenih uslijed konstantnih nestanaka struje.

- Sad je još dobro. Prije pola godine struju smo imali samo tri sata dnevno - objašnjava Mohamed (45), koji radi kao recepcionar, a iz južnog se predgrađa doselio u centar radi ulaska pobunjenika.

- Ljudi jednostavno nemaju dovoljno novca i bore se da prežive do kraja mjeseca. Zato su ulice noću prazne, ne toliko zbog sigurnosti: mislim da je grad dosta dobro osiguran, patrole su na svakom uglu. No svakodnevno sve poskupljuje. Cijene struje, benzina i hrane rastu, a plaće se smanjuju. Prije rata dolar je vrijedio pedeset funti, danas 250 - kaže Mohamed.

Stanje kao preslikano iz svakoga grada koji je osjetio strahote rata. Gotovo u svakoj ulici su kontrolne točke i betonske blokade. Sirijske zastave izvješene po zgradama, dućani oslikani simbolima zemlje. Osjeća se jedinstvo i želja za povratkom u normalu. Svi se nadaju da će rat uskoro prestati. Vjera u vojsku je velika. Vlada kontrolira tek trećinu zemlje, no na tom su prostoru dvije trećine stanovništva. Kako je ondje i zemlja najplodnija, Sirija, nekad veliki izvoznik hrane, još uspijeva prehraniti svoje stanovništvo. Prognanici koji borave u kampovima dobivaju i donacije humanitarnih organizacija. Ipak, kontrola nad teritorijem stalno se mijenja: u proljeće 2013. vladine snage krenule su u ofenzivu i činilo se da će to biti konačni preokret, no militanti su sve bliži srcu Sirije.

Ljudi jednostavno nemaju dovoljno novca i bore se da prežive do kraja mjeseca. Zato su ulice noću prazne, ne toliko zbog sigurnosti: mislim da je grad dosta dobro osiguran, patrole su na svakom uglu. No svakodnevno sve poskupljuje. Cijene struje, benzina i hrane rastu, a plaće se smanjuju - govori Mohamed (45), koji radi kao recepcionar

U srijedu, 20. svibnja, potvrđeno je da su borci ISIL-a osvojili antički grad Palmiru, smješten u oazi usred pustinje. Već sljedećeg dana društvenim su mrežama počele kružiti fotografije lokalnih stanovnika odrubljenih glava, osumnjičenih da su bliski režimu Bašara al-Asada. Većina stanovnika Palmire zna pozdraviti na hrvatskom, neki će vas pitati i kako ste ili dobaciti pokoju psovku iz šale; razlog tome su hrvatske tvrtke koje su ondje crpile naftu, no unosni im je posao propao čim je Hrvatska nepromišljeno priznala opoziciju i, još gore, poslala veću količinu oružja pobunjenicima.

- Nekoliko je stranih promatrača potkraj 2012. i početkom 2013. na videomaterijalima iz Sirije prepoznalo vojnu tehniku s prostora bivše Jugoslavije. Uz neku koja je mogla doći iz bilo koje od nekadašnjih jugoslavenskih republika, pojavilo se i oružje razvijeno tijekom i nakon Domovinskog rata, što izravnije ukazuje na Hrvatsku kao izvor - objašnjava Igor Tabak, analitičar portala Obris.org. U to vrijeme, naime, zabilježen je velik izvoz rabljene vojne opreme iz Hrvatske u Jordan.

- To je predstavljalo dotad neuobičajenu praksu. Iako su ti poslovi bili prijavljeni relevantnim međunarodnim bazama podataka o prodaji oružja i vojne opreme, pa time i vidljivi u nacionalnome izvješću o prometu naoružanja i vojne opreme za 2012., kad ih se usporedilo sa slikovnim materijalom iz Sirije i s podacima o prijevozu između Hrvatske i Jordana, postalo je izvjesno da je riječ o vojnoj tehnici koja je, umjesto da ostane u Jordanu, pronašla put do pobunjeničkih snaga na sjeveru i jugu Sirije - dodaje Tabak.

Spomenuto je oružje dakle našlo svoj put do ruku islamističkih boraca u Siriji i Iraku; paradoksalno je da Palmira, koja je nekad predstavljala golem ekonomski interes za Hrvatsku, pada u ruke islamista zahvaljujući, barem djelomice, i oružju koje joj je ista zemlja poslala.

Palmira je smještena na pola puta između Damaska i glavnog uporišta Islamske države, Rake; iz istočnoga damaškog predgrađa Džobar svakodnevno polaze autobusi za različite krajeve Sirije, a čak pet vozi za Raku – golemi natpis na stajalištu, na kojem je arapskim pismom ispisano ime toga grada (Al Raqa), uvjerio me da nije riječ o bizarnoj šali, nego da zakleti neprijatelji doista ratuju, a civili putuju i bave se svojim poslom…

- Put do Rake, udaljene 400 kilometara od Damaska, traje osam sati. Prolazimo tridesetak kontrolnih točaka. Neke su vladine, a neke ISIL-ove. Dnevno tuda, što poslom a što radi posjeta rodbini i prijateljima, prođe oko dvjesto putnika. Život se promijenio i nemamo drugog izbora nego prilagoditi se - govori nam Mohamed (32), inženjer koji se istim poslom bavio i prije dolaska ISIL-a u Raku.

I Radman (40), još jedan od putnika, kaže kako je sve puno zabrana. Nema interneta, a televiziju je moguće gledati samo u svojoj sobi. Vjerska policija patrolira i kažnjava.

- Radi pušenja cigareta u Raki su me punih deset dana tukli bičem. Kad dođem u Damask, s guštom zapalim - svjedoči nam.

Većina stanovnika Palmire zna pozdraviti na hrvatskom, neki će vas pitati i kako ste ili dobaciti pokoju psovku iz šale; razlog tome su hrvatske tvrtke koje su ondje crpile naftu, no unosni im je posao propao čim je Hrvatska nepromišljeno priznala opoziciju i, još gore, poslala veću količinu oružja pobunjenicima

- U gradu je sve puno stranih boraca. Dolaze iz Tunisa, Turske, Italije, Egipta, s Kavkaza. Žena mi je poginula u američkom bombardiranju, koje bude svakih nekoliko dana - govori Hamad (55), ulazeći u autobus koji će svakog trenutka krenuti za Raku, crno srce ISIL-ova terora.

Nitko od putnika ne želi stati pred kameru, a vozač mi zabranjuje snimanje logotipa na autobusu; kaže da bi ga kaznili bičevanjem ako bi snimku kojim slučajem otkrili u stranim medijima.

Islamističke brigade odavno su ukrale prosvjede u Siriji. Da je režim svoju ulogu u početku odigrao humanije, sjeme islamističkog zla istrunulo bi u pijesku istočne pustinje; ovako mu je upravo ona poslužila kao plodno tlo. Četiri milijuna Sirijaca živi izvan zemlje, u kampovima u Jordanu, Turskoj i Libanonu. Većina ih je izbjegla u strahu od vladinih snaga na samom početku rata. U kampu Minija 35, kod Tripolija u Libanonu, 35-godišnji Ahmed iz sela Al Ashrani (pored sirijskog grada Hame) govori kako je cijela njegova obitelj izbjegla pred sirijskom vojskom.

- Odveli su svakoga tko je prosvjedovao protiv režima. Mnoge nikad nismo vidjeli, pretpostavljamo da su mrtvi - kaže.

No režim je promijenio svoj stav i, sudeći po javnim istupima, usmjerio se na pomirbu zavađenih sekti. Kad danas, petu godinu rata, upitamo izbjeglice bi li se voljeli vratiti, većina odgovara potvrdno…

U proljeće 2013. posjetio sam najveći sirijski izbjeglički kamp, Zaatari na sjeveru Jordana, a boravio sam i među sirijskim izbjeglicama u Libanonu. U to je vrijeme ondje vladalo posve jasno antirežimsko ozračje: zastave Slobodne sirijske vojske (FSA) bile su na svakom trećem kontejneru, a ranjeni bi borci po povratku s ratišta na svojim pametnim telefonima s ponosom pokazivali fotografije s prvih linija… Tada je opozicija, od Zapada nazivana ‘umjerenom’, još vukla konce na terenu. Danas se FSA u potpunosti raspala, a mnogi njezini borci prešli su u redove islamističkih brigada.

- ISIL-ovi borci u selo su došli ubrzo nakon početka pobune. Lokalni su mladići osnovali antivladinu grupu za rušenje režima, ali nisu bili dobro organizirani. ISIL im je pružio bolje uvjete i bolju organizaciju. Počeli su vrbovati mladiće i mnogi od njih ubrzo su se našli u njihovim redovima - kaže Ahmed, koji u izbjegličkom kampu, zajedno s obitelji, boravi kao podstanar u najlonskom šatoru što ga plaća sto dolara mjesečno. Premda je pobjegao pred režimskim snagama, kaže da bi radije izabrao vladu Bašara al-Asada nego ISIL.

Sirijski režim okrivljuje Tursku da preko granice pušta borce, logistiku i oružje. Iako je turski predsjednik Erdogan najžešći zagovornik svrgavanja Asada, nisu svi u Turskoj oduševljeni takvom politikom. To su potvrdili i prosvjedi koji su se tom zemljom proširili 2013. godine. Tijekom onih u gradu Hatayu, u blizini turske granice sa Sirijom, uz protuvladine poruke čule su se i neke drugačije, no nije im se pridavalo puno pažnje: ipak, tijekom provlačenja kroz dimnu zavjesu lako je bilo razabrati uzvike kojima je bijesna mladež izražavala podršku sirijskom predsjedniku.

Islamistička prijetnja Damasku svoj je vrhunac dosegnula sredinom travnja, kad su ISIL-ovi borci upali u kamp Jarmuk, svega sedam kilometara od centra grada. Borbe su trajale cijeli mjesec, da bi se potom ISIL-ovci povukli. No teren je ondje i dalje vruć, ponajviše zbog prisutnosti pripadnika Fronta al-Nusra i drugih militantnih skupina. Da je situacija ozbiljna i komplicirana potvrđuje nam i Palestinac Muhamed, otac troje djece s trajnim boravištem u Siriji, koji je tijekom spomenutog sukoba bio jedan od medijatora.

- Govori se da je ISIL istisnut iz kampa, ali možda su samo spalili jednu i uzeli drugu zastavu. Ujutro nose Nusrinu, navečer ISIL-ovu - zaključuje on.

1/3