Miroslava Krstinića (38) iz Pedlja kraj Dvora ‘Oluja’ je prvo dovela do Beške, mjesta između Novog Sada i Beograda, zatim do Belog Manastira, a 1998. se vratio u Dvor, gdje je zasnovao obitelj. Danas je jedan od najuspješnijih poljoprivrednika na tom području, općinski vijećnik i predsjednik lokalnog vijeća srpske nacionalne manjine.

- Život koji mi je nametnula ‘Oluja’ učinio me imunim na sve gubitke, poniženja, provokacije. Te 1995. imao sam taman toliko godina da se svega jako dobro sjećam, svakog detalja, čini mi se i svakog glasa i pogleda u dugoj koloni - ističe Miroslav, koji je tih dana kao 15-godišnjak vozio traktor i prikolicu s 15 komšija od rodnog Pedlja do Rače. Tri dana bez stajanja.

- Sjećam se da smo u Brčkom usred noći morali ugasiti traktore. Prelijetao nas je avion. Pogođena je prikolica ispred nas. Mi djeca, ljudi iz kolone, stisnuli smo se u jednu kuću pored puta. Toliko nas je bilo unutra, da nije bilo zraka. Žene su padale u nesvijest, a djeca plakala… Kada sam došao u Srbiju, nisam više bio isti. Svi događaji su me i kasnije mijenjali i oblikovali. Tvrdo, silovito, ubrzano… bez imalo poštede i razumijevanja za moje godine, snove, izgubljenu kuću, ostavljeno djetinjstvo - govori Miroslav o ružnim sjećanjima koja nisu prekinuta njegovim dolaskom u Srbiju.

- Nastupio je novi teror koji nisam očekivao i na koji nisam bio spreman. Upisao sam drugu godinu srednje elektrotehničke, položio razliku ispita i na kraju školske godine pao iz dva predmeta. Nikada nisam bio odlikaš, ali sebi iz ponosa ne bih dozvolio da padnem iz dva predmeta. Ali eto, tada se desilo… Ne želim se sjećati neprihvaćanja razrednice i pojedinih profesora. Bila je to najgora godina u mom životu - sjeća se Miroslav, koji je školovanje nastavio u Belom Manastiru. Nakon završene srednje škole, uslijedio je povratak u zavičaj.

- Očekivao sam provokacije i bio sam na njih spreman. Nakon poniženja u Srbiji, ništa me više nije moglo iznenaditi. Odmah sam završio i vojni rok u Hrvatskoj vojsci. Pokušao sam se zaposliti u HEP-u. Jasno mi je rečeno da kao Srbin nemam šanse. Otišao sam u Italiju i tamo probao raditi na crno. I tamo sam doživio neugodnosti, stvari na koje nisam mogao pristati. Tada sam odlučio da moram probati preživjeti svojim radom i pronaći sebe na svojoj zemlji, tu gdje sam rođen. I uspio sam. Danas mogu zahvaliti svima koji su me ponizili i zatvorili mi vrata. Jer da je bilo drugačije, možda bih i danas radio za ispodprosječnu plaću - ističe Miroslav.

Danas je, kako priznaje, uslijed brojnih obaveza na ‘Oluju’ gotovo zaboravio. Prisjeti ga jedino surova realnost: pusto selo, nabujalo raslinje s kojim se gotovo svakodnevno bori, ali i pitanja njegovih sinova, Nikole i Krstivoja, koji u školi slušaju drugačiju verziju događaja u kojem je kao 15-godišnji vozač traktora sudjelovao njihov otac.

- Mojim sinovima sam rekao istinu i oni znaju onoliko koliko ja mislim da je potrebno za njihov uzrast. Mlađi sin mi je u prvom razredu došao iz škole i rekao: ‘Tata, učio sam ružne stvari o Srbima.’ Zaprepastio sam se - kaže Miroslav i dodaje da jedino na Baniji vidi svoju budućnost.

- Želim biti ravnopravan. Zbog svog rada zaslužio sam čak i respekt od sredine do koje mi je stalo. Znate, čak sam navijao za Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu jer volim fudbal, a ovdje sam. Zar to nije normalno? Na kraju sam se, nakon dočeka reprezentacije u Zagrebu, toliko razočarao da mi je bilo krivo što sam uopće navijao. Zasmeta mi pozdrav ‘svim Hrvaticama i Hrvatima’. Zbog takve društvene klime i zvaničnih priča o ‘Oluji’ moj stariji sin koji ima 12 godina ne želi to slušati. Iako voli fudbal, nikada nije poželio obući dres hrvatske reprezentacije - ističe Miroslav Krstinić.