>

novosti logo

Kronika Kronika

Mirotvorac na frontu

Mobiliziran sam i pred famoznu ‘Oluju’ 1995. Sjećam se napuštenog Vojnića u kojem se vojni ‘trijumf’ slavio paljenjem kuća i pljačkom koju je bilo vrlo teško obuzdati, kaže karlovački antiratni aktivist Mile Sokolić

Iz današnje perspektive, moja prva asocijacija vezana uz rat, je čuđenje s kolikom je lakoćom prihvaćena mogućnost da se on dogodi i kako je velik broj mladih ljudi, naivno i s velikim očekivanjima, prihvaćao uloge koje su im u ratu obično namijenjene: ubijati ili biti ubijen. Kako je politička kampanja slanja prijetećih poruka i poziva na oružje rasla, rasla je moja odbojnost da u svemu tome, na način kako se to pripremalo, sudjelujem.

Možda je ono najvažnije o čemu sam tada razmišljao bilo da u sebi ne pronalazim nikakve razloge da bih nekog zastrašivao, prijetio mu ili poželio upotrijebiti oružje kao politički argument. To mi se činilo najstrašnijim od svega. Zato sam, dok sam mogao, izbjegavao prijavu na mobilizacijski poziv i uključivanje u neki od već uspostavljenih hijerarhijsko-vojnih oblika na prostoru gdje sam živio.

Usprkos očitim signalima da se ulazi u konflikt koji ima elemente građanskog rata, intimno sam se nadao da nam se najgore ipak neće dogoditi i da ima dovoljno odgovornih ljudi koji će utjecati na pozitivni rasplet. Ali pokazalo se da ih nije ih bilo. Zajedno s kolegama iz Socijaldemokratske unije, koja je tada bila jedna od političkih grupa koje su pozivale na nenasilno rješavanje problema, javno sam izražavao antiratne stavove. Kada se u društvu koje se uglavnom podijelilo u ‘rovove’ pokušavaš ponašati na drugačiji način, postaneš sumnjiv svima. To mi je postalo jasno 1992. godine, nakon prvog ‘testnog’ poziva da obučem uniformu. Tada su me smjestili u dosta specifičan prostor u glavnom zapovjedništvu, nisu mi dali da zadužim oružje, radne sastanke su organizirali u prostoriji u kojoj je na zidu stajala slika Ante Pavelića i konačno, nakon nekoliko tjedana me demobilizirali.

Ponovno sam pozvan na frontu početkom 1993. godine, pred same lokalne izbore. Zapravo su me kao predsjednika karlovačke podružnice Socijaldemokratske unije, mobilizirali da bi me maknuli iz kampanje koja se prilično dinamično odvijala. Kad sam stigao na zborno mjesto, obavijestio sam zapovjednika da iz protesta neću zadužiti oružje već ću svoje aktivnosti obavljati nenaoružan. Ispostavilo se da nisam bio jedini koji ima takvu namjeru pa smo jedan kolega i ja bez oružja obavljali različite poslove po liniji fronte.

U jedno siječanjsko predvečerje 1993. godine, kolegu i mene u pratnji naoružanih vojnika, zapovjednik voda odveo je na otvoreni prostor u naselju Husje, neposredno nasuprot zvonika crkve na Kamenskom na kojem se nalazio mitraljeski položaj neprijateljske strane i naredio nam da čistimo rov prepun vode. Dvojica vojnika koji su nas čuvali skriveni iza zaklona, pravili su buku kantama da izazovu reakciju druge strane. S druge strane je započela paljba koju sam iskoristio za bijeg prema šumi i odlazak u Zagreb, gdje sam uz pomoć kolega iz Antiratne kampanje (Zoran Pusić, Slobodan Budak, Sanja Modrić) otišao u centralu Vojne policije u Ilici i prijavio incident. Nakon kontakata sa zapovjedništvom vratio sam se u jedinicu i završio u vojnom pritvoru zbog - samovoljnog napuštanja jedinice.

Tu sam cijelu godinu ‘odgulio’ na fronti uz Kupu upoznavši svu bizarnost rata. Od besmislene smrti jednog naivnog i znatiželjnog osamnaestogodišnjaka koji je pogođen prvog dana na straži u Rečici jer je želio čuti oko čega se pijane budale s druge strane rijeke svađaju, do ‘razmjene’ dobara između praktičnih ratnih ‘poduzetnika’ koje linija razdvajanja nije sprečavala da organiziraju trgovinu. Svjedočio sam neformalnom kontaktu vojnika naše i suprotne strane. Dvojica prijeratnih poznanika, u različitim uniformama, razmjenjivali su naglas preko Kupe informacije o stambenim objektima koji su im ostali s druge strane linije razdvajanja i o drugim, njima važnim stvarima.

Iako to nisam očekivao, mobiliziran sam i pred famoznu ‘Oluju’ 1995. Sjećam se napuštenog Vojnića u kojem se vojni ‘trijumf’ slavio paljenjem kuća i pljačkom koju je bilo vrlo teško obuzdati. Ono što mi se posebno urezalo u sjećanje za vrijeme akcije ‘Oluja’ su prazne kuće na Kordunu u kojima smo zatekli zbunjene životinje koje su bile zatvorene u štalama. Vojnici su otvarali njihove nastambe ali životinje nisu znale kud da krenu. Konji su lutali po dvorištima, krave nitko nije muzao. Noćima su se mogli čuti strašni krici tih plemenitih i blagih bića s upaljenim vimenima.

Svako propitivanje i protivljenje odlukama političke većine donosi negativne društvene etikete i ozbiljne životne probleme. U mojem slučaju to je značilo tri otkaza od 1990. do 2018., prijetnje meni i članovima moje obitelji, mobilizaciju kao sredstvo onemogućavanja političkog djelovanja, višekratni boravak u vojnom pritvoru i bezbrojne etikete koje asociraju da sam nepoželjan stanovnik zajednice, neradnik, jugonostalgičar, komunjara, četnik i sve ono što je danas ‘popularno’ kao sredstvo diskvalifikacije. Slično je i sa drugima. Prošle godine je Gradsko vijeće Grada Karlovca odustalo od namjere da mirovnu aktivistkinju Jelku Glumičić nagradi jer je netko upozorio na njeno ‘subverzivno’ djelovanje za vrijeme rata. A bavila se ljudskim pravima a ne miniranjem stambenih, poslovnih i sakralnih objekata.

Čitav niz primjera kao što su neumjereni trijumfalizam, neprestana podsjećanja na to tko je pobijedio a tko izgubio, uglavnom jednostrani televizijski serijali o ratnim zločinima, organizacija neke vrste političko indoktrinacijske nastave za školsku populaciju, onemogućavanje Ustavom garantiranih manjinskih prava i danas, 24 godine nakon rata, upućuju da nismo daleko odmakli u demokratizaciji društva i uspostavi pravne države. Rat je fizički završen ali psihološki, medijski on traje i dalje razorno utječući na socijalno tkivo.

Mirotvorce nisu uzimali ozbiljno

Zbog onih koji će mi vjerojatno zamjeriti što ističem samo težak položaj stanovnika srpske nacionalnosti u ratnom Karlovcu, moram naglasiti da su se u sličnom položaju nalazili i stanovnici hrvatske nacionalnosti koji su ostali u svojim domovima na području tzv. Krajine. No to je bilo izvan našeg operativnog dometa, iako smo poduzimali neke akcije gdje smo pozivali odgovorne s druge strane linije da humano postupaju prema osobama drugih nacionalnosti koje su ostale živjeti na tom prostoru. Dokumenti do kojih se nakon rata došlo pokazuju da je i s druge strane bilo osoba sa sličnim namjerama, poput likvidiranoga načelnika Vrginmosta Dmitra Obradovića koji je svoje antiratne stavove i volju za dijalogom i normalizacijom odnosa javno iskazivao tijekom rata. Ali takve je malo tko uzimao ozbiljno.

1/1